Glasperove ranije interpretacije pop pjesama u još reduciranijem sastavu sugerirale su da će ovako postavljen koncept albuma proizvesti sjajne glazbene rezultate. Nažalost, oni su se pokazali vrlo neujednačenima
Robert Glasper Trio, Covered; Blue Note, 2015.
Početkom osamdesetih godina, suradnja Milesa Davisa s izdavačkom kućom Columbia Records, nakon 25 godina punjenja džez kanona, bila je poprilično nategnuta. Nakon šestogodišnje pauze koju je, uništenoga mentalnog i fizičkog zdravlja, opustošenih financija i iscrpljenih sviračkih ideja, više-manje proveo u izolaciji, napuštajući za neko vrijeme i sviranje trube, dočekala ga je ista, nepomirljiva podijeljenost između balasta džez glazbenika s jedne i percipiranog izdajnika “autentičnog” džeza s druge strane.
Budući da nisu donosili ni zaradu ni stari visokokulturni kapital, njegovi novi albumi postajali su manje zanimljivima Columbiji, koja je u u tom trenu u liku Wyntona Marsalisa pronašla idealnog Milesovog zamjenika, koji je džez imao “vratiti” njegovim konzervativnim stilskim okvirima. Za Davisa, kojem je financijska ravnopravnost s bijelim mejnstrim glazbenicima, pored stalnog predmeta frustracija, sada podjednako značila i osobni egzistencijalni spas, rješenje se ponudilo u polju pop glazbe, koje je u tom trenu upravo eksplodiralo zbog pokretanja MTV-ja.
Prekasni doticaj s hip-hopom Iako bi se iz kulturelitističkog gledišta Milesova odluka da se upusti u aranžiranje pjesama izvođača poput Cindy Lauper ili Michaela Jacksona mogla učiniti kao krajnji rezultat vulgarizacije džeza, čiji je nositelj postao upravo fusion koji je on sâm pokrenuo, riječ je, zapravo o konceptualno bitno drukčijim pristupima. Dok je dio fusiona svojom glazbenom neumjerenošću i iskorištavanjem komercijalne niše posustajućeg rocka označavao prilagođavanje džeza pop glazbi, Davisova je ideja bila suprotna i u osnovi gotovo najtradicionalnije “džezerska” – asimilirati popularne melodije i forme u vlastiti glazbeni jezik te interpretirati ih u skladu s temeljnom logikom “klasičnoga” džeza.
No, kako rad na novom albumu odmiče, postojeći materijali za Davisa dijelom počinju gubiti na važnosti u društvenom kontekstu prve polovice osamdesetih. Od eskalacija nereda zbog policijskog nasilja nad Afroamerikancima u Miamiju 1980., preko dolaska na vlast, a zatim i reizbora Ronalda Reagana, pa do izraženih hladnoratovskih tenzija, gomilaju se neposredni politički utjecaji na Davisov rad. Stoga mijenja koncept novoga albuma te odlučuje napraviti kolaž pop obrada, vlastitih kompozicija i politiziranih montaža govora i glazbe, uz sasvim eksplicitni naslov You’re Under Arrest. You Have The Right To Make One Phone Call, Or Remain Silent So You Better Shut Up!
Nažalost, trenutak još nije ni izbliza bio zreo za asimilaciju jednog stilskog utjecaja koji bi mogao objediniti sve navedene aspekte toga eklektičnog albuma – hip-hopa, koji je tijekom prethodnih godina počeo biti sve bliži preuzimanju uloge najvažnijeg afroameričkog glazbenog žanra. Davisov će se doticaj s hip-hopom desiti prekasno: 1991. počinje snimanjem albuma Doo-Bop, no Davis nije doživio kraj njegova snimanja. Njegovom smrću nastupilo je razdoblje relativne prevlasti konzervativizma u mejnstrim džezu, dok je asimilacija novih komercijalnih formi i stilova morala pričekati da bi pronašla svoj glazbeno najpotpuniji izraz.
Povratak klasičnom triju Danas je taj stilski problem, čini se, sasvim uspješno razriješio sjajan pijanist Robert Glasper, koji je svojim trijom, a zatim i fantastičnim sastavom The Robert Glasper Experiment, iz očišta džeza temeljito iščitao pop glazbu, osobito neo-soul i hip-hop. Zahvaljujući njegovu radu, suradnja među tim razmjerno odijeljenim poljima danas postaje sve izraženije dvosmjernom, pa bi se moglo reći da džez i hip-hop više ne razmjenjuju tek sporadične fragmente; dovoljno je spomenuti da jedan od komercijalno najuspješnijih ovogodišnjih albuma, To Pimp a Butterfly Kendricka Lamara, funkcionira i kao katalog najzanimljivijih mladih talenata u džezu, uz istaknuto Glasperovo sudjelovanje.
Osobito je na Glasperovim dvama Black Radio albumima očit korak dalje od, primjerice, Davisove ritmički i aranžmanski nezanimljive studijske verzije Time After Time: slušajući obradu Letter to Hermione Davida Bowieja, uočljivi su promišljeni pomaci na svim razinama, od marširajućega ritma do iznimno zanimljivoga aranžmana puhačkih dionica kojima se izvrsno pridružuje Bilalov osobiti glas. Čak i slabiji materijali, poput relativno sterilne verzije Afro Blue, pokazuju Glasperovu producentsku ili kompozitorsku kreativnost, poput odluke da poznati trodobni ritam transformira u opušteni četverodobni hod blizak novijem soulu. Glasperov rad, dakako, nije bez prethodnika: valjalo bi potcrtati srodnost s Mehldauovom dojmljivom kanonizacijom niza “novih standarda”. Stilski, instrumentacijski i produkcijski, pak, Glasper je otvorio vlastiti glazbeni teren.
Njegov najnoviji album, Covered, moguće je shvatiti kao posvetu Davisovoj ideji u podlozi snimanja You’re Under Arrest, uz povratak formatu klasičnog pijanističkog trija, čime dug Mehldauu postaje znatno prepoznatljivijim nego u proširenom sastavu Experimenta. Pritom nije riječ samo o relativno proizvoljnom izboru interpretativnog okvira: sâm Glasper poziva na to tijekom izvedbe jedinog instrumentalnog komada sastavljenog posebno za ovaj album, znakovito nazvanog In Case You Forgot, kada usred kratkih blokova slobodne improvizacije odjednom prijeđe u prepoznatljivu temu Time After Time.
Jednolična organizacija izvedbi No, Davis nije jedino “izvorište” kojem se Glasper ovdje obraća. Cijeli album zamišljen je kao intimni povratak vlastitim određujućim koordinatama: sniman je uživo u čuvenom Studiju A kuće Capitol Records, pred publikom sastavljenom uglavnom od poznanika, s članovima Glasperova originalnog trija, dok odabranu građu, pored navedene autorske skladbe, jednog standarda i jednog zvučnog kolaža, dobrim dijelom čine pjesme njegovih najbližih suradnika. Izbor pritom očito nije vođen popularnošću materijala, nego njegovom melodijskom zanimljivošću – izbor Radioheadove The Reckoner, jedine relativno poznate pjesme, prije treba shvatiti kao nadovezivanje na Mehldauove izuzetno plodne obrade toga sastava. Glasperove ranije interpretacije pop pjesama u još reduciranijem sastavu, poput melodijski izuzetno suptilne verzije Golden Lady Stevieja Wondera, koju je u duo formatu izveo za Capitolov YouTube program 1 Mic 1 Take, sugerirale su da će ovako postavljen koncept albuma proizvesti sjajne glazbene rezultate. Nažalost, oni su se pokazali vrlo neujednačenima.
Ponajprije, problem je u osnovnom aranžmanskom pristupu obradama. Dosad briljantan producent i aranžer, koji je na navedenim Black Radio albumima vrlo dovitljivo razotkrivao formalni potencijal pop glazbe, ovdje se odlučio za razočaravajuće jednoličnu i neambicioznu organizaciju izvedbi, koja je inače sjajne glazbenike Vicentea Archera (kontrabas) i Damiona Reida (bubanj) u potpunosti svela na ulogu ritmičke pratnje. Upućuje to na kalkulantski pristup publici nenavikloj na instrumentale, za koju je netko očito procijenio da bi joj se dijelovi poput kontrabasističkih ili bubnjarskih sola mogli pokazati odbojnima. Čime bi je, pak, privuklo sedam i pol minuta pijanističkog sola, koliko god zanimljiva bila ritmička podloga, nije lako dokučiti.
