Stevo Đurašković  

Postoji li liberalna Hrvatska?

Možda niti jedna knjiga objavljena posljednjih nekoliko godina iz područja šire politološke literature nije toliko važna koliko Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj u nakladi zagrebačkog Disputa. To je stoga što minulo doba ekstrema, kako je Eric Hobsbawm okrstio 20. stoljeće, na ovim prostorima nije dalo prilike vrednovanju liberalne političke tradicije i njenih zasluga za (ne)dosegnut stupanj građanske kulture u Hrvatskoj. A i devedesetih Hrvatska je vidjela u liberalima strane plaćenike, tako da je tek 2000. objavljeno prvo djelo u tom znanstvenom području, zbornik eseja Liberalna misao u Hrvatskoj u izdanju Zaklade Friedrich Naumann. Budući da je Hrestomatija objavljena u suradnji Disputa sa spomenutom zakladom, za početak je se može uzeti i kao svojevrsni nastavak spomenutog zbornika.

Spektar različitih naglasaka

Svjesni deficita tekstova koji pokrivaju tradiciju liberalne misli u Hrvatskoj, priređivači ove hrestomatije, politolog sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Tihomir Cipek i povjesničar Josip Vrandečić s Filozofskog fakulteta u Zadru nastojali su kroz odabrane mislioce predstaviti sva tematska područja liberalne ideologije, poput ljudskih i političkih prava, trodiobe vlasti, političke reprezentacije i tržišne ekonomije, vremenski podijeljena na 19. stoljeće, potpodjelom na bansku Hrvatsku, Dalmaciju i Istru, i 20. stoljeće, zbog čega Hrestomatija sadržava tekstove različitih profila, od visoko intelektualiziranih eseja (Matoš, Gotovac...) do liberalnih političkih govora (Mažuranić, Laginja, Trumbić…), popraćenih kratkom biografskom bilješkom za svakog uvrštenog mislioca. Istina, zbog male snage hrvatskog liberalizma zastupljeni su i mislioci koji u cjelini ne odgovaraju pripadajućem vrijednosnom konceptu, poput Strossmayera, Starčevića ili Radića.

Da bi taj spektar različitih naglasaka čitatelju bio razgovjetniji, Cipek u svojoj uvodnoj raspravi precizno ocrtava glavne odrednica liberalizma. Nasuprot srednjovjekovnom čovjeku sapetom religijskim strahom, liberalizam utemeljuje slobodnog pojedinaca s neotuđivim prirodnim pravima, poput prava na život, vlasništvo, slobodu... koja postoje prije bilo kakove državne (pri)sile. U tako ostvarenom statusu civitatis kroz racionalno sporazumijevanje konstituira se pravna država s trodiobom vlasti te obrazovnim i imovinskim izbornim cenzusom kao institutima zaštite pojedinca kako od zloporabe državne vlasti tako i od moguće tiranije masa. Međutim, već u političkoj teoriji J. S. Milla liberalizam uspijeva pomiriti individualitet s načelom demokratske vladavine većine, tako da se početkom 19. stoljeća ideja o prirodnim pravima s pojedinca širi na naciju. Stoga je istaknuto da je suvremeno ahistorijsko gledište, koje liberalizam smješta isključivo u sferu multikulturalizma i univerzalizma naspram nacionalizmu, nepodesno, jer ne uzima u obzir povijesni kontekst u kojem se borba za prava čovjeka, osobito kod malih naroda potlačenih u mnogonacionalnim carstvima, kakvo je bilo i Austro-Ugarsko, odvijala istodobno s borbom za samoodređenje nacije.

Bog i Hrvati

U prilog tome ne svjedoči samo kronološka pojava liberalnog pokreta na tlu Hrvatske nedugo nakon Francuske revolucije, nego i činjenica da njegovi prvaci zadržavaju većinom viziju samostalne Hrvatske izgrađene na državljanskom, a ne ekskluzivističkom (kulturološkom) konceptu nacije. U revolucionarnoj 1848. Ivan Mažuranić ističe prirodno pravo naroda na samoodređenje osnovnim uvjetom emanacije, odbacujući time hrvatsko državno pravo kao osnovu dotadašnjeg pravnog utemeljenja hrvatskih zahtjeva za neovisnošću. Stoga su osobito i istaknute njegove liberalne reforme, između ostalog uvođenje slobode tiska putem tiskovnih porotnih sudova prema uzoru na tadašnju francusku praksu (prvo što je Khuen Hedervary ukinuo po dolasku na vlast), te izuzimanja školstva iz crkvenog nazdora, što je pokazalo granice tadašnjeg liberalnog katolicizma Strossmayera i Račkog koji su nastupili kao odlučni protivnici sekularizacije.

Naoko paradoksalno, najviši stupanj intelektualnog uobličenja načela Francuske revolucije u 19. stoljeću dosegnut je djelima Ante Starčevića, razotkrivajući time svu zloporabu njegova nauka, koja je svoj vrhunac dosegnula u ideologiji ustaškog pokreta. Usprkos viziji raspona hrvatske države, te “steklištva” prema političkim neistomišljenicima, Starčevićeva slavna izreka Bog i Hrvati izvorno je upućena protiv božanske vlasti monarha apelom na vrhovnu narodnu suverenost iznad koje stoji samo Bog. Iz te neposredne veze Boga s čovjekom izvodi se, između ostalog, pravo čovjeka pisati sve što hoće na svetu, pod uvijetom da za to i odgovara. A najzanimljivije je Starčevićevo shvaćanje stranaka, koje iskazuje u istoimenom članku; u slobodnih deržavah narod se deli na stranke, kaže Starčević, dok je u procesu borbe za slobodu sav narod stranka kao izraz rousseauovske opće volje, čime se stranke u neslobodi ispostavljaju personaliziranim interesnim klubovima. Naravno, sporno je njegovo poimanje Stranke prava kao izraza tog političkog totaliteta, ali to već spada u prethodno spomenuto “steklištvo”, tj. Starčevićevo naginjanje radikalno-demokratskom jakobinskom diskursu.

Matoš, Radica

Stoga nije čudno što se upravo sljednik liberalnog dijela Starčevićeva nauka, Antun Gustav Matoš, ispostavlja kao najzanimljiviji autor ove hrestomatije. Njegovo shvaćanje etike patriotizma kroz supostojanje pozitivne i negativne slobode potpuna je suprotnost frankovačkom “furtimašenju”, jer Poistovjećujući naš viševjerski nacionalizam sa katoličanstvom, odbijaju tako od njega inovjerce (članak Ad zvecanum monachum). Matoš ne ostaje dužan ni navodnim liberalima, jer u politikantstvu čelnika Hrvatsko-srpske koalicije vidi karijerističko poltronstvo prema Beču i Pešti, a borbu crvenih i crnih kao konkurentsko nadmetanje, a ne nesumjerljivost. Ipak, najbolji tekst u cijeloj hrestomatiji zasigurno je esej Ljudi i ljudi; Matoš rousseauovskom minucioznošću vodi čitatelja kroz tehnicističko gušenje kulture koje u modernoj demokraciji vulgarizira čovječanstvo mediokritetstvom, da bi u zaključku naizgled izveo potpun obrat tvrdnjom kako se ponovni povratak humanosti nalazi jedino – u demokraciji, tj. njezinoj obnovi k pravom aristokratizmu duha i srca.

Time se uobičajeni prigovor o prevelikom koketiranju hrvatskog liberalizma s nacionalnim može određenim dijelom pripisati dosadašnjem nepostojanju čvrsto definiranih kriterija etiketiranja aktera povijesnih procesa liberalnim, pa se razmjerna malobrojnost autora svrstanih pod 20. stoljeće može prepoznati kao njihovo konačno utemeljenje. U ovom dijelu, uz Matoša, možemo istaknuti osobe Bogdana Radica i Vlade Gotovca, te Stjepana Radića kao jedinog koji je liberalne elemente svog nauka pokušao konkretno razraditi u Ustavu neutralne seljačke republike iz 1921., kao i Mariju Jurić Zagorku kao prvog domaćeg javnog borca za ženska prava, čime ova hrestomatija pokazuje da nije gluha ni za suvremeno razumijevanje liberalizma.

Radica, svođenjem prijeratnog orjunaškog nasilja, ratne diktature ustaškog pokreta i poslijeratne socijalističke revoluciju u Jugoslaviji pod zajednički nazivnik vertikalne pobune periferije protiv centra, konkretno poluinteligenata dinarskog tipa protiv građanske kulture, simbolizira i sudbinu hrvatskog liberalizma; u emigraciji nakon Drugoga svjetskog rata, napadan podjednako od srpskih i hrvatskih ekstremista, kao i jugoslavenskih službenih krugova, osoba koja je u međuratnom razdoblju ostavila iza sebe čitav niz eseja iz bliskih druženja s osobama u rasponu od Thomasa Manna i Andréa Gidea, preko Guglielma Ferrera i Benedetta Crocea, do Kemala Ataturka i Eleutheriosa Venizelosa, ostala je prešućena sve do današnjih dana, čekajući tako nadalje na valorizaciju i afirmaciju svog bogatog publicističkog opusa.

Neponovljivost svakog pojedinca

Vlado Gotovac, s kojim se Hrestomatija kronološki zatvara, kao najveću opasnost za ljudsku slobodu vidi pokušaj da se ukine nepredvidivo, karakterističan utopijama, čemu suprotstavlja neponovljivost svakog pojedinca u jedinstvenoj pustolovini života. S takve pozicije millovski razumljene slobode, Gotovac u socijalnom liberalizmu vidi branu kako nasuprot egalitarizmu oskudice, tako i agresivnom nacionalizmu koji donosi samo mogućnost represivnog kolektivizma. Tu svoju ljubav za pojedinca Gotovac prenosi i na neponovljivost srednje Europe u obgrljivanju osobnih sudbina i šarolikosti nacija između radikalnog antropocentrizma Zapada i zloporabe Hegelova apsolutnog duha na Istoku, čime sebe anticipira kao vječnog povratnika duhovnom, intelektualnom u čovjeku.

Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj pokazuje da ostavština liberalne misli u Hrvatskoj nije tako beznačajna kako se uobičajeno percipira. Njezina vrijednost očituje se u mogućnosti da širem krugu čitateljstva dade temelj i potakne vjeru u afirmaciju građanske kulture, te otvori prostora za buduća istraživanja, osobito u komparativnoj perspektivi dosegnutog procesa civiliziranja Hrvatske u odnosu na Zapadnu Europu, koje je nasušno potrebno s obzirom na mali broj politoloških i povijesnih radova o liberalnoj misli u Hrvatskoj.