14.10.2016.

Katarina Damčević  

Potencijal modeliranja kulture

  Nakon završenog programa kulturalnih studija, gore navedeni naslov bio bi nešto što bi se u mom vokabularu našlo iznimno teško, ako uopće. Pritom za to ne izdvajam nikakav specifičan razlog koji bi odudarao od onih najčešćih, poput jasne divizije humanističkih i prirodnih znanosti te njihova nerijetka međusobna otuđenja i implikacija profitabilnosti, visoko interpretativne naravi kulturalnih studija i perpetuaciji tekstova unutar istih, te njihove zavisnosti od studentskog angažmana. Potonje bi, naime, trebalo biti kristalno jasno; kulturalni studiji (dalje u tekstu KS) su, bez društvenog angažmana te informiranosti, nalik kosturu na kojem se s vremena na vrijeme nađe tek pokoji komad mesa. Prisjetimo se – nažalost zatvoreni centar za kulturalne studije u svojoj kolijevci u Birminghamu 2002. (indikativno, posljedično integraciji s Odsjekom za sociologiju) za cilj je imao upravo kritičko promatranje i analizu kulturalnog i društvenog konteksta u koji smo uronjeni. Svakodnevica je ovdje svojevrsna dominanta koja posljedično izmiče vlastitoj percipiranoj banalnosti i samorazumljivosti; upravo je mikro-razina ta u čijoj sferi pronalazimo beskraj nijansi manifestacija kulturalnog i društvenog agensa čiji smo produkt, no simultano i njegovi proizvođači.

Tzv. interdisciplinarna narav KS-a oglediva je ponajprije u nevjerojatnoj iluziji fragmentiranosti; pritom, dakako, ciljam na brojne pravce koji su, kao kakav mozaik, svakim novim djelićem bliže cjelini. Ista nam beskompromisno izostaje, no suprotno nipošto ne bi trebalo biti poželjno; cjelina, zamislimo li ju kao zatvoreni krug, implicira statičnost, finalnost. U našem su fokusu upravo mijene, kultura kao živući organizam, nepredvidiv te konstantan jedino u vlastitoj fluidnosti. Organizam. U kulturalno-studijskom inventaru relativno rijetko ćemo se susresti s prethodnom analogijom; ona će se primarno vezati za kulturologiju (Культурология), pravac koji svoje korijene vuče još iz kraja 19. stoljeća vežući za sebe imena poput onih Vjačeslava Ivanova, Vladimira Toporova i Jurija Lotmana. Zamijenjena marksističkim učenjem tijekom vladavine Staljina biva institucionalizirana kao disciplina u Rusiji i nekim bivšim zemljama pripadnicama Sovjetskog bloka nakon perestrojke. Za razliku od KS-a, kulturologija pristupa proučavanju kultura kao integralnih sistema, oslanjajući se pritom, između ostalog, na matematiku i kibernetiku. Birminghamska tradicija KS-a čije nasljeđe nastavljaju riječki kulturalni studiji, lišena je znanstvene utemeljenosti te je zbog toga, kao i zbog jasne ideološke orijentacije, čestim predmetom prigovora kao samoj sebi svrha, kao nedostatna i neprofitabilna (čak i samo povlačenje pitanja profitabilnosti studija u datom je kontekstu zastrašujući simptom komodifikacije gotovo svakog aspekta ljudske egzistencije, pri čemu je dovoljno prisjetiti se Rifkinove interpretacije života kao „iskustva za koje se plaća“).

Nisam pobornica stava prema kojemu je kritika unutar javnog mnijenja (striktno) proizvod nerazumijevanja; promotrila bih ju radije kao simptom nekompatibilnosti unutar komunikacijskog kanala. Ista nam je, dapače, nužna i moguće ju je interpretirati kao međuprostor u kojem upravo tenzije u preklapanju i koliziji kulturalnih kodova vode ka novim razinama značenja. Čin komunikacije stoga ne znači nužno i razumijevanje; ono što su za nekoga samorazumljivi koncepti, za drugoga može predstavljati potpunu apstrakciju. KS ovdje neizostavno ulaze u jednadžbu; njihova narav nadilazi, i mora nadilaziti, akademiju, sveučilište, katedru. Ukratko, potonje institucije trebali bismo promatrati kao izvore teorije KS-a, dok su društvo i kultura u kojima  se nalazimo naša primarna i najvažnija praksa.

Sukladno navedenomu, težnja za aplikacijom i distribucijom usvojene teorije mora postojati; ostajemo li više-manje prikriveni iza brojnih tekstova, ideja i teorija koje najčešće ne napuštaju akademski kontekst i njegove članove, bojim se da KS neće evoluirati onoliko koliko (moguće naivno) smatram da bi mogli. Njihov edukativni potencijal, onaj koji nadilazi klupe unutar odsjeka fakulteta, nije samo važan – presudan je. Mogućnost postepenog restrukturiranja kulturalnih i društvenih mehanizama te njihovih funkcija je, najjednostavnije rečeno, inspirativna.

Da bismo poduzeli konkretne korake koji bi pospješili razvitak prethodnog, trebali bismo biti spremni na, te otvoreni za, metode koje obogaćuju inventar KS-a. Viša razina razumijevanja i recepcije kojoj težimo jest ona izvan akademskog konteksta. Upravo ovdje modeliranje nastupa kao svojevrsni produžetak poimanju, ali i studiranju kulture.

 

TARTU-MOSKOVSKA ŠKOLA SEMIOTIKE

 

Tartu-moskovsku školu semiotike koja je proizvela većinu svojih najznačajnijih djela između 1964. i 1990. godine činila je skupina intrigantnih i nevjerojatno dovitljivih intelektualaca. Djelujući unutar tadašnjeg Sovjetskog Saveza, njihova istraživačka inklinacija bila je sovjetska jedino u kontekstu geografskog položaja (važno je spomenuto imati na umu kada stupamo u doticaj sa izrazom sovjetska semiotika).  Neki od eminentnih članova nesumnjivo su već spomenuti Vjačeslav Ivanov, potom Boris Uspenski, Mihail Gasparov, Aleksander Piatigorski, te svakako semiotičar iz grada Tartu u Estoniji, Jurij Mihajlovič Lotman čiji se doprinos izdvojio i proširio kao najistaknutiji na Zapadu posljedično intervenciji i kolaboraciji od strane kolega poput Romana Jakobsona i Julie Kristeve.

Nalazeći korijene u strukturalizmu, Tartu-moskovska škola (dalje u tekstu TMŠ) semiotike vezuje se za poststrukturalistički pristup u periodu nakon 1980-ih naovamo. TMŠ sadrži i elemente teorije informacije, kibernetike te matematičke lingvistike, čime odmiče od francuske tradicije. Konkretnije, „francusku školu ne zanima otkrivanje mogućeg smisla, nego proces čitanja, dok Moskovska škola traži dublji smisao od onoga koji se otkriva u procesu semioze pa je u tom smislu sklona hermeneutičkom pristupu; traži sličnosti i podudarnosti, a ne razlike i suprotnosti; radije analizira ikoničke i indeksalne nego simboličke znakove; teži više sintagmatici nego paradigmatici“ (Veršić 2004: 36). Interesi članova bili su nevjerojatno bogati i distinktivni, što se češće pokazalo kao prednost negoli nedostatak. Raspon bi bilo teško precizirati; od već gore spomenutog do jezikoslovlja, poetike, kulturologije, njihovo kreativno djelovanje ogledalo se u komplementarnosti brojnih disciplina. Kao konkretan i suvremeniji primjer potonjeg može poslužiti upravo Odsjek za semiotiku, utemeljen 1992. godine u Tartuu, gdje se otad razvio kurikulum na razini preddiplomskog, diplomskog i doktorskog studija (održavan na estonskom jeziku), kao i internacionalan program diplomskog studija (održavan na engleskom jeziku) koji je svjetlo dana ugledao 2009. godine. Program se sastoji od osnovnog modula, nakon kojega slijedi modul kulture, prirode te onaj društva, a nekoliko riječi o svakome od njih nije naodmet. Osnovni modul jasne je orijentacije; u njegovu fokusu nalazimo temeljna djela autora Tartu-moskovske škole semiotike, kao i bazičan presjek povijesti semiotike uopće. Nadalje, modul kulture koji je za potrebe aktualnog teksta primaran, sastoji se od tri kolegija: kulturalne semiotike i teorije kulture, semiotičke analize umjetnosti i multimedija te semiotike prijevoda. Mihail Lotman i Peeter Torop neka su od imena profesora koji aktivno rade na razvitku prethodnog, a čija predavanja karakteriziraju jednostavnost i gotovo opipljivi entuzijazam.

Nadalje, modul prirode intrigantan je segment programa. Riječ je o biosemiotici, ekosemiotici i zoosemiotici koji za primaran cilj imaju izučavanje relacija između prirode i kulture, studij i kulturalnu interpretaciju okoliša te proučavanje komunikacije distinktivnih vrsta. Zoosemiotika se ističe kao važan pravac budući da je istraživanje komunikacije i znakovnih sistema u životinjskom svijetu relativno zapostavljeno polje, no nipošto manje važno (ovdje može poslužiti fenomen Pametnog Hansa kao jedan od fundamentalnih primjera koji ukazuje na implikacije stanovitih lingvističkih (ne)sposobnosti životinja i tendenciju podcjenjivanja ljudskog senzibiliteta na zaprimanje nesvjesnih signala).

 

ZOO/SEMIOTIKA

 

Slijedom toga, unutar samoga kolegija nalazimo teme poput uvoda u semiotiku i zoologiju, različitih pristupa proučavanju komunikacije životinja, procesa semioze u životinja, društvenih relacija u biokomunikaciji, domestikacije životinja te izmjene u njihovim komunikacijskim sposobnostima koje se događaju kao posljedica prethodnog i sl. Teorijska podloga svega navedenoga ponuđena je u okviru doprinosa autora kao što su Thomas Sebeok, Jakob von Uexküll, Heini Hediger, Tim Ingold i Donald Griffin. Za utemeljenje zoosemiotike zaslužan je upravo Thomas Sebeok, američki semiotičar i lingvist koji je potaknuo proširenje opsega semiotike što je rezultiralo intenzivnijim proučavanjem komunikacijskih sistema životinja. Jakob von Uexküll bio je filozof i biolog čiji radovi čine dio klasika semiotike. Skovao je koncept Umwelt te ga definirao kao subjektivni svemir koji opisuje sisteme modeliranja svih organizama na temelju tzv. funkcionalnog kruga, procesa kreiranja i modificiranja spomenutog subjektivnog svemira organizma posljedično interakciji potonjeg u svijetu. The Theory of Meaning (Teorija značenja) iz 1940. godine najznačajnije je djelo Jakoba von Uexkülla posvećeno semiotici.

Na kraju nam preostaje modul društva. Moguće je pretpostaviti da će pažnja ovdje biti usmjerena na društvene procese, razvoj subkultura te njihove konstitutivne elemente, utjecaj ideologije na komunikaciju i neka od pitanja koja problematiziraju političku semiotiku te koncept moći. U svrhu uspješnijeg uvida u dio doprinosa članova TMŠ, vratit ćemo se  povijesti njihova djelovanja.

Neovisno o heterogenosti škole te pristupu koji bi se lako mogao okarakterizirati disperzivnim, neki temeljni pojmovi provlače se kroz njihovu aktivnost i nasljeđe. Pritom ćemo izdvojiti tekst kojemu je osiguran mnogo širi prostor proučavanja; on je, naime, u kontekstu TMŠ projiciran na kulturu i društvo te obuhvaća kulturalne fenomene poput filma, glazbe, slikarstva, kao i manifestacije ljudskog ponašanja i djelovanja. U skladu s  navedenim, razlikujemo prirodni jezik kao primarni sistem modeliranja, dok se sekundarnim smatraju jezici kulture koji su nadgradnja prvom (upravo, primjerice film i umjetnost). Kao neizostavan, a za našu aktualnu problematiku ključan pojam, jest onaj modeliranja. Članovi spomenute škole nerijetko su se susretali s kritikama upućenima upravo na koncept modela te pitanja aplikabilnosti potonjeg. Dominantna kritika biva usmjerena na modeliranje kao reduktivan proces (osobito u književnoj teoriji) i reprezentaciju fenomena (bilo društvenih, kulturalnih, ekonomskih ili političkih) kao nedostatnu, manjkavu.

Članovi TMŠ nisu se trudili poricati navedeno; dapače, težili su objasniti da svrha modela nije, niti može biti, u dubinskom razjašnjavanju fenomena i manifestacija jezika, umjetnosti i kulture, već služi kao „operativni uređaj“, odnosno alat. Pritom se možemo osvrnuti na više no jasno pojašnjenje relevantnosti modela za studij kulture i popratnih pojavnosti.

Vjačeslav Ivanov istaknuo je da se, „tijekom konstrukcije određenog  modela, učenjaci svjesno ograničavaju u pogledu razmatranja modela kao sposobnog za reflektiranje konkretnih aspekata objekta: ostale karakteristike istog, koje su nevažne sa pozicije danog gledišta (promatrača), svjesno se zanemaruju“ (Ivanov u: Rudy 1986: 566). Eksplicitno je, dakle, da će primjena modela neminovno svesti objekt na točno određene mu karakteristike i aspekte, eliminirajući pritom neke druge. Složit ćemo se, vjerujem, da nam je povremena redukcija potrebna, no dakako, kao oruđe koje pomaže rasvijetliti mnogobojne nijanse koje je nerijetko izazov razaznati.

 

SEMIOSFERA, NOOSFERA… = LOTMAN

 

U ovom kontekstu zanimat će nas model semiosfere kreiran od strane semiotičara kulture Jurija Lotmana. Potonji se, važno je istaknuti, tijekom razvitka modela inicijalno oslanjao na doprinos Vladimira Ivanoviča Vernadskog, znanstvenika koji je ostavio impozantno nasljeđe ogledivo u područjima genetičke mineralogije, geokemije, oceanografije, radiogeologije i drugih. Biosferom definira prostor ispunjen živom materijom te ukupnošću svih živućih organizama, dok je noosfera (noo = um; grč: noos, nous), razvijena u kolaboraciji Édouarda Le Roya, Pierrea Teilharda de Chardina te naravno Vernadskog predstavljena kao „nova forma biogeokemijske energije“ (Vernadsky 2012: 18). Prevedimo to pobliže i noosfera se razvija kao nadgradnja biosferi te energija ljudske kulture; sveukupnosti ljudskoga znanja, djelovanja i iskustva.

Lotmanova semiosfera bazu nalazi prvenstveno u biosferi te za razliku od spomenute i biološkog života, ona određuje procese semioze u kulturi. Tako će Lotman semiosferu definirati kao prostor presudan za izvršavanje komunikacijskih procesa i kreaciju novih informacija.  Slijedom toga, nekoliko je osnovnih atributa semiosfere koje ćemo ovdje ukratko predstaviti. Razdvojenost centra i periferije čini temelj interne organizacije semiosfere, nakon čega slijedi presudan element granice, kao i obilježja binarnosti, asimetrije i heterogenosti. Napetost između centra i periferije rezultira kulturalnom heterogenošću; centar konstituiraju norme i uspostavljene kulturalne vrijednosti, dok periferiju karakterizira svojevrsna dislokacija oglediva u kaosu i neredu. (Detaljnu razradu modela semiosfere moguće je pronaći u Lotmanovom radu prevedenom na engleski, On the Semiosphere, 2005. Isti dalje problematizira u jednom od najvažnijih djela, Universe of the Mind. A Semiotic Theory of Culture, 1990).