Izvedbe stoga, prirodno, imaju tendenciju da izgube na zanimljivosti čim se Glasperove solističke ideje istroše, što je očito i iz produkcijske odluke da se ne ispoštuje cjelovitost snimke uživo – u više slučajeva, nakon što izvedba glazbeno jednostavno nema više kamo otići, ona završava stišavanjem, uz odrezani kraj. Takav je slučaj sa spomenutom The Reckoner, čija melodija i zanimljiv harmonijski ritam nisu ni približno dovoljno iskorišteni. Odluka da se zadrži originalni ritam na tamburinu pokazala se pogrešnom, jer, dok u izvorniku stvara efektnu repetitivnu tenziju, ovdje svojom monotonošću onemogućuje sastav da razvije bilo kakvu ideju. Nažalost, jer Reidov izvrstan uvodni ritam nakratko daje upečatljivu dinamičnost vrlo iskoristivoj građi.
Zapanjujuće nezanimljive obrade Tamo gdje je ritmička gradacija moguća i koliko-toliko iskorištena, poput adaptacije Glasperove vlastite I Don’t Even Care, rezultati su ipak primjetno bolji. Reid u svojoj brzoj, gustoj hip-hop dionici pronalazi bar nešto prostora da odgovara pijanističkim figurama koje se kreću od izlomljenih dvoglasnih blokova do elegantnih melodijskih linija. Ipak, za kompoziciju koja ne nudi raznovrstan harmonijski materijal, gotovo osam minuta izvedbe isuviše rasteže mogućnosti ovakvog formata.
Očekivano, u ovakvoj situaciji najzanimljivije zvuče obrade onih kompozicija koje već u izvornom obliku posjeduju dovoljno glazbeno poticajnih elemenata. To se ponajviše odnosi na Barangrill Joni Mitchell, kantautorice s jednim od najnaprednijih melodijskih i harmonijskih vokabulara, uz obilatu povijest suradnje s najvećim džez glazbenicima. Ovdje je sastav već značajno slobodniji: Reid iz kruga u krug, iz segmenta u segment, sjajno mijenja pratnju i upravlja kretanjem izvedbe, dok izvrsni Archer konačno dobiva prostora za promišljeno razmještanje svojih naglasaka, uz vrlo dojmljivo popunjavanje prostora između Glasperovih čistih harmonija pokojom kratkom figurom. Nažalost, oba glazbenika značajniju priliku da pokažu svoju vještinu dobivaju isključivo na spomenutoj In Case You Forgot, u kojoj se smjenjuju slobodno improvizirani dijelovi, sola, fragmenti postojećih pjesama i komponirani blokovi R’n’B-ja, do bluesa sviranog preko hip-hop ritma, koji Reid efektno lomi rastezanjem tempa u stilu Chrisa Davea.
Možda i najoriginalnija interpretacija na kraju se ne odnosi ni na jedan od novijih izvornika: iako se povremeno gubi u repetitivnim krugovima, hStella by Starligt, zasnovana na brzom, ali izuzetno suptilnom neo-soul ritmu sviranom metlicama, pokazuje da standardi ponekad u suvremenom vokabularu mogu bolje funkcionirati od kompozicija koje mu neposredno pripadaju. Zapanjujuće nezanimljive obrade, poput one Good Morning Johna Legenda, upućuju da bi Covered znatno bolje funkcionirao da je u njemu ravnopravnije bila zastupljena i džez čitanka.
Što se angažiranog dijela ovoga albuma tiče, on zasigurno uspostavlja još jednu sadržajnu paralelu s Davisovim albumom. No umjesto Davisove nekoherentne i štetne ekscesnosti – kolaž kojim se na You’re Under Arrest upućuje na policijsko maltretiranje Afroamerikanaca započinje njegovim “šmrkanjem” kokaina – Glasper ovdje imitira gestu Ambrosea Akinmusirea s kompozicije Rollcall for Those Absent: dječji glasovi preko slobodne glazbene podloge čitaju imena Afroamerikanaca koje je američka policija ubila tijekom posljednjih nekoliko godina. Nažalost, u ovakvom kontekstu, takvo što djeluje potpuno apstrahirano, ni u kakvom odnosu spram cjeline, čime se samo naglašava činjenica da džez, unatoč ostvarenoj stilskoj slobodi, trenutno jednostavno ne zna što bi s takvim sadržajem. Iako je na prethodnim albumima Glasper bio na tragu da pronađe glazbena sredstva koja će spojiti mogućnosti džeza s angažmanom hip-hopa, ovim albumom je, nažalost, učinio samo korak unatrag.