Ustvrditi kako veliki roman zahtijeva pažljivo čitanje je negdje između banalnosti i uvrede. Ali ta tvrdnja osobito vrijedi za Kraj parade
Godine 1927. Ford Madox Ford usporedio se s velikom njorkom, nespretnim sjevernoatlantskim pingvinom koji je sredinom devetnaestog stoljeća izlovljen do istrebljenja. Prigoda je bilo novo izdanje njegovog prvog remek djela Dobri vojnik (1915.) kojeg je nazvao “jaje velike njorke“, a prvi put objavio kad mu je bila četrdeset i jedna godina. Čak se i tada, tvrdio je, osjećao kao “ugasli vulkan“, onaj čije je vrijeme prošlo i koji je bio spreman sve prepustiti “bučnim mladim piscima“ nove generacije. No, ti novi glasovi – imažisti, vorticisti, kubisti – bili su razneseni Prvim svjetskim ratom, a on je sam nekako opstao. I tako je na vlastito iznenađenje “provirio iz svoje rupe“ kako bi napisao još knjiga… Takva je zamorna gospodska hipohondrija bila tipična za Forda i svakako nije pomagala njegovu ugledu. Kada je 1940. Ford preminuo, Graham Greene napisao je kako je to “opskurna smrt veterana – nevjerojatnog napoleonskog veterana, na primjer, čija su se ogromna sjećanja rasprostirala od Jene do Sedana“.
No, oduvijek je bila i jest pogreška povesti se za Fordovim samopredstavljanjem. Činio se zbunjenim i sam često zbunjivao, govorio je jedno i vjerojatno mislio drugo, samo kako bi suprotnost doskora predstavio kao izvjesnost, bio je maštovit, nepouzdan, bio je onaj koji razdražuje. Neki su ga jednostavno držali lažljivcem, iako je, kako je Ezra Pound blagonaklono objasnio Hemingwayu, Ford “lagao samo kad je bio jako umoran“. Te 1927. godine, svom samo-omalovažavanju unatoč, Ford je već bio napisao tri četvrtine romana u četiri sveska nazvanog Kraj parade (1924.-1928.) koji će postati njegovo drugo remek-djelo. Djelo je to koje ne može biti dalje od rada nesposobnog staromodnog starkelje: po pitanju ljudske psihologije i književne tehnike riječ je o modernosti i modernizmu prvog reda. Sada kada je proveden test vremena, Grahame Greene je taj koji pored Forda izgleda staromodno.
Svetost kao provokacija Protagonist Dobrog vojnika Edward Ashburnham bio je verzija uglađenog viteza. Christopher Tietjens iz Kraja parade je pak verzija anglikanskog sveca. Obojica su velike njorke koje se snalaze u svijetu modernosti i pomutnje. Tietjens, pripadnik stare porodice iz North Yorkshirea, vjeruje kako je 17. stoljeće bilo “jedino zadovoljavajuće razdoblje u engleskoj povijesti“. On je “tip torijevca koji je izumro“ i “čija su politička uvjerenja nestala u 18. stoljeću“. Od poezije čita samo Byrona, vjeruje kako je Gilbert White od Selbornea “posljednji engleski pisac koji je umio pisati“ te odobrava samo jedan roman nastao nakon osamnaestog stoljeća (kojeg ne možemo pročitati jer ga je napisao lik iz Kraja parade). Ashburnham i Tietjens dijele notu romantičnog feudalizma – nostalgiju za vremenima prava, dužnosti i navodnog reda. Ali Ashburnham je bolje opremljen za moderni svijet jer je ispod svog viteškog oklopa tek prosječno inteligentan neiskreni raspuštenjak. Tietjens, s druge strane, izjavljuje: “Zalažem se za monogamiju i spolno uzdržavanje. I za to da se o tome ne razgovara“. Također je iznadprosječno inteligentan, s enciklopedijskim pamćenjem, “najpametniji čovjek u Britaniji“, često nas se podsjeća u prvoj knjizi Neki ne (Some Do Not). Ovo je možda prednost u Kraljevskom zavodu za statistiku gdje za Englesku krcka brojke, ali u svijetu koji nastanjuje to i nije neka prednost.
U njemu se inteligencija doživljava kao sumnjiva, ćudoređe kao bizarnost, vrlina kao samodopadnost, a svetost kao direktna provokacija. Velika je odvažnost da romanopisac započne dugačak roman s glavnim junakom kojeg većina drugih likova ne voli, a kamoli da mu se dive. Tietjens je društveno nesposoban, emocionalno nepovjerljiv do točke nijemosti. Kada ga na početku knjige njegova žena Sylvia, koja ga je ostavila na četiri mjeseca, pita da je primi natrag, on se “doima kao da nema nikakve osjećaje po tom pitanju“. On je posvema “bez emocija koje je u stanju shvatiti“ te “nije prozborio više od dvadeset riječi po pitanju tog događaja“. Kasnije je opisan kao “zastrašujuće bezizražajan“. Muškarci od njega cijede ideje i novac, ženama je pak više-manje odbojan, “njegov izgled i mučaljivost ih uznemiruju“. Tijekom romana među ostalim ga se uspoređuje s poludjelim konjem, bikom, podbuhlom životinjom, bijesnim pijetlom, usamljenim bizonom, gradskim bikom, podivljalim pastuhom, umirućim buldogom, sivim medvjedom, pripitomljenom divljom svinjom, krmkom i konačno s pokunjenim buldogom. Također ga se uspoređuje s nadničarom, dimnjačarom, krutom holandskom lutkom te ogromnim madracem od perja. On je “trom, nespretan“ s “ogromnim rukama“. Njegova žena stalno zamišlja kako je zapravo sačinjen od vreća za brašno. Čak i Valentine Wannop, koja će u konačnici ovom anglikanskom svecu donijeti neku vrstu spasenja, isprva misli kako je “lud isto toliko koliko je i odbojan“, s očima punima mržnje koje su “izbuljene poput jastogovih“ te ga drži za tek još jednog “debelog idiota koji igra golf“. No, svoj nespretnosti unatoč, jedna se stvar uvijek može ustvrditi kad je Christopher Tietjens u pitanju: zna s konjima.
Disciplina za dušu Njegovi stavovi po pitanju ljubavi i seksa, za koje ne očekujete da budu konvencionalni, u jednom su trenutku ovako sumirani: “Zavedeš neku djevojku samo kako bi mogao u miru dovršiti vaš razgovor“. Što je sušta suprotnost uobičajenom muškom viđenju po kojemu razgovor vodi do kreveta, a onda se kasnije pitate o čemu da pričate. (Tietjensova ideja je verzija onoga u što je vjerovao i sam Ford koji je u šarmantno neutralnom licu zapisao: “Ženimo se kako bismo nastavili razgovor“.) Prema Tietjensu “intimni razgovori“ vode prema “konačnom zajedništvu duša…koje jest ljubav“. Vrsta žene kakvu traži anglikanski svetac trebala bi biti “strastvena, a oprezna“. Drugi pridjev je posvema neprimjenjiv na Sylviju koja ga je posvema neoprezno prvi put zavela u kupeu vlaka.
Po Grahamu Greenu Sylvia Tietjens je “najopsjednutiji zlikovac modernog romana“. Supruga koja se dosađuje, koja je promiskuitetna i moderna vezana je uz muža koji je sveznajući, čedan i staromodan: eto braka iz pakla. Christopher je mješavina viteštva i mazohizma (ako boli, znači da nešto radim dobro), Sylvia neobuzdanosti i sadizma (ako ga boli, znači da nešto radim dobro). Christopher vjeruje kako se muž ne rastaje od žene, koliko god da se ona loše ponašala, no ako ona želi razvod, onda ga prihvaća. Također smatra Sylviju izuzetnom “disciplinom za dušu“, nešto kao što je francuska Legija stranaca za tijelo. Sylvija se sa svoje strane ne može razvesti od Christophera jer je katolkinja. I tako su zapeli skupa na vatrenom kolu. Mučenja koja osmišljava za svog muža nevjerojatno su precizna. Kada joj je bilo trinaest godina, Sylvia je (ovo saznajemo tek pred kraj četvrtog sveska Posljednja stanica (Last Post) uzalud zamišljala kako u koru oraha zabija šape mačića, što ukazuje na rano razvijenu sadističku prirodu. Kroz čitav roman ona koristi suptilne glasine, direktne laži kao i zla djela kako bi svom mužu nanijela niz društvenih, financijskih i psiholoških poniženja. Njezin posljednji čin zlobe jest sječa velikog drva Groby na Tietjensovom obiteljskom imanju, a “koji je obitelj pogodio kao ništa drugo u zadnjih par generacija“. Jednom je promatrala morskog orla kako kruži nad jatom galebova uzrokujući pomutnju samom svojom prisutnošću. Prizor joj se svidio kao slika nje same. No, svoj njezinoj pokvarenosti unatoč jedna se stvar uvijek može ustvrditi kad je Sylvia Tietjens u pitanju: zna s konjima.