Centar i periferija neminovno utječu jedna na drugu, pri čemu je upravo periferija i tenzije koje se odigravaju unutar iste, prostor koji potencira promjene i kreativno djelovanje (prisjetimo se samo margine kao mjesta konstantne mogućnosti otpora). U potonjem odnosu vidljiva nam je i asimetrija između dvaju polova.

Dotaknemo li se binarnosti u prirodnom jeziku, istu je moguće oprimjeriti pomoću opreke pas / psi gdje je morfološki množinski oblik (kao jedan od elemenata) obilježen nasuprot jedninskom. Uputimo li se pak u sferu kulture, opreka muškarac / žena, dobro / zlo, živi / mrtvi, samo su neki od nebrojenih primjera.

Odnos centra i periferije navodi nas na pojam Drugosti i tuđeg. Sukladno tome, susrećemo se sa podjelom interne i eksterne sfere posljedično kojoj organiziramo vlastiti prostor, ali i identitet. Pritom u jednadžbu ulazi pojam granice kao presudan element i mehanizam semiosfere. Kao što je sam Lotman istaknuo, granica dijeli prostor koji smatramo svojim, kulturnim, od prostora koji je njihov, Drugi, kaotičan (Lotman, J. 1990: 131). Uzmemo li u obzir opreku živi / mrtvi, kao jedna od asocijacija može poslužiti upravo groblje kao heterotopija.

Najčešće locirano na periferiji, ono je neizostavno vezano za centar temeljem jednostavne činjenice prema kojoj gotovo svatko ima bližeg ili daljeg člana rodbine na posljednjem počivalištu. Nalazimo barem tri funkcije groblja: održavanje pamćenja, spoznaja snažnog utiska odsutne prisutnosti pokojnika, kao i prostora između groblja te onog svakodnevnog kulturalnog koji jasno predstavlja granicu u lotmanovskom smislu.

 

ŠTO JE USTVARI OVA OGROMNA KOLIČINA LJUDI KOJI SADA ŽIVE NA OVOJ PLANETI?

 

Tartu-moskovska škola te primjer modela semiosfere kulturalno-studijskom arsenalu mogu poslužiti upravo kao komplementaran alat. Tenzije i trenje do kojih bi pritom došlo neizostavno bi vodili ka novim uvidima i razinama problematiziranja kulture, kao i kreaciji svojevrsnog trećeg prostora, treće perspektive promatranja i izučavanja.

"Što je ustvari ova ogromna količina ljudi koji sada žive na ovoj planeti i možda će živjeti ovdje i u budućnosti? Je li to konglomerat individualaca koji žive jedino zato da bi jedno drugomu oduzeli teritorij i pravo na život? Ili je taj konglomerat individualaca jedna metoda opisa i svaki/a individualac/ka su sami po sebi druga metoda opisa? Slijedom toga niti jedna metoda opisa ne isključuje drugu metodu opisa. Čini se kao da u svojoj recipročnoj tenziji kreiraju treće gledište“ (Lotman u: Torop 2000: 14-15).

 

Literatura:

Lotman, Juri Mikhailovich, 1990. The notion of boundary. U: Universe of the Mind. A Semiotic Theory of Culture, prevela na engleski Ann Shukman. I.B. TAURIS & CO. LTD, London, New York

Rudy, Stephen, 1986. Semiotics in the U.S.S.R. U: Topics in Contemporary Semiotics. The Semiotic Sphere, pp. 555-582, ur. Thomas A. Sebeok, Jean Umiker-Sebeok, Plenum Press, New York and London

Torop, Peeter, 2005. Semiosphere and/as the Research Object of Semiotics of Culture. U: Sign System Studies 33.1: 159 – 173

Vernadsky, Vladimir, 2012. [1938]. The Transition from The Biosphere to the Noösphere. Excerpts from Scientific Thought as a Planetary Phenomenon, preveo na engleski William Jones. 21st Century, Spring-Summer 2012/04

Veršić, Sanja, 2004. Kultura kao semiotički problem u djelu Jurija Lotmana, Zagreb, Hrvatsko filološko društvo, Biblioteka književna smotra