Suzana Marjanić  

Posveta Velikom Tomu

Knjiga Apsolutni umjetnik (sjećanje i osjećaj) Antonio Gotovac Lauer Vlaste Delimar i Milana Božića nastala je povodom, odnosno kao završnica njihova jednogodišnjega projekta posvećena Velikom Tomu, anarho-ocu našega performansa. Tako dvojezična (hrvatsko-engleska) knjiga, monografija, o navedenom projektu kao i o Velikom Tomu, kao moto ima Vlastin zapis o praznini nakon smrti tog dragocjenoga prijatelja i umjetnika, a monografiju otvara Tomov govor o golotinji iz filma Darka Bavoljaka Stupid Antonio presents. Prijateljsku monografiju pritom završno uokviruje članak “Paranoia View Art” Gorana Petercola iz 1986. godine, za koji urednički tandem navodi kako je riječ o tekstu kojim je Tom bio jako zadovoljan. U znaku posvete i promocija knjige održana je na Tomov rođendan 9. veljače 2012. u kinu Europa, i to s projekcijom istoimenoga filma.

I dok početni dio knjige donosi zapise i sjećanja pojedinih umjetnika i povjesničara umjetnosti o Tomislavu Gotovcu aka Antoniu G. Laueru (Branko Cerovac, Vlasta Delimar, Miodrag Krencer Mic, Vlado Martek, Goran Trbuljak), drugi dio knjige (uz fragmente Vlastina dnevnika o Tomu kao i uz spomenuti Petercolov antologijski tekst) fotografski dokumentira projekt Vlaste Delimar i Milana Božića Apsolutni umjetnik (sjećanje i osjećaj) Antonio Gotovac Lauer.

HOMMAGE-PROJEKT Tako su hommage performansom Osjećaj 1, Gibanje 1 (Sjećanje na Toma), performansom koji je izveden u sklopu festivala Perforacije 20. listopada 2010. (Zagreb, Trg bana Jelačića), Vlasta Delimar i Milan Božić najavili projekt Apsolutni umjetnik (sjećanje i osjećaj) Antonio Gotovac Lauer, kojim su valorizirali njegov rad kroz prizmu drugog umjetnika/ice, a cilj je projekta bio da kroz godinu dana izvedu akcije i performanse u više naših gradova te u Veneciji (povodom predstavljanja Lauerove izložbe na 54. Venecijanskom bijenalu), Londonu, Parizu i Beogradu, gradovima u kojima je Tom stvarao svoje akcije, akcije-objekte, performanse i hepeninge.

Točnije, Delimar i Božić već su na samom pogrebu Velikoga Toma i izvedbeno odali počast tom dragulju prijateljstva. Odnosno, kako je zapisano u monografiji o tom njihovu prvom posthumnom privatnom performansu: “Sve troje bili smo odjeveni u istu odjeću: crno saten odijelo, bijela košulja, bijele gaćice, bijele tenisice; kao pokojnikov izbor odijevanja neposredno prije smrti”.

Hommage-projekt tako je započeo 9. veljače 2011., na dan umjetnikova rođenja, i to obnovljenom izvedbom (re-enactment) akcije Šišanje i brijanje u kinu Europa u Zagrebu, a završetak projekta realiziran je na glavnom zagrebačkom trgu 30. lipnja 2011. na datum posljednjega ispraćaja Velikoga Toma na Mirogoju, s pridodanim akcijama i performansima sve do kraja te godine.

