Potemkinova sela nove Rusije

Prema podacima Međunarodnog instituta za sigurne vijesti (INSI) iznesenim u reportaži pod znakovitim imenom Killing the Messenger Rusija je druga na listi zemalja s najvećim brojem ubijenih novinara u posljednjem desetljeću. Riječ je o 88 novinara u deset godina, a samo je Irak ispred Rusije sa 138 novinara. Svijet je na to pozornost obratio tek u listopadu 2006. kad je u liftu svoje zgrade upucana novinarka Ana Politkovskaja. Motiv je vjerojatno bilo njezino pisanje o politici Kremlja spram Čečenije, o čemu je napisala i knjigu Putinova Rusija, u kojoj opisuje totalni kaos u ruskom sudstvu (suci se miču s položaja bez ikakve argumentacije, naprosto zato što su nepodobni), o novoj nomenklaturi poznatoj i kao “Novorusi”, a prije svega odnos ruske vojske spram Čečena, koji su nerijetko žrtve ubojstva, silovanja i mučenja. Dakle, Homeland Security filozofija, samo na ruski način.

Izgovor za “izvanredno stanje”

 Istu situaciju opisuje i njemački novinar Boris Reitschuster u svojoj knjizi Vladimir Putin: Kamo vodi Rusiju?. Sve je počelo 11. kolovoza 1999., trećeg tjedna nakon Putinova stupanja na mjesto premijera kad je neposredno pored Kremlja eksplodirala bomba i poginuo jedan čovjek. Ubrzo u medijima počinje dirigirana hajka: “tih se dana”, navodi Reitschuster, “200.000 moskovskih Čečena nije moglo osjećati sigurnima ni u svoja četiri zida. Bez naloga za pretres policija neprestano upada u njihove stanove. Onaj tko ima crne oči i crnu kosu mora u Moskvi računati s tim da će ga policija zaustaviti na svakoj postaji podzemne željeznice. Strahujući od pretresa, čak su Talijani i Francuzi izbjegavali gradski prijevoz. Tisuće Kavkažana policija odvodi iz glavnoga grada – premda Ustav svim ruskim građanima jamči slobodu kretanja” .

Njemački novinar čak pokazuje da Putinov dolazak na vlast i velik uspjeh i odobravanje javnosti na početku njegove vladavine valja zahvaliti upravo borbi protiv terorizma. Nedugo nakon spomenutog terorističkog napada kreće bombardiranje Čečenije.

Pritom je zanimljivo da se ponavlja obrazac zračnih napada NATO-a na Jugoslaviju. Kao i u ratu na Kosovu pola godine prije toga, govori se o “ciljanim napadima” na važne objekte kao što su televizijske postaje, tvornice i naftna postrojenja. Dana 11. listopada Putin Aslanu Mašadovu daje ultimatum da izruči teroriste Moskvi, a kako čečenski predsjednik, dakako, nije mogao ispuniti ultimatum – kao što to nisu mogli ni Afganistan niti Irak – Putin izdaje zapovijed svojim kopnenim postrojbama da svim snagama umarširaju u zemlju. Nije slučajno da Kremlj uvijek iznova naglašava povezanost Čečena i Al-Qaide, a nije slučajno ni da je nakon 11. rujna Vladimir Putin bio prvi strani predsjednik koji je američkom predsjedniku Bushu izrazio suosjećanje i podršku. Otad su se odnosi između SAD-a i Rusije pretvorili u politički savez. Štoviše, Reitschuster će reći: “Obnovljeno partnerstvo sa Zapadom, osim gospodarskih i strateških interesa, Moskvi prije svega donosi važnu prednost: inozemstvo joj prestaje upućivati kritike vezane uz rat u Čečeniji i uz unutarnju politiku Kremlja. Ako su simpatije američkih i europskih političara do sada bile suzdržane isključivo zbog Čečenije, a neke važne preokupacije Moskve pritom bile potpuno ignorirane, Zapad je nakon 11. rujna okrenuo smjer svoje vanjske politike za 180 stupnjeva. Rat na Kavkazu najednom nije bila brutalna vojna akcija protiv jednog pobunjenog naroda, nego, upravo kako stoji i u moskovskoj službenoj verziji, rat protiv terorista”.