Znati (ne) znači oprostiti Zašto, možda se pitate, ona progoni svog muža? Ili, preciznije, zašto nastavlja s tim, kada ima brojne udvarače, od mladih pastuha do starih generala koji je oblijeću tražeći njezinu dušu i tijelo? Dio odgovora leži u Cristopherovoj svetosti: što on više bespogovorno pati, to je ona više isprovocirana. Povrh toga on još i pokušava sagledati stvari iz njezine perspektive. Što može više razbjesniti dušu poput Sylvijine nego da vas se pokuša razumjeti i ponuditi oprost? I tako se ona iznova i iznova vraća kako bi napadala vreću brašna koja je njezin muž. Prezire ga – zbog njegova gospodstva, zbog njegove pasivnosti, “pompozne samodostatnosti“, njegove “pameti“ i “nemoralnosti“ stavova koje ta pamet proizvodi. Kada joj njezin ispovjednik otac Consett kaže kako “Tout savoir, c’est tout pardonner“, ona odgovara kako “znati sve o nekome znači dosađivati se, dosađivati, dosađivati!“ Sylviji je dosadno u braku, ali još dosadnije u izvanbračnim aferama. “Svi su muškarci odvratni“, uvjerava ona svoju majku. Svoje ljubavnike tretira s prijezirom, nisu čak niti vrijedni poštenog mučenja. Ovako rezonira: “Upustiti se s nekim muškarcem jest kao čitati knjigu za koju si zaboravio da si je već čitao. I prije nego što si bio i deset minuta intiman s nekim muškarcem uloviš se kako misliš – pa sve sam ovo već čitala“.
I ovo je na određeni način krivica njezinog muža. Njihov odnos nije zasnovan tek na nanošenju i podnošenju boli. Ključni trenuci za razumijevanje Sylvije su oni u kojima Ford, majstorski psiholog, dopušta da uvidimo kako ona nije tek osvetoljubivi zli duh. Kolikogod da je Tietjens nervira, koliko god da joj se nemoralnim čine njegovi stavovi, on je i dalje jedini zreli muškarac s kojim je ikada bila, jedini čiji je razgovor može zaokupiti: “Pored njega se činilo kao da drugi muškarci nikada nisu ni odrasli“. I tako joj je on uskratio sve druge muškarce te zbog toga mora biti kažnjen. Povrh toga on je jedini koji je još uvijek može dotaknuti. U Francuskoj usred rata zlobna stara francuska grofica pokušava spriječiti jedno vjenčanje, a Tietjens je, koristeći inteligenciju, praktičnost i svoj “zastrašujuće“ staromodan francuski, uspijeva razuvjeriti. Ovo “umalo slomi Sylvijino srce jer je vidjela koliko je precizno Christopher učinio pravu stvar“. Dva i pol sveska kasnije, Tietjens živi s Valentine Wannop, Sylvija je gotovo pa ispraznila svoju vreću mučenja, ali i dalje zamišlja kako će se suprotstaviti muževoj ljubavnici: “Ali on možda uđe, gegajući se, i iznenada ukoči svoje veliko, nespretno, oh, predivno, lice od kamena“. Taj “oh, predivno“ sve govori. Ako je Sylvija u stanju voljeti, onda voli Tietjensa, njezin je bijes tek funkcija seksualne strasti. Još ga uvijek želi, želi ga “mučiti i zavoditi“, ali jedan od uvjeta koji joj je anglikanski svetac postavio ako želi obnoviti njihov brak jest da ne spavaju zajedno – unakrsno mučenje.