 Riječ je, naime, o svojevrsnim re-enactmentima Tomovih akcija i performansa: 9. veljače 2011. (umjetnikov rođendan), akcija Šišanje i brijanje, Kino Europa, Zagreb; 1. travnja 2011., točno u podne, performans Tri majmuna i Gibanje, MKC, Dom mladih, Split; 5. svibnja 2011., akcija Gledanje televizije (Tomovi filmovi), ispred Kneževog dvora, Dubrovnik; 18. svibnja 2011., Gledanje televizije (Tomovi filmovi), ispred robne kuće Korzo, Rijeka; nadalje, 18. lipnja 2011., performans Glenn Miller na imanju umjetničke organizacije Moja zemlja, Štaglinec; 30. lipnja 2011., performans Točno u podne, fontana Manduševac, Zagreb; 25. rujna 2011., performans Gledanje izložbe nastale na temelju nekih Tomovih radova, Arsenale, Venecija; 12. listopada 2011., performans Slušanje radija (Tomov govor o golotinji iz filma Darka Bavoljaka “Stupid Antonio presents” u interpretaciji Svena Medvešeka), LADA/ Rochelle School, London; 20. listopada 2011., performans Slušanje radija, Pont de l’Archevêché, Pariz; 22. listopada 2011. Gledanje Toma (fotografije Žarka Vijatovića), studio Žarka Vijatovića, Pariz; istoga datuma nadalje – ulični performans ispred katedrale Notre Dame, Pariz; 18. studenoga 2011., Hommage Tomu 2, Galerija dr. Vinko Perčić, Subotica; 26. studenoga 2011., Hommage Tomu 3, Dom omladine Beograda, LIMIT – Live art festival/Perforacije; 27. studenoga 2011., Beograd, Ulica cara Dušana 11, gdje su se na prijedlog Slobodana Šijana fotografirali ispred zgrade u kojoj je Tom Gotovac stanovao od 1971. do 1979. godine.

GIBANJE Podsjetimo na Lauerov posljednji performans koji je bio naslovljen Gibanje, a izvodi ga u okviru projekta Moja zemlja, Štaglinec 2009. godine, i posvećuje ga mladenačkom hemungu – mucanju, ali i kao završno propitivanje o vlastitome ostarjelome tijelu, odnosno kako je zapisao u katalogu navedenoga projekta: “Kako sam ušao u sedamdesete godine svoga života, stalno su me obuzimale teme neke vrste odlaska, jer tijelo se počelo lomiti. Počeo sam razmišljati o najjednostavnijim stvarima i pojavama gdje više nema ostatka, a to su tijelo i priroda. Znači – drveće, nebo, šumovi koje proizvodi tijelo. Kroz život borio sam se sa svojim govorom. Imam govornu manu koju sam pokušavao ispraviti vježbama, pretežno u koncentraciji i manipulaciji s glasovima, samoglasnicima a o i u e, i suglasnicima na kojima većina osoba s govornom manom ima poteškoća, a to su k g t d p b m n.

Zbog tih stvari koje su usječene u moje intelektualno biće, u performansu sam želio spojiti arhaično golo tijelo u prirodi sa zvukovima koji izlaze iz mojih glasnih žica” (Antonio G. Lauer, u: Moja zemlja Štaglinec, 2009.).

Tako je hommage performans Osjećaj 1, Gibanje 1 (Sjećanje na Toma), koji su Vlasta Delimar i Milan Božić označili kao pretprojektni performans, osmišljen po uzoru na Tomov spomenuti zadnji performans.

TRI MAJMUNA Godinu dana ranije (2008.) u okviru iste manifestacije Tom je izveo performans Tri majmuna, gdje nag s prekrivenim genitalijama, očima i ustima (prekrivenima pelenama i crnom ljepljivom trakom), na livadi, okružen zelenim travom, traga za dodirom. Naime, referirajući se na drevnu kinesku sliku o tri majmuna od kojih jedan prekriva oči (ne vidim zlo), drugi uši (ne čujem zlo), a treći usta (ne govorim zlo), pritom Tom referira i na inačicu s četiri majmuna – gdje četvrti majmun prekriva genitalije (ne činim zlo), dakle takav izlazi gol u dvorište rodne kuće Vlaste Delimar. I dok je 2005. godine, među ostalim, održao dva žestoka verbalna obračuna s kulturnom elitom (Joe G/gevera Williams, Neimenovani performans), pogotovo onom koja mu nije posvećivala kao umjetniku – a i drugim umjetnicima – dovoljno kunsthistoričarske pažnje, ovim se performansom može promatrati njegovo zatvaranje, povlačenje u sebe i početak razmišljanja o poetici smrti, odnosno kako je to u katalogu manifestacije zabilježio Boris Greiner, da zatvarajući se u sebe, u potpunosti se izolirajući tom crnom trakom, Lauer kao da prekida komunikaciju, “moguće na taj način oslikavajući nemoć da svoj slučaj podijeli s drugima ili možda predstavljajući umor od neprestanih pokušaja da objasni, raskrinka, unaprijedi...” (Boris Greiner, u: Moja zemlja Štaglinec, Grunt Art, 2008.).

Inače, tijekom šest godina intenzivnoga druženja Božić, Delimar i Lauer ostvarili su i zajednički performans Dva muškarca i jedna žena (Hrvatska remek-djela), što su ga izveli u Ilici (od Gundulićeve prema Oktogonu) 2. rujna 2009. godine u 6 sati ujutro, a pritom se svaki protagonist te ogoljele šetnje pojavio iz svoga pravca, iz vlastite pozicije. Nadalje, Muškarci – Božić i Lauer – nagi su, a Žena, Delimar, ogrnuta je crnom dugom košuljom, ležerno raskopčanom. Ipak, u jednom trenutku Žena, koja na glavi ima crni šešir i na nogama crne cipele s malom potpeticom, skida tu crnu košulju i očituje se u radosti razotkrivenoga tijela. Odnosno, kako glasi autorski opis performansa: “Muškarci i žena se iz svojih pravaca u jednom trenutku sastaju u središtu ulice i nastavljaju zajedničko hodanje. Žena se nalazi u sredini. Povremeno se drže za ruke. Završavaju hodanje svaki u svom smjeru”.

Bila je to forma ranojutarnje nage šetnje Ilicom ili Tomovom reminiscencijom iz njegova posljednjega razgovora objavljenoga u Zarezu o tom umjetnikovu posljednjem performansu: “Da, bilo je pola sedam ujutro, što smo odabrali zbog svjetla kako ne bi bio veliki kontrast između sjene i sunca. Ranije smo sa snimateljima obišli prostor šetnje i zaključili da je najbolje šetnju obaviti rano ujutro. Inače, rodonačelnica cijeloga performansa je Vlasta Delimar, a Milan i ja smo tu uključeni kao muška pratnja. (smijeh)”.

Napadi na Krležu Pored tog performansa, što je Lauerov posljednji zajednički performans, Vlasta Delimar u ovoj monografiji ističe da je u tim njihovim zajedničkim druženjima nastao i niz tzv. privatnih performansa koje su nastavili koncipirati i nakon Lauerove smrti. Tako su prvi posthumni privatni performans Delimar i Božić, kao što smo uvodno istaknuli, izveli na posljednjem ispraćaju Antonia G. Lauera na Mirogoju 30. lipnja 2010. godine.

Završno, možemo se poslužiti riječima suurednika ove prijateljske monografije Zvonimira Dobrovića da je ono što su Vlasta Delimar i Milan Božić napravili sa sjećanjem na Antonia G. Lauera rijetka “počast drugom umjetniku i prijatelju s kojim su dijelili svoje živote. Imamo pogled u privatni svijet jednog od najvećih konceptualnih umjetnika kroz prizmu performativne umjetničke privrženosti njegovih najbližih i vjernih prijatelja”. I zaista je tome tako. Jer Veliki Tom je imao malo prijatelja/ica, kao uostalom i Krleža, kojega anarho-otac našega performansa nikako nije volio i često je Krleža bio kritička meta brojnih Tomovih teorijskih performansa.