21.4.2005.

Iva Rada Janković  

Potreba zatvaranja u vlastiti svijet

Samostalno predstavljanje Vlasta Žanić započinje kao kiparica, instalacijama od teškog materijala – hrđajućeg/hrđavog željeza. Željezne armature trokutastog presjeka stranica doimale su se, tijesno prijanjajući uz zidove, poput prostornih usisavača. Klaustrofobične sugestije ubrzanog vremena i prostora koji nestaje stvarale su i instalacije s crnim pokretnim gumenim trakama koje su na metalnim konstrukcijama ulazile i izlazile iz iste točke.

Kad bi se ipak pokušala pronaći neka zajednička osobina koja bi sintetizirala njezin umjetnički rad u ranim devedesetima i kasnije, možda bi se mogla opisno odrediti kao introspektivna ekspresija. Iako je većina njezinih recentnih radova autoreferencijalne prirode, nije riječ o pukom javnom razotkrivanju segmenata privatnosti, koliko o sugestivnim načinima prenošenja psihičkih stanja: osjećaja nesigurnosti, panike, tjeskobe, bunta i mirenja...

Govor u prvom licu – komunikacija s drugom osobom

Radikalno napuštanje medija (ambijenta i instalacije) u kojemu se pronašla i stekla kredibilitet suverene umjetnice, iskorakom u autoreferencijalnost medijem videa i performansa, iziskivao je izvjesnu hrabrost. U jednom od prvih performansa pojavljuje se u odjeći prekrivenoj zatvaračima za staklenke. Polagano zatvaranje čepova i zakrivanje tijela, slikovito je ocrtalo stanje potiskivanja i potrebe zatvaranja u vlastiti svijet. Performansi koji su uslijedili podjednako su nabijeni ekspresijom dubinskog neza?ovoljstva žene i majke koja proživljava raspad idilične slike sigurnog obiteljskog života.

Performansom Maraške koji izvodi u Zadru 2002., u potpunosti afirmira tijelo kao medij. Riječ je zapravo o body artu, performativnom činu s acting out učinkom. Samu sebe pretvara u savijaču od višanja. Obnaženo tijelo oblaže tijestom i u njega utiskuje višnje, koje ispadaju, a ona ih neprestano, istom upornošću utiskuje ponovo u tijesto. Sok maraški razlijeva se po tijestu i izgleda poput krvavih mrlji. Slika je paradoksalna: aluzija na postupak pravljenja voćnog kolača, koji bi trebao izazvati osjećaj slatke ugode, preobražen je u čin nalik ranjavanju, koji prati poruka o besmislu sizifovskog ponavljanja nečega što će ionako biti razrušeno.

Ova remini?cencija na performans iz 2002. mogla bi poslužiti kao uvod u trodijelni performans koji je u određenim vremenskim razmacima izvodila u Gliptoteci. No, vraćamo se još malo unatrag. Nakon spomenutih ekspresivnih performansa, uslijedili su videoradovi kojima fokalnu točku prebacuje s govora u prvom licu na komunikaciju s drugom osobom. U tom kontekstu osobito je suptilan video rad Illusion. U kadru je zamagljeni, sleđeni prozor. S jedne strane je umjetnica koja rukama topi led na staklu, ali ona se ispočetka ne vidi. S druge strane je muškarac koji nešto govori na stranom jeziku. Polagano otapanje sleđenog okna sve više otkriva umjetnicu, dok lik stranca u odrazu, kako se ona sve jasnije vidi, istom brzinom postupno nestaje.

Motiv komunikacije mogao je poslužiti kao još jedan uvod u performanse u Gliptoteci.

Ispunjenje zadovoljstvom davanja

Na pozivnici prvog performansa koji izvodi 11. veljače pod nazivom Čestitanje, publiku poziva da joj čestita ni na čemu. Čin je potpuno performativne prirode. Ne događa se ništa, a nešto se ipak događa. Vlasta izlaže samu sebe, onakvu kakva je, sa svim što je napravila ili nije napravila i traži/očekuje od publike da joj čestita. Hrabrost da to napravi, već je dovoljan razlog za čestitanje. Ljudi to i čine, svaki na svoj način. Kamere snimaju svako čestitanje. Ironija fokusiranja umjetničkog djela na vlastitu osobu i pretvaranja sebe u umjetnički predmet, podsjeća na tautološke postu?ke iz sedamdesetih godina, koji su obično komentirali tradicionalne ideje umjetnosti.

Za drugi performans pod nazivom Rožata tekstom na pozivnici apostrofira vlastitu svijest o davanju nečega što najbolje zna, i ta je spoznaja ispunjava zadovoljstvom davanja. “Dođite i kušajte moju rožatu!“ Ponovo se u performansu pojavljuje hrana, ali ne više s dramatičnim konotacijama nego, štoviše, s dozom smirenog uživanja – u činu pripremanja jednako kao i u činu davanja. I svečana scenografija ovog performansa potpuno se razlikuje od prethodnih radova s hranom. Tradicionalna dalmatinska slastica smještena je u visoke staklene posude, a svaka rožata na svom postamentu osvijetljena je posebnim svjetlom. Umjetnica u ulozi domaćice svojoj je publici predano izrezuje i stavlja na tanjur. Kolač je ukusan, atmosfera je ugodna. Kamere i ovaj put neprekidno snimaju cijeli događaj.

Treći performans pod nazivom Prelaženje na pozivnici je najavljen tekstom: “...iz uloge u ulogu iz medija u medij iz prostora u prostor iz vremena u vrijeme neprestano u krug...”. Kiparica po edukaciji, umjetnica se preobražava se u skulpturu. Obojanog lica nepomično stoji s kamerom na postamentu koji se pokretan strojem okreće u krug. Posjetitelje koje snima promatra kako je promatraju kroz oko kamere. Situacija podsjeća na žive ulične skulpture ili, u kontekstu umjetnosti, na primjerice živuće autoskulpture Gilberta i Georgea koji su se premaz?ni zlatom i nepomični u preuskim odijelima izlagali publici.

Atmosfera gostoprimstva

Ono što je drukčije jest činjenica da umjetnica ne izlaže samo samu sebe, nego i one koji je gledaju. Tehnikom izravnog videoprijenosa close-circuit projekciju posjetitelja koji je promatraju moguće je vidjeti u drugom prostoru. Gledamo ih okom autorice, jer se na drugom pokretnom postamentu nalazi videoprojektor koji se okreće brzinom mehaniziranog pijedestala na kojemu stoji. U prostoru se nalazi i video arhiva prethodnih performansa: Čestitanje, u realnom vremenu čestitanja i prizori Rožate. Krug se zatvara. Istovremenost i prošlost u elektroničkom prijenosu postoje paralelno.

Koja je pozicija umjetnice u okviru autoreferencijalnosti koju preuzima? Sve se odvija u kodificiranom krugu izložbenih rituala: galerija, izlaganje, publika, promatranje. Samoizlaganje i promatranje na istoj su ravni. Uloge su jasno podijeljene i prihvaćene, a razgraničenje između performansa i stvarnosti namjerno se brka. Tautološki postupak, kao što je to u ovakvim postupcima najčešći slučaj, ne funkcionira samo u ironičnom odmaku. Događaj neposrednog sudjelovanja posjetitelja u umjetnