Anđelka Mustapić  

Potaknuti duh kiparstva

Na knjigu Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas Ive Šimata Banova čekalo se dugo. No budući da je riječ o kapitalnom djelu hrvatske povijesti umjetnosti – ne samo Naklade Ljevak, koja ga je objavila, nego uopće hrvatskoga nakladništva – moglo bi se postaviti pitanje je li to djelo bilo suđeno Banovu i odmah dati afirmativan odgovor. Kao znanstvenik, sveučilišni profesor, povjesničar, likovni kritičar, autor više od trideset knjiga i brojnih izložbi (retrospektivnih, monografskih…), esejist, pjesnik, i britki kritičar hrvatske stvarnosti, pogotovo kada je riječ o ekologiji – fizičkoj, ali i duhovnoj, Banov se svrstao u red neupitnih autoriteta, osobito na području hrvatskoga modernog i suvremenog kiparstva. Iz tog prvog reda također se izdvojio svojim talentom da prepozna vrijedan umjetnički izričaj na raspršenoj umjetničkoj sceni novih pojava i ljudi te po hrabrosti, smjelosti da se znatiželjno i stručno zaustavi na totalnoj nepoznanici, štoviše, na “materiji u nastajanju”. On nije rob konvencionalnih mjerila, kojima bi zacijelo vrlo malo riskirao; ogradio se od linearnog, kronološkog i narativnog diskursa, no zato je jasno istaknuo da mu “nije cilj ‘izručiti’ građu nego izgraditi i potaknuti duh dokumenta, duh cjeline a možda preispitati i iznovice posumnjati u sve ono što je već uzeto zdravo za gotovo”. On to i čini. On je živahan interpret kojeg se mora i te kako ozbiljno čitati i uvažavati, pa makar i s malo zavisti i malo žuči.  

Profesore Banov, obuhvatli ste ogromnu i složenu, nedovoljno poznatu i nedostatno valoriziranu umjetničku građu. Što su Vam bile osnovne smjernice u odabiru i prikazu djela i umjetnika?

To je obimna građa. Ona ohrabruje i obeshrabruje. Ohrabruje jer je bogata i moćna; obeshrabruje jer je gotovo nesaglediva. Ja sam jedva ostao živ. Jer iskreno sam se pitao tko će koga prije dovršiti: ja knjigu ili ona mene?

NEOKOLONIJALIZAM METROPOLSKIH ZNANSTVENIKA

Na promociji knjige spomenuli ste pojavu neokolonijalnog odnosa prema suvremenoj skulpturi. Kako biste to pojasnili?

Da, govorio sam i na promociji knjige o nadmenom neokolonizacijskom pogledu prema suvremenoj hrvatskoj umjetnosti i rekonstrukcijama umjetničkih događaja. Govorio sam o “otkrićima”, “ugodnim iznenađenjima” nekih stranih autora koji su “otkrili” Hrvatsku i njezinu kiparsku baštinu. Govorio sam o raznim Persenima koji u toj velikoj želji za otkrićem hrvatske umjetnosti prolete ateljeima najboljih hrvatskih umjetnika i u dvije-tri minute sve shvate. Nervira me i Boris Groys koji govori o “zanimljivosti periferije” i koji je začuđen tolikim svojim otkrićima. Mi smo najgori samima sebi. Riječ je zapravo o našoj servilnosti prema stranim pogledima, dok se međusobno ovdje bruse očnjaci, a ne upreže se reći da je hrvatska umjetnost (EXAT 51, Nove tendencije, Gorgona, performans, novija umjetnost), posebice skulptura, svjetska činjenica. 

Zašto ste odabrali baš to razdoblje, tu granicu “od 50-ih godina” prošloga stoljeća? Je li to prijelomna godina ili godina novog početka?

U knjizi sam iznio u kratkim crtama povijest hrvatske skulpture i zaključio da je hrvatska moderna skulptura dijelila europsku sudbinu na trilogiji simbolizam-secesija-impresionizam. Potom, da hrvatska skulptura 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća ne dijeli nijedan problem europske skulpture ali srećom počiva na darovitim ljudima .

U nekoliko godina poslije Drugoga svjetskog rata naznačio sam “meki” oblik socijalističkoga realizma koji nije uhvatio korijena u onome tvrdom ždanovljevskom smislu ali je ostao do dana današnjega mentalnim sklopom u glavama mnogih kipara. Tako i noviji spomenici ne pokazuju jasnu morfološku i koncepcijsku evoluciju. I tako se prostor “neželjene baštine”, (A. Riegl) širi i doživljava svoj revival. 

Premda ne volim datumski odsječena zbivanja, ipak smatram (za razliku od kipara i pisca Koste Angeli Radovanija) da su 50-e prošloga stoljeća prijelomnica. To je granica na kojoj se lome stare i rađaju nove mogućnosti hrvatske umjetnosti. I od tada možemo govoriti o ponovno nađenoj europskoj sudbini hrvatskoga kiparstva. 

Čak i nakon napisane opsežne knjige, na kojoj ste radili sedam-osam godina, Vi se pitate što je to kiparstvo. Što Vam uopće, kao povjesničaru i kritičaru umjetnosti, nameće takvu dvojbu?

Da. Dugo je nastajala ta knjiga. Naravno, u međuvremenu sam objavio nekoliko monografija, radio nekoliko velikih izložbi, promijenio mjesto boravka i instituciju. A što se moje dvojbe kao kritičara i povjesničara umjetnosti oko samoga kiparstva tiče, reći ću to ovako. Ideja potpunosti i cjelovitosti kiparstva snažna u modernosti poslije se “graničnim” skulpturama i “hibridnim oblicima” (slike-objekti, skulpture-objekti) osipa. Razliku između moderne i suvremene skulpture najbolje je naglasio teoretičar i filozof Dieter Mersch tvrdeći da je za modernu umjetnost vjerodostojna estetika djela a za suvremenu estetika događaja. Naravno, ja se pitam što je to kiparstvo, ali se nadam da sam i odgovorio ostajući i bez kiparstva. Jer čemu onda i knjiga?!

Priznajete da Vam je glavno pitanje bilo: biti objektivan ili subjektivan. Sada, kada je Vaša knjiga u ruci, očito je da niste zazirali ni od jednoga pristupa.

  Što znači objektivan? Da će postojati samo jedna knjiga o renesansi ili o ovome razdoblju o kojemu govorim?! Što znači subjektivan? Da će to biti moja ili vaša samovolja!? Naravno, ni jedno ni drugo. Odnos činjenice i interpretacije mora biti u ravnoteži, pri čemu je interpretacija meko i ranjivo mjesto knjige. Ali treba prihvatiti taj rizik i po cijenu grešaka koje su neminovne. Ja sam pozvao na razgovor, a ne na adoracije ili odbijanja. Uz to, nije pristojno pisati dosadne knjige.

LOKALNI I EUROPSKI KONTINUITETI



I da i ne. Ovisi kakvo kiparstvo i što promatrate. Ako gledate realističku mimetičku i narativnu tradiciju ona je i nadalje žilava i ima neutjecajni kontinuitet, premda slabo može odgovoriti na pitanje života. Postoje očevi i sinovi hrvatske realističke baštine. Oni su u kiparstvu legendarnoga epidermičnoga sloga, ali su i izvan života i svih problema čovjeka i današnjega svijeta. Kod njih nema sumnje, propitivanja jezika… I - neka ih! Ali mi imamo sjajne poveznice između skulpture kao pune plastičke činjenice i novih oblika umjetnosti i novih sadržaja. Uzmimo samo Vojina Bakića, ali i današnje umjetnike poput Alema Korkuta, Ivana Fijolića i, Nevena Bilića, kod kojih usprkos moćnim oblicima, sadržaj ne stanuje samo u tijelu kipa. Ili uzmite podcijenjenoga Vanju Radauša čije stvaralačko “bunilo” nitko nije propitao, premda je to najživlji duh i po mnogim odlikama suvremeni “nesretni” čovjek. Nestalan, halucinatoran… On je po meni jaka karika hrvatskoga ekspresionizma, nadrealizma i navjestitelj performansa i umjetnosti akcija i događaja. Nažalost, sve je to neuočeno.

