Prestižni američki medicinski časopisi i istraživački pogoni na sveučilištima poprište su igara nultog zbroja čije granice odavno više ne čuva znanstvena istinoljubivost
U središtu pristupa medicinskoj znanosti (vođenog profitom) u sustavu zdravstvene skrbi u SAD-u nalazi se gruba istina da samo novac može produžiti životni vijek. Uzmimo, primjerice, gene koje nazivamo “supresorima tumora”. Zbog njihove sposobnosti da reguliraju rast stanica, ti geni predstavljaju najvažnije područje istraživanja za prevenciju raka. Pozitivan rezultat testa za mutacije supresivnih gena poput BRCA1 ili BRCA2 vodeći je indikator visokog rizika za dobivanje raka dojke ili jajnika.
Monopol na ljudske gene No unatoč potencijalnoj važnosti tog otkrića za spašavanje ljudskih života, trošak testiranja na gene BRCA1 i BRCA2 je iznimno visok. Cijena od 4.000 dolara po testu četiri puta premašuje trošak punog genetskog sekvenciranja. Jedini razlog zbog kojega je cijena tog testa, koji može spasiti nečiji život, tako visoka, postupci su jedne kompanije, Myriad Genetics. Iako je Vrhovni sud u SAD-u nedavno zaključio da Myriad nema prava na gene BRCA1 i BRCA2, ustvrdivši da se ljudske gene ne može patentirati, Myriad i dalje nastoji uspostaviti monopol na testiranja podložnosti raku dojke.
Još više šokira činjenica da je dobar dio troškova razvoja testova za BRCA1 i BRCA2 već plaćen javnim sredstvima. Istraživanje za identifikaciju tih gena kao okidača za rak, javno je financirao Medicinski fakultet Sveučilišta Utah. Myriad Genetics je naprosto startup koji su osnovali istraživači na tom sveučilištu kako bi imali vlasništvo nad patentom po otkriću testiranja.
Prethodno su otkrića javnih sveučilišta mogla biti ustupljena privatnoj industriji isključivo kroz neekskluzivne licence. Privatne osobe su mogle razviti nove lijekove i nove izume zasnovane na inovativnom otkriću javnog sveučilišta, ali je to isto mogla učiniti bilo koja druga kompanija. Podupiratelji zakona Bayh-Dole o patentima i zaštitnim znakovima donesenog 1980. godine argumentirali su da se time u biti obeshrabruje inovacije. Ako jedno poduzeće nema ekskluzivno pravo na izum, tada se može slabo profitirati od njegovog daljnjeg razvoja. Zašto se mučiti s inovativnošću ako konkurencija može napraviti istu stvar i ugrabiti njihovu profitnu maržu? Izumi bi u tom slučaju ostali čamiti na prašnim policama.
Ali ono što bi se moglo činiti kao opskuran dio pravnih sitnih slova povezanih s intelektualnim vlasništvom zapravo je poprište raspada sveučilišnog istraživačkog sustava. Restrikcija javne licence štitila je akademsko istraživanje od pada u zlatnu groznicu intelektualnog vlasništva. Ukidanje restrikcija sunovratilo je priljev kapitala iz privatne industrije koja se gorljivo nastojala domoći monopola na najdalekosežnije znanstvene napore. Privatne osobe sada pomažu u financiranju akademskih institucija u zamjenu za prvenstvo u procesu “prijenosa tehnologija” – ekskluzivnog licenciranja javno financiranog istraživanja privatnoj industriji. Veliki farmaceutski konglomerati, poput Mercka ili GlaxoSmithKlinea, daju financijsku podlogu za partnerstva između privatnih i državnih sveučilišta na projektima za istraživanje trenutno neizlječivih bolesti, s eksplicitnom pretpostavkom da će ta poduzeća brati plodove tako što će pribaviti ekskluzivne licence na sva moguća otkrića koja proizlaze iz tog istraživačkog projekta. Ta otkrića, bila ona povezana s izvornom namjerom projekta ili ne, zatim se pretvaraju u preskupe, brendirane farmaceutike.
Ne samo da patenti nameću više cijene za potrošače, već navaljuju na pleća istraživačkog svijeta više troškove plaćanja za intelektualno vlasništvo koji su potrebni za rad na daljnjem istraživanju. Istraživački laboratoriji moraju plaćati tisuće dolara za sojeve i procese potrebne za nadogradnju trenutnih dostignuća što nadaje daljnje troškove za rubno istraživanje. (...)
Piramidalna shema Iako veći priljev investicija u javno obrazovanje te ubrzavanje razvoja novih tehnologija prividno tvore javno dobro, utjecaj kapitala iz privatne industrije nagriza javna sveučilišta. U kombinaciji s velikim padom državnog financiranja obrazovanja, Bayh-Dole je pomogao u procesu privatizacije javnog sveučilišnog sistema. Bez tih javnih sredstava sveučilišta su više no ikada ranije ovisna o privatnim investicijama kroz grantove i donacije. A novac sa sobom unosi zarazni utjecaj kapitala u akademski svijet.
Teret te kavge oko novca i slave prebacuje se na studente. U posljednjih trideset godina, školarine su se povećale šest puta. Naprosto sve manje i manje prilika za poslijediplomski studij, čak i u svijetu akademskog istraživanja u koje se mnogo ulaže. Priljev privatnog novca u istraživački sustav nije doprinio proširivanju radnih mjesta u visokoškolskom sustavu. Umjesto da stalno zaposle više znanstvenika, u pola cijene se angažiraju potplaćeni postdiplomski studenti da proizvode privlačna istraživanja koja mogu privući pozornost davatelja grantova. Ti studenti zatim steknu diplome u znanstvenom polju preplavljenom doktorandima koji se direktno natječu za sve manji broj dostupnih istraživačkih radnih mjesta. Posljedica toga je krajnje kompetitivno tržište rada na kojemu se previše ljudi broji za premalo radnih mjesta.