Sve ovo pokazuje kako je emocionalna razina romana visoka, često blizu histeriji. Gotovo da i nema lika u romanu, osim možda Marie- Leonie, francuski praktične ljubavnice Christopherova brata Marka, koji barem u jednom trenutku nije opisan kao lud ili na rubu ludila. Samo jedan lik – kapetan McKechnie – čini se pozitivnim, ali za većinu normalnost je tek neka vrsta živčano napregnutog polu-ludila. Mogli bismo na primjer očekivati da Valentine, emocionalna suprotnost Sylviji, djevica nasuprot bludnici, koja s Christopherom dijeli toliko toga – oboje su latinisti s dobrim mozgovima, neskloni romantici, štedljivi – pomislili biste da će barem ona imati zdravu pamet u svom nesumnjivo zdravom tijelu. Ali čak su i njoj živci stalno na rubu, a um rascijepljen: njezina glava “kao da ima dva klupka koja se odvojeno odmotavaju“. U jednom trenutku izdat će naredbu vlastitim paničnim mislima: “Mirno!“. Njezine su misli kao vod izložen paljbi kojeg valja premjestiti; ali kamo, i pod čijim vodstvom, i hoće li uspjeti preživjeti?
Odgovor na Flauberta Dva središnja sveska romana odvijaju se na zapadnom frontu. Neki drugi, konvencionalniji romanopisac bi možda ludilu rata suprotstavio ugodu ljubavi i seksa. Ford zna bolje i vidi dublje. Rat i seksualna strast nisu suprotnosti, oni su dio istog kompleksa, istog brutalnog napada na razum individue. Isprva nije toliko očito koliko je zapravo Kraj parade zasićen seksom – sjećanjem na njega, nadama za njim i glasinama o njemu. (Roman majstorski prikazuje mehanizme trača i način na koji se ovaj otrovno otima kontroli. Do četvrtog su sveska glasine o braći Tietjens dosegle točku u kojoj ih se vidi kao par “ozloglašenih raspuštenjaka“ te se za Marka govori kako umire od sifilisa. Objektivni je čitatelj u stanju pak prebrojati žene s kojima su braća spavala tijekom cijelog svog života: sve skupa tri na njih dvojicu). Središnji emocionalni vrtlog je onaj koji čine Sylvia, Christopeher i Valentine. No i živote sporednih likova, onih koji su tek mrlja na perifernom vidnom polju čitatelja, seks neprestance izbacuje iz ravnoteže. Tu je O Nine Morgan, koji traži vojni dopust jer mu žena ima aferu s boksačem, a kako je Tietjens čuo kako će ga ovaj ubiti ako se pojavi u Walesu, odbija mu ga dati. I tako umjesto da bude prebijen do smrti, O Nine je raznesen na komadiće na frontu, seks ga se ipak dočepao. Na drugim pak mjestima žene pukovnika odlaze s Belgijancima, kuhar uništava svoju karijeru dezertiravši zbog svoje “sestre“, zapovjednik želi unaprjeđenje jer će onda “loši momci“ koji se “majmunišu“ s njegovom divljom kćerkom biti oprezniji, dok kapetan McKechnie stalno uzima dopust kako bi se razveo i onda se ne razvodi (“To je modernizam“, žali se general Campion). Sylvijin osoran pogled na vojnu službu jest kako “odlaziš u rat kada želiš silovati bezbrojne žene“. Smatra kako je rat agapemone (mjesto na kojem se prakticira slobodna ljubav) te nalik “ogromnom krvožednom karnevalu apetita i požuda“.
No nitko u romanu ne razumije seks i seksualnu strast. Seks je gotovo uvijek poguban i štetan – do te mjere da naizgled poslovna veza između Marka i Marie-Leonie izgleda gotovo normalna, dok ne uzmemo u obzir činjenicu da u trinaest godina koliko mu je bila ljubavnica nikada nije znala “koje je njegovo zvanje, gdje stanuje, čak ni njegovo prezime“. Pred sam kraj romana na kratko se pojavljuje sin Christophera i Sylvije. On je još mekan, pahuljasti dječak koji možda tek počinje osjećati privlačnost starijih žena, ali koji je dovoljno odrastao da može primijetiti kako mu majka obrađuje različite muškarce. I koji je zaključak ovog žutokljunca o cijeloj stvari? “Nije li seks strašna stvar?“ No goli instinkt nažalost nije dovoljan ljudskom biću.