Ukidanje demokracije

Da u Rusiji doista vlada “izvanredno stanje” kakvo u svojim spisima danas opisuje Giorgio Agamben, potvrđuje u svojim Pismima iz Moskve, i suvremeni ruski filozof Mihail Ryklin. On također pokazuje da Putin svoju popularnost duguje upravo Čečenskom ratu, koji se pak poklopio s izuzetnom konjunkturom na tržištu nafte. U globalnoj perspektivi svjedoci smo, smatra Ryklin, novog zaokreta spirale onoga što su Deleuze i Guattari u Anti-Edipu nazvali “reteritorijalizacija”; “šizostrujanja su prestala prestizati kapital u njegovoj univerzalnoj dekodirajućoj funkciji, i njihovo mjesto je zauzeo teror kao nova dekodirajuća mašina”. Pritom se nevjerojatne posljedice (poput masovne psihoze, ukidanja privatne sfere, kontinuiranog preventivnog sumnjičenja i svega ostalog što je karakteristično i za američki Homeland Security projekt) mogu postići uz pomoć beznačajnih rashoda. Ryklin će reći da je stvoren svojevrstan “antiteroristički fundamentalizam” koji za demokraciju predstavlja ne manju prijetnju nego onaj protiv kojeg se taj antiterorizam bori.

Kako to kaže u predgovoru svojoj knjizi, Ryklinu je prije svega do toga da prikupi i opiše maksimalan broj takvih i sličnih simptoma. Diskurzivno i narativno ovdje mu je, kako i sam priznaje, od velike inspiracije bio Moskovski dnevnik Waltera Benjamina. Jednako kao što je Benjamin 20-ih godina prošlog stoljeća pratio simptome socijalističkog društva u nastajanju, tako Ryklin prati simptome Putinove Rusije u nastajanju. A njih je doista mnogo. Za sada Putin računa na centralizaciju vlasti i militarizaciju društva, te obnavlja sistem vojnih vježbi, dok se u školama ponovo uvodi obavezna vojna obuka. “Za mene lično”, kazat će Ryklin, “smena političkog režima u Rusiji se nije desila onda kada je Jeljcin uoči Nove Godine predao Putinu svu vlast, nego 13. septembra 1999. godine, kada sam saznao da su u Moskvi digli u vazduh još jednu zgradu, u Kaširskoj ulici. Od tog trenutka ne napušta me osećaj da živim u drugoj državi. Mi ne znamo, i moguće je da nikada nećemo ni saznati, ko je organizovao te eksplozije. Ali znamo da su upravo one omogućile Drugi čečenski rat, koji je postao glavni adut premijera Putina u njegovoj borbi za predsedničku fotelju”. Štoviše, Ryklin će izričito reći kako za teror Rusija plaća ostacima vlastite demokracije i kako on postaje izgovor kako bi se demokracija ukinula.

Potemkinova sela Putinove Rusije

Upravo su uz čečenski rat vezani i egzotični oblici usluga poput “turizma u ekstremnim uvjetima”. Za velik novac vojska iz helikoptera pokazuje dobro situiranim ljudima zemlju uništenu ratom. Paradoks je u tome da su mnogi od “turista” zapravo novinari koji nemaju mogućnosti da na drugi način dođu do informacija. Ryklin upravo ovdje otkriva svojevrsnu cenzuru, jer kad drugi izvori informacija ne bi bili blokirani, onda ne bi ni cvjetao “turizam u ekstremnim uvjetima”, pa naravno ni vojska ne bi mogla zarađivati za tu uslugu. Riječ je, dakle, o jednom fenomenu komercijalizacije zabrane koji je praktično univerzalan. Može se kupiti skoro sve, mada broj zabrana neprekidno raste. Ryklin će to najbolje ilustrirati jednim poznatim vicem u postsovjetskoj Rusiji. Dolazi telefonski poziv Putinu od predsjednika kompanije Coca-Cola: – “Vladimire Vladimiroviču, kad već mijenjate državnu himnu, možda biste mogli promijeniti i zastavu, vratiti prijašnju, crvenu? A ako još u uglu malim bijelim slovima napišete Coca-Cola, mi bismo riješili sve vaše financijske probleme s penzijama, plaćama u državnom sektoru, i to za nekoliko godina unaprijed…” Pokrivši dlanom slušalicu, Putin pita predsjednika vlade Kasijanova: – “Kad ono istječe naš ugovor s Aqua Freshom?”