U cjelokupnom sveučilišnom sistemu trajni pritisak da se režu troškovi podrazumijeva zamjenu redovitih predavača vanjskim suradnicima s niskom nadnicom i bez sigurnosti zaposlenja, dok istovremeno rastu plaće administrativnog osoblja i vodećih osoba na visokom učilištu u pitanju.
Na to se profesorica ekonomije Paula Stephan sa Državnog sveučilišta Georgia referira kao na akademsku piramidalnu shemu: posljedični nesrazmjer između potplaćenih postdoktoranada i vanjskih suradnika s minimalnim izgledima za akademsku karijeru i opadajućeg broja redovitih, dobro plaćenih i uglednih znanstvenih zvanja nalikuje sportskom turniru u kojemu se sudionici natječu u potrazi za znanstvenim otkrićima. Vlada atmosfera straha od konkurencije što naposljetku uzima danak i samoj znanosti. Sve više studija znanstvenika-zvijezda koje nude sasvim nove uvide mora biti objavljeno u prominentnim časopisima da bi se privukla pozornost i grantovi potrebni za održavanje privida i plaćanje električne energije u laboratoriju. Kako je Stephan rekla, “Što je veće, to je bolje: više financijskih sredstava, više radova, više citata, više naučnika – bez obzira na to hoće li na tržištu biti radnih mjesta za njih. “
Lagati ili ne objaviti Krajnji rezultat svega toga je ne samo da akademski radnici objavljuju ili da se gone sa svojeg radnog mjesta, nego da objavljuju dosad neviđene, provokativne uvide u naše razumijevanje svijeta oko nas, što iziskuje daljnje propitivanje u visoko cijenjenim časopisima – ili da se gone. Kako je rekao Stephen Quake, profesor bioinženjerstva na Stanfordu, “financiranje ili glad”. U takvoj matrici postaje zahvalno falsificirati nalaze, hoditi prečicama ili tražiti iglu u plastu podataka. Raditi što god da se proizvede što više radova ili da se dobije više grantova. Došlo je do toga da akademski svijet tvrdi da “ništa ne košta napraviti koju pogrešku. Pravi je trošak da ne budu objavljeni.” U meta-analizi objavljenog istraživačkog rada za Javnu knjižnicu znanosti (Public Library of Science, PLOS), John P. A. Ioannidis krivi upravo financijsku strukturu istraživanja, primjećujući da “što su veći financijski i drugi interesi i predrasude u istraživačkom polju, to je manje vjerojatno da će nalazi istraživanja biti istiniti.”
Privatizacija akademskog istraživanja ne samo da priječi znanstveni proces, već također podrazumijeva da se direktna korupcija – pri čemu privatna industrija plaća znanstvenike da obmanjuju javnost o toksinima u njihovoj hrani ili zagađenju njihovog zraka – može neometano odvijati. Istraživači koji očajnički traže izvore financiranja kako bi zadržali svoje pozicije i nastavili s radom, prijemčiviji su za izvore financiranja poput industrija koje nastoje iskriviti znanost prema svojim potrebama. Time se samo ohrabruje perverzne poticaje slobodnog tržišta u iskorištavanju prednosti onoga što su nekada u potpunosti bile javne institucije. Ako industrija koja se želi obogatiti na kancerogenim kemikalijama financira istraživanje koje umanjuje ili poriče njihove zdravstvene rizike, tada znanost više ne radi u javnom interesu. U konačnici se tržišni pristup akademskom istraživanju svodi na privlačenje pozornosti i novca pod krinkom znanstvenog istraživanja, nipošto ne na znanost kao takvu.
Neoliberalan pristup akademskom istraživanju prije svega predstavlja povratak na privatno financirane korijene sveučilišnog sistema prije nastanka redovitih zvanja, kada su visoka učilišta naprosto bila istraživački laboratoriji i propagandni ogranci privatne industrije, a nipošto institucije znanja koje nastoje unaprijediti znanost u javnom interesu. Tada su profesori radili u ime donatora učilišta i njegove uprave. Lako ih se moglo otpustiti zbog otvorenog kritiziranja ili objavljivanja istraživanja koje bi moglo narušiti interese učilišta ili donatora. Podupiranje radničkih prava, zagovaranje socijalističkih politika, vjerovanje u evoluciju, istupanje protiv ropstva ili informiranje javnosti o toksičnim posljedicama para koje nastaju pri obradi bakra, mogli su dovesti do otkaza bez otkaznog roka.
S mogućnošću stalnog zaposlenja i javnim financiranjem, istraživači su mogli slobodno govoriti i usredotočiti se na teme koje nisu bile kratkoročno zanimljive, usmjerene na potrošnju i stvaranje profita. Bili su to napretci u znanosti koji nisu imali neposredan potencijal za stvaranje profita te ih se potom moglo dalje razvijati bez neprekidne potrebe da se objavljuje ili goni sa sveučilišta. U poslijeratnom periodu vladino ulaganje u akademski svijet i istraživanje dovelo je do mnogih inovativnih proboja u znanosti koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Ono što su mnogi pripisali napretcima u digitalnoj revoluciji, od Interneta i GPS-a do sekvenciranja DNA, jednom su bili veliki i opsežni, javno financirani projekti koji su se razvijali na sveučilišnim kampusima desetljećima prije no što je osmišljen Bayh-Dole i slični zakoni. Izumi nastali u to vrijeme nipošto ne čame na prašnim policama.