Na lijep dan u dolini Seine, kada je rat konačno postao daleka činjenica, Christopher čuje kako ševa pjeva izvan sezone te zaključuje, “mora da je ptica napaljena“. Dva sveska kasnije njegov brat Mark ležeći budan čuje slavuje kako proizvode ne svoj normalni lijepi pjev, već nešto puno grublje, za što mu se čini da sadrži povredu i što naziva zvukom, njegovim riječima, “snage seksa“.
Graham Greene napisao je kako su “Dobri vojnik i Kraj parade jedini romani napisani na engleskom jeziku koji se bave seksualnim životom, to je naš odgovor na Flauberta“. Što se tiče tematike svakako, a postoji i srodnost u književnoj tehnici. Jedan od veliki Flaubertovih doprinosa (ne invencija jer nitko ništa ne izmišlja kad je roman u pitanju) bio je slobodni neupravni govor, način da se zaroni u svijest lika na razini paragrafa, rečenice, fraze, nekad i jedne jedine riječi, pokazujući stvari iz njezine ili njegove perspektive. Direktan je to predak struje svijesti koju je Ford snažno razvijao. Veliki dio Kraja parade odvija se u glavama likova, u sjećanjima, očekivanjima, predviđanjima, promišljanjima, nesporazumima, samo-opravdanjima. Malo je romanopisaca bolje razumjelo i prikazalo napregnutost histeričnog mozga te ustajalost onog oštećenog (s prvog ratišta Tietjens se vraća s djelomičnim gubitkom pamćenja), pokliznuća uma sa svim njegovim zastranjenima.
Čemu, do vraga, jezik? Freudovo se ime spominje samo jednom, iz Sylvijinih usta: “Svoje nade polažem u gospođu Vanderdecken. I Freuda“. Ne eksplicira, ali možemo zaključiti kako joj on pruža teoretsko opravdanje za ono što Tietjens naziva njezinim “bahatim zastranjivanjem u nevjeru“. Freud je jače prisutan, s obzirom da je ovo izrazito engleski roman, u suptilnijoj, anglikanskoj formi: “U svakom čovjeku postoje dva uma koja rade paralelno međusobno se kontrolirajući“. Riječ podsvijest se nikada ne upotrebljava, umjesto toga Tietjens u jednom trenutku razmišlja svojim “pod-umom“. Kasnije u romanu Valentine je nešto znala “ispod svoga uma“. Tietjens se referira na stvar “u pozadini uma“ dok je general Campion “na površini na trenutak bio dobre volje, dok su njegove podređene misli bile zbunjene i depresivne“. Ford se kreće između ovih razina uma kao što se kreće između činjenica i sjećanja, izvjesnosti i impresije. Tietjens uspoređuje um s napola poslušnim psom. Nisu samo um, sjećanje i činjenice ti koji izmiču, već i sam jezik kojim ih opisujemo. General Camipon, “jedan od najmanje histeričnih likova u romanu, u čudu se pita: “Čemu do vraga služi jezik? Samo se vrtimo u krug“.
I priča se vrti u krug, ide naprijed-nazad, amo-tamo. Neka činjenica, mišljenje, sjećanje bit će ubačeni bez da ih se objasni idućih stotinu stranica. Ponekad to može biti tradicionalni postupak građenja napetosti: lik je ostavljen u stanju emocionalne napetosti e da bi idućih pedesetak stranica bilo posvećeno zbivanjima na ratištu. Češće je pak postupak individualan, više fordovski. Neka eksplozivna informacija, pogubna laž ili bijesan emocionalni zaključak može biti nonšalantno izrečen tako da se naracija zakoči kao da je šokirana nečim iznesenim s takvom sigurnošću. Po tom će kružiti oko toga, približiti se pa se iznova udaljiti te konačno pristupiti direktno. Naracija se, drugim riječima, ponaša isto kao i naš um. Ovo može zbuniti, ali kao što je VS Pritchett rekao o Fordu, “nejasnoća je bila glavni izvor njegove romaneskne umjetnosti. Zbunjivao je kako bi razjasnio“. Ustvrditi kako veliki roman zahtijeva pažljivo čitanje je negdje između banalnosti i uvrede. Ali ta tvrdnja osobito vrijedi za Kraj parade. Tek će rijetki čitatelj izbjeći da podigne glavu sa stranice i zapita se: “Jesam li to već znao? Je li nam to već bilo rečeno?“ U kojem je točno smislu Chrstopher “ubio“ svog oca? Jesmo li uopće znali da je gospođa Macmaster trudna, a kamoli da je izgubila dijete? Je li nam rečeno da je Tietjens uhićen? Da mu je pomajka umrla od tuge nakon što ga je Sylvija ostavila? Da je Macmaster mrtav? I tako dalje, i tako dalje, zbunjujući pa razjašnjavajući sve do samoga kraja.
