Posveta uzorima i spomenik Silbi

Kakve veze ima Johannes Brahms s Igorom Kuljerićem? Nikakve, izuzmemo li činjenicu da su obojica bili veliki skladatelji, prvi na internacionalnoj, a drugi (barem) na nacionalnoj razini. Zašto se onda jedno Kuljerićevo djelo našlo na programu koncerta Zagrebačke filharmonije, koji je inače bio posvećen dvjema monumentalnim Brahmsovim skladbama, uz koje se doimalo gotovo poput stranog tijela? Odgovor je jednostavan: Filharmonija je od Kuljerića nedavno naručila orkestralnu skladbu Bel kamen kampanela, koju je trebala praizvesti na svojoj turneji po Švedskoj. Međutim, šef-dirigent Vjekoslav Šutej ili nije stigao ili nije ni htio uvježbati kompoziciju, pa je praizvedba odgođena do nekog nedefiniranog roka. No, skladatelj je u međuvremenu preminuo, ne doživjevši da čuje svoje posljednje dovršeno djelo, a pokunjena Filharmonija požurila se odraditi dug, te je Bel kamen kampanela uvrstila na svoj prvi sljedeći koncert, prigodice ga još naslovivši In memoriam Igoru Kuljeriću. Veći dio publike okupljene u dvorani Lisinski na koncert je došao upravo iz tog razloga. Brahmsov Violinski koncert i Četvrta simfonija pritom su se pokazali kao tek rutinski odrađeni višak programa, koji je vrijedilo čuti jedino zbog izvrsnog violinista Aleksandra Ivića, inače jedinog hrvatskog glazbenika trenutačno stalnog zaposlenog u Berlinskoj filharmoniji.

Vedro i prštavo djelo

A kad se već Brahmsa odsviralo površno i nedorađeno, barem se Kuljerićevoj zakašnjeloj praizvedbi pristupilo ozbiljno i temeljito. Ostaje samo enigma zašto Bel kamen kampanela nije bila praizvedena kad je trebala, jer argumenti koje je Filharmonija službeno ili neslužbeno ponudila su, blago rečeno, neuvjerljivi. Skladatelj je, naime, djelo dovršio u zadanom roku (suprotno svojoj inače uobičajenoj praksi), a priča kako je skladba napisana za preveliki sastav jednostavno ne stoji. Jer, teško je otkriti koji su to “suvišni” instrumenti u partituri, koje se (prema Filharmonijinom obrazloženju) nije ni moglo smjestiti u kamion za Švedsku niti osigurati na licu mjesta. Jer, jedina odstupanja od sastava Berliozove Fantastične simfonije, koji je bio zadan Kuljeriću, jesu glasovir, kojeg ima u svakoj suvisloj koncertnoj dvorani, te sintetizator, kojeg se moglo smjestiti u lako prenosiv kofer.

Šteta je još i veća uzmemo li u obzir da bi efektna i briljantna Kuljerićeva partitura zacijelo oduševila švedsku (ili bilo koju drugu publiku svuda u svijetu) jednako kao i onu zagrebačku. A Bel kamen kampanela nije samo pristupačna, nego i na svim razinama zaista vrhunska kompozicija, koju bez imalo ustručavanja već sada možemo proglasiti jednim od najboljih djela suvremene hrvatske orkestralne literature. Upravo je fascinantno koliko je skladateljske energije Kuljerić imao tijekom posljednjih mjeseci života. Nema u ovom djelu ni trunke zamora, pa čak niti grozničavosti stvaranja nečega za što je skladatelj vjerojatno već bio potpuno svjestan da je zadnje što će napisati. Bel kamen kampanela iznimno je vedro i prštavo djelo, koje je istovremeno suma svih raznorodnih stilova kojima je Kuljerić baratao, posveta velikim uzorima, te, možda i najvažnije, nepretenciozni spomenik Silbi, otoku njegovih predaka, uz koji je bio iznimno vezan.

Neizmjerna lakoća pisanja

Slutnja smrti naznačena je tek vrlo diskretnim ubacivanjem početka motiva gregorijanskog napjeva Dies irae. No, čak i taj “ozbiljni” citat Kuljerić smireno, donekle čak i razigrano ironizira – nakon pojave u izvornom obliku, citat se transformira u vedriju, dursku varijantu, te stavlja u kontekst ležernog, gotovo džezerskog izričaja. Ima u Bel kamen kampanela na gotovo svakoj stranici dokaza Kuljerićeve neizmjerne lakoće pisanja, kao i povjerenja u glazbu sâmu. Ne jednom napisat će tako skladatelj aleatoričku situaciju, posve (i s pravom) siguran da ga glazba neće iznevjeriti niti kad je oslobodi uzdi strogo kontroliranog notnog zapisa. Osnovnu pak građu kompozicije čini drevni silbanski plesni napjev, kojeg najprije iznosi visoki fagot solo, duhovito parafrazirajući čuveni početak Stravinskijevog Posvećenja proljeća. Ono što slijedi energičan je i motoričan niz blistavih varijacija, koje, umjesto strahom od prolaznosti, upravo pršte životom. Uistinu, veliko je to djelo velikog skladatelja, koje zaslužuje da na koncertnim podijima zaživi kao repertoarno djelo barem sada – kad već nije za skladateljevog života.