Poanta je u tome da proizvođač zubne paste Aqua Fresh u svojoj reklami upotrebljava boje (crvenu, bijeli i plavu) koje odgovaraju ruskoj državnoj zastavi. No koliko god da je u Rusiji, kao što to pokazuje ovaj vic, zavladao trend liberalizacije tržišta i prodiranja kapitalizma u jednu dotad homogenu i socijalističku državu, istovremeno je zavladao i jedan naizgled paradoksalan trend “vraćanja”: tradiciji, državi, naciji itd. O tome ponajbolje svjedoči slučaj Oprez, religija!, ali i neki “usputni” simptomi poput sljedećeg. Ryklin opisuje kako je jedan dan na tv-u gledao emisiju Na dvoboj; u njoj je jedan od sudionika tvrdio da je homoseksualizam strašniji zločin od ubojstva, a da je registracija braka dvaju muškaraca isto što i registracija njegova braka s… morskim prasetom. Naravno, uvijek će postojati takvi i slični individualni glasovi, ali ono zabrinjavajuće jest da je to stajalište podržalo gotovo četiri puta više gledatelja nego stavove njegova oponenta, koji se zauzimao za pravo partnera istog spola da zakonski srede svoje odnose. Samo tjedan prije toga većina gledatelja iste emisije podržala je divljačke antisemitske ispade nekog generala. “Lišeni mogućnosti da raspravljaju o problemima koji imaju značaja za društvo (Čečenija, sloboda štampe, sloboda savesti, borba protiv “oligarha”, politički progoni, itd.), novinari, želeći da privuku pažnju, sve češće pribegavaju strategiji provociranja”.

Kao zanimljiv slučaj zataškavanja pravih problema, Ryklin navodi i primjer Moskovskog bijenala. Premda se na prvi pogled čini kako je upravo taj događaj, koji je i prošle godine u Moskvu privukao eminentne svjetske teoretičare poput Giorgia Agambena, Saskie Sassen, Chantal Mouffe ili Jacquesa Rancierea, zapravo dokaz da se Rusija napokon “otvara” i da je moguće govoriti i protiv Rusije – riječ je o suprotnom. “Država koja jednom rukom podržava počinioce pogroma, a drugom organizuje pompezne međunarodne događaje, pokazuje krajnji stepen šizofrenije. Da nije Zapada, neophodnost takvih dekoracija kao što je Moskovski bijenale otpala bi sama po sebi. Ali dok gospodari života u Rusiji na Zapadu prebacuju svoj novac i tamo kupuju nekretnine, ne može se i bez Potemkinovih sela”.

Premda je Ryklin znan i kao filozof iznimne produktivnosti i lucidnosti, Pisma iz Moskve nisu filozofsko štivo. Pa ipak, upravo im to – taj benjaminovski moment “bilježenja” umjesto “dijagnosticiranja” – podaruje dostatnu svježinu i kritičnost. Nažalost, biti kritičan spram Putina nije baš zahvalno. To potvrđuje i tužna vijest od 11. travnja. Nakon gotovo tri tjedna koliko se nije znalo gdje je Ryklinova žena, ona je pronađena mrtva. Njemačka policija tvrdi da je riječ o samoubojstvu, no s obzirom na to da je Anna Mihaljčuk bila, jednako kao i sam Ryklin, velika kritičarka Putinova režima, opravdana je svaka sumnja. Štoviše, ako je doista riječ o samoubojstvu, činjenica da ćemo svi mi najprije pomisliti na Putina dovoljno govori o njegovoj autokraciji i strahu koji sije neovisno o granicama. Ipak, u ovim trenucima ne preostaje ništa drugo nego iskazati iskreno žaljenje Mihailu Ryklinu…