Privid idiličnog bijega Kako s Fordom ništa nije jednostavno, jedno od kompliciranijih pitanja oko Kraja parade jest status i kvaliteta četvrtog sveska, Posljednja stanica. Kada je uređivao Bodley Head izdanje Forda (1962.-1963.), Greene ga je jednostavno izostavio, reducirajući kvartet na trilogiju. Vjerovao je kako je ta knjiga “bila više od pogreške – bila je katastrofa koja je spriječila pravo kritičko vrednovanje Kraja parade“. Optužio ju je za sentimentalnost i za štetno razjašnjavanje “vrijednih ambivalencija“ time što ih je stavio “pod idilično svjetlo Christopherovog uspješnog bijega u život maloposjednika u Kentu“.
Pola stoljeća kasnije teško je vidjeti Posljednju stanicu kao nešto što je spriječilo pravo kritičko vrednovanje Kraja parade. Cyril Connolly, u knjizi Moderni pokret (The Modern Movement, 1965.), slijedeći Greenea naziva je “ratnom trilogijom“ te je na patronizirajući način u cijelosti odbacuje. No, većina ostalih urednika smatrali su je tetralogijom radije nego trilogijom. Tijekom godina ugled Forda kao i samog romana ostao je onakvim kakav je uvijek i bio. Fordovi štovatelji uvijek su u manjini, ali su neumorni. Baviti se Fordom je kao biti član jedne od onih volonterskih grupa koje pomažu obnoviti britanski sistem kanala. Naletite na njih, blatnjave i znojne, kako provode nedjeljna popodneva čisteći neki odavno zatvoreni riječni rukavac kojim su se nekoć prevozila važna dobra, iz recimo Wendovera. Poprilično ste sigurni da rade dobru stvar, no osim ako i sami ne zasučete rukave i prionete poslu, vrlina zadatka, zapravo vrline cijelog sistema kanala, lako će vam promaći.
Postoji snažan strukturalni argument u korist Posljednje stanice: prvi se svezak romana odvija prije rata, dva središnja za vrijeme pa četvrti, poslijeratni svezak ima smisla. No također je istina da vam netko na kraju trećeg sveska Čovjek bi moga ustati (A Man Could Stand Up) kaže kako je to sve što je Ford imao za kazati o Tietjensu – ne biste nužno bili šokirani ili razočarani. Knjiga završava u noć na Dan primirja 11. studenog 1918. kojim se završio Prvi svjetski rat, s prikladnom mješavinom pijanih i napola ludih, slavlja i tjeskobe te mogućih novih početaka s Tietjensom i Valentine konačno zajedno. I koji plešu. Šest stranica prije kraja trećeg sveska ona mu se prvi put nasmijala. A posljednja rečenica knjige, smještena u Valentineinu glavu je briljantan Fordov aposiopesis: “Počinjala je da…“. Moglo je tu završiti. Mogli smo zamisliti što su to ona i Tietjens započinjali, i bez sumnje bio bi to život koji su sanjali, svatko za sebe i zajedno, život u kojem se govori, govori, govori, u kojem se razgovor nastavlja…koji jest konačni bijeg od prošlosti, rata, ludila, od Sylvije. To je vjerojatno ono što bi mi napisali za njih dvoje. Ono što je pak Ford napisao je drugačije, puno složenije i mračnije, zapravo posve drugačije od onoga što Greene opisuje kao “idilično svjetlo Christopherovog uspješnog bijega u život maloposjednika u Kentu“. Zapravo, to je West-Sussex, a ne Kent, i Christopher je trgovac starim pokućstvom, a ne maloposjednik, no lako za to. “Idiličan“, “uspješan“? Pa, Christophera sveca i dalje varaju zlikovci svijeta, on i Valentine (plus njegov nijemi paralizirani brat Mark i njegova sada žena Marie-Leonie) financijski preživljavaju samo zahvaljujući povremenim iznenadnim dobicima i učinkovitom francuskom održavanju kućanstva. Valentine krpa odjeću i pohabano donje rublje te unatoč zajedničkoj ambiciji da budu štedljivi osjeća kako je jako teško. Tjeskobe nisu umanjene (sada kada je osvojila Tietjensa, Valentine se stalno boji da ga ne izgubi), osjećaj ludila nikada nije odveć daleko, a nad njihovim naizgled idiličnim bijegom stalno nadlijeće Sylvija smišljajući nove osvete bivšem mužu i njegovoj trudnoj odabranici te paraliziranom bratu.