Možda je to tako zbog toga što su ti “nesretni” ljudi, kipari, živjeli u sjeni Ivana Meštrovića?

Meštrović je naš najveći kipar, ali on je istodobno pokrio sve drugo. Meštrović je stoga i za Milana Bandića (jer jedva zna nekoga drugoga) sve i sva. Stoga je i slabi Meštrovićev kip danas u gradskom prostoru, čime se negiraju želje samoga umjetnika da ga se to ne otima Institutu Ruđer Bošković. Govorim o Nikoli Tesli. To su zapušteni i stari pogledi na spomenik kao obljetničarski, jubilarni i ceremonijalni znak. Hoćemo li govoriti o svetinjama ili o kiparstvu? Jesam li ja antihrvat ako nađem kiparske nedostatke Majci Hrvata? Ili kada kritiziram današnje spomenike?

Koliko ste bili restriktivni u prikazu tzv. megalomansko-arhitektonskog kiparstva posvećenog NOB-u i skupini kipara  stigmatiziranih kao “državni kipari”?

Tu je bilo svega i svačega. I bacača bombi (kragujevke), grčenja lica, detaljističkih rekonstrukcija i poza nadčovjeka, i elefantizma i neobzira prema okolišu. Ali bilo je sjajnih spomenika. U tome smislu mi danas nismo ništa evoluirali. A državni kipar? To je glupost. To je zavist, ideologizirana i ispolitizirana svakidašnjica, u sredini gdje je kruh naš svagdašnji “leks Perković” – jučer nešto drugo, a sutra treće, svakako trivijalno – gdjeno se o umjetnosti i o spomenicima pita Milana Bandića ili Antu Đapića. To će sve nestati. Ostat će dobar ili loš kip. Imamo i u novije vrijeme Kuzmu Kovačića. Mene se ne moraju ticati njegova uvjerenja, ali on je dobar i “pismeni” kipar kada je riječ o spomeničkim zadaćama, a inače sjajan po mnogim djelima iz svojega opusa. I daj Bože državnih kipara poput Vojina Bakića, Stevana Luketića ili Kuzme Kovačića!

Što je Drugi svjetski rat učinio poslijeratnoj umjetnosti, ne samo hrvatskoj nego i europskoj?

Svašta i ništa. Kako gdje. Francuski su slikari na Ecole de Paris nastavili istraživati odnose boja i oblika i radili lijepe slike. Ali imamo egzistencijaliste, enformelne kraste i korozije, zgarišta ljudskoga lika, filozofiju apsurda, razočarenja u svijet i čovjeka, imamo svjedočenja Germainniea Richiera, Alberta Giacomettija, imamo naše Stevana Luketića i Belizara Bahorića koji materijale korištene u ratu upliću u svoje djelo. To je velika tema. Moguće je da je Drugi svjetski rat bio i svojevrsna katarza hrvatske umjetnosti. Nije socijalističkog realizma  niti moglo biti kada su umjetnici već prije rata znali što je umjetnost i kada je u jeku rata bila moguća Jama Zlatka Price i Ede Murtića  gdje su sredstva i potresna tema našle svoju zajedničku sudbinu.

ONKRAJ KIPARSTVA

Smjelo ste prešli granicu od pola stoljeća, što je, po sudu prof. Radovana Ivančevića vrijeme provjere je li jedno djelo povijest ili nije. Vi posvećujete pažnju najnovijim tendencijama i zaluđenostima novim medijima i tehnologijama, performerima… Novim i još nedefiniranim izričajima suvremenosti. Je li to izraz Vaše hrabrosti ili Vaša spremnost na pogrešku, odnosno, kako ste usput rekli, Vašeg ulaska u destrukciju samog pojma skulpture?

Knjiga se u početku trebala zvati Pola stoljeća hrvatskoga kiparstva (1950.-2000.), ali je dobila naslov Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas. Ovo “danas” vene i stari s protokom vremena. To je bio još jedan rizik koji sam prihvatio. Meni se nije dalo “rezati” vrijeme, to mi je bilo blesavo. U “zaluđenost medijima” performeri ne spadaju. To je druga priča. Jednoga Toma Gotovca, Sandru Sterle, Vlastu Žanić ili Sinišu Labrovića, Vlastu Delimar… vrlo cijenim. To je unutrašnja i vanjska golotinja bez ostatka. To je kiparska priča sa živim čovjekom koji je istododbno i subjekt i objekt, stvaralac i stvoreno. Ako je to kraj skulpture onda je to kraj s najvećom egzistencijalnom uvjerljivošću konačnoga samorealiziranja. Sretan dan skulpture. Njezin povratak domu! Potom i njezin početak. Ako i nestane kiparstvo oni će ga spasiti. Tijelo i kip su, generički gledano, jedno. Oni objedinjuju i skulptorsku Dunju Koste Angeli Radovanija i Gotovčevu akciju. I kakvo tijelo takva i umjetnost (Barthes), kamo tijelo tamo i skulptura. Nema straha.

A o zaluđenosti novim mogućnostima i sve većim moćima tehnologije? S time znaju pametni. To nije prednost po sebi. Nagledao sam se na ALU studenata koji su 80-ih radili video i smatrali se, u odnosu na one vjerne platnu i kistu, nadmoćnima. To je krivo. Video je samo sredstvo. Ostaje pitanje djela kojemu slabosti i snaga  dolaze iznutra a ne izvana.  To je jednako za sve.

Opasnosti novih virtualnih, digitalnih i sve novijih tehničkih moći  već su uočene. Tu je prisutna opasnost i sklonost ka mrvljenju identiteta i kloniranju svega i svačega, posebice emocija. Treba se odreći prevelike fascinacije tim moćima i zauzeti skeptičan odmak, biti i ironičan i kritičan. Jer, prođe li i najsjajnija tehnika pored ljudskoga kao pored “turskoga groblja”, djelo je izgubljeno za bilo kakvu vrijednost i značenje.

A Vaše ulaženje u destrukciju skulpture?

Nema tu nikakve hrabrosti. Tu treba otvorenosti, odbacivanja autoriteta, osjećaja nadmoći i vladanja nad materijom. Treba i spremnosti da se pogriješi. Meni je dosta mramornih bista, nerazumljivih djela koja uprežu tolike moždane vijuge, jalove znanosti koja ne preuzima rizik interpretacije nego se drži samo činjenica. 

Doživljava li hrvatska skulptura krizu, trenutke dramatičnosti?

Kriza je kiparstva vrlo stara. Ima već sijedu bradu. Auguste Rodin, Marcel Duchamp, Constantin Brancusi, Edgar Degas, Joseph Beuys, elementi dadaističko-anarhističkoga osporavanja… Tu nema dramatičnosti. Nakon raznih Herostrata dolaze opet graditelji da bi Herostrat opet bio slavan, a graditelj hrama kojega je zapalio opet anoniman. Naveliko se govori o “dezorijentiranosti”, nesnalaženju itd. Premda priznajem krizu umjetnosti, pa i kiparstva, nisam sklon naricanjima, primjerice poradi iščeznuća kiparstva kao punoga i cjelovitoga volumena. Na tu činjenicu gledam kao na širenje mogućnosti i dobitke na drugoj strani (socijalna, rodna osjetljivost, briga za okoliš, humaniziranje života, itd). Nakon što je bilo važno što i kako govorimo, sada je pitanje da li ono što i kako govorimo djeluje na naše živote i naš svijet. Uostalom, “sve je skulptura!”, kliče i stari Branko Ružić i mladi Viktor Popović. Stoga pitanje kamo ide skulptura ne smije biti opterećeno apokaliptičnim ili moralističkim primjesama. Što se mene tiče sva ta razglabanja mogu stati u ovo: stalo mi je do smisla jednoga djela u bilo kojem agregatnom stanju i bilo kako to nazvali. Nas zanima svaki potez promišljenoga sklopa. Ali, ako se već treba suočiti s nečim, bolje se suočiti sa smrću umjetnosti nego sa smrću značenja – kaže Donald Kuspit. Naravno, priznajemo nevolje kada se govori o mediju kiprstva, i sam naslov ove moje knjige postaje upitan.

 Iako niste skloni naricateljskoj priči o suvremenoj hrvatskoj skulpturi, dajete jasno do znanja da još uvijek nije ostvarena sinteza umjetnosti i života. Moglo bi se onda pomisliti da umjetnost zapravo nema ni smisla.

Umjetnost uvijek ima smisla. Možda naši životi nemaju toliko smisla, možda mi živimo na način koji nam drugi nameću, možda ovako “premreženi” i “umreženi” i zapravo anestezirani živimo paralelni ili tuđi život itd. Možda treba vjerovati u bolju budućnost, jer gore ne može biti, kako kaže Stanislav Jerzy Lec. Možda je izlaz u svijetu kao estetskom fenomenu, kako tvrdi Fridrich Nietszche. Činjenica je da od sinteze života i umjetnosti nema ništa i da smo od nje dalje nego prije sto ili pedeset godina. To je sada, doduše, sloboda za sve ispovjednosti i iskrenosti, ali to je prilično međusobno neuvažavano i nepriznato. Istina je da je “autentično” nadmoćno jučerašnjem “novom” te da ono ne može biti ne-aktuelno.

Nije li to svojevrstan paradoks?

Imate gotovo paradoks: sve nesavršeniji svijet i sve više iskrenosti, ispovjednosti i zahtjeva da se umjetnost uključi u život:, ali to je ili stihijski ili je lukavo vođeno moćnim marektinškim i konzumerističkim zakonima gladijatorskoga tržišta, trivijalnostima i “šansama za sve”. Bliže smo bili sintezi u vrijeme Bauhausa i Exata ili Gorgone. Pojmovi su bili jasni, oblici djelovanja isto, zajedništvo i ciljevi naglašeno pozitivni i plemeniti. I ovo inflatorno spominjanje “umjetnosti” i “umjetnika”. Zašto neki pisac ili pjesnik, arhitekt ne kaže “moja umjetnost”? Oni kažu: “moj roman”, “moja arhitektura”… To je i skromnije i istinitije. Umjetnost je lako i prelako izgovorena riječ. Treba za početak reći: “moj kip”, “moj spomenik”… Onaj koji završi Akademiju je kipar ili grafičar, a ne umjetnik.

 Spomenuli ste Leca i Nietszchea, a u tom kontekstu, bolje reći iracionalizmu i pesimizmu, jako im je blizak Arthur Schopenhauer, koji je mislio da bi život bio neodrživ da je samo malo gori. I za njega je umjetnost utjeha, čak izvor radosti.

Mi smo u Hrvatskoj inače smrtno ozbiljni. U nas nema radosti (a od umjetnosti za radost nema bolje prilike i mjesta). Recimo, kada se radi o spomenicima, mi nemamo dovoljno onih djela koje sam u svojoj knjizi nazvao “spomenici iz čista mira”, pitome i neprimjetne poput Antuna Gustava Matoša, Ivana Kožarića ili Augusta Šenoe Marije Ujević. Ne, ovdje spomenici moraju biti velika umjetnost, premda Lewis Mumford kaže: “Ako je nešto spomenik onda nije umjetnost, a ako je umjetnost onda nije spomenik”. O tome valja promisliti. I o mnogo čemu.