Lov do istrebljenja Ford strukturira ovaj mračni nastavak sa specifičnom odvažnošću. Prva je polovica posredovana kroz nijemog Marka, koji rekapitulira, pretresa i preslaguje prošlost, onda dosta vremena provodimo sa Sylvijom dok smišlja nove osvete i svoj društveni uspon, također s Marie Leonie dok puni boce rakijom, a onda, malo prije kraja, s Valentine. I tako se kroz ovaj četvrti svezak polako nameće pitanje: a gdje je Christopher Tietjens? Često ga se spominje, no njegova je prisutnost kao i njegovo gledište, sumnjivo odsutno, sve do posljednje dvije stranice kada se vraća, umoran od neuspješnog pokušaja da spasi veliko stablo Groby na istoimenom obiteljskom imanju (no ništa od uspjeha ovaj put). Gdje je ta idila s Valentine? Naznačena je tek u poziciji njihovog doma koji ima pogled na četiri okruga i lijepu hortikulturu sa šumama i živicama. Okruženje je možda idilično, ali svaka romantika leži isključivo u krajoliku, ne među ljudima. Gdje je taj govor, taj vječni razgovor? Sigurno ne u Posljednjoj stanici niti nam je dana ikakva reference na to da se on već ranije dogodio. Sylvija možda bijesno zavidi njihovom kućanstvu koje je naizgled pronašlo mir, ali čitatelj mu sam ne svjedoči pa bi on lako mogao biti i Sylvijina fantazija.
Razmotrimo jedinu scenu u kojoj su Christopher i Valentine zajedno, a koja se odvija na posljednje dvije stranice romana. On se vraća iz Yorkshirea noseći “komad drva“ (“aromatično“ je pa je vjerojatno riječ o komadu netom posječenog velikog stabla Groby s obiteljskog imanja Tietjensovih). Valentinein se pozdrav sastoji od prijekora zbog njegove nespretnosti u trgovini antikvitetima: nesmotreno je ostavio neke vrijedne reprodukcije u ćupu koji je poklonio drugom trgovcu. “Kako si mogao? Kako si mogao? Kako ćemo hraniti i podizati dijete ako budeš radio takve stvari?“ Naređuje mu da smjesta pođe po njih. Mark (koji sada opet može govoriti) podsjeća je kako je “siroti vrag umoran“. Ali njegova molba nema učinka. A onda: Teško, kao pokunjeni buldog, Chrstopher se zaputio prema vratima. Dok je odlazio zelenom stazom što je vodila iza živice, Valentine je počela plakati. „Kako ćemo živjeti? Kako ćemo ikada živjeti?“
Je li ovo idilični bijeg? Više je nego naznačeno da Christopherova nespretna svetost u Valentine pobuđuje oštre prijekore. Prijeteća Sylvijina figura morskog orla možda je konačno napustila nebo (iako se u prošlosti već toliko puta predomislila da ništa ne garantira da će se ovaj put držati svog privatnog primirja), ali nam Ford dopušta da zamislimo da baš kao što će neurotični uvijek pronaći nove neuroze da zamijene stare, tako će i ovaj svetac, izbavljen od svog mučitelja, sebi priuštiti novoga i to u najmanje očekivanom obliku. Anglikanske se svece uvijek lovilo do istrebljenja, baš kao i velike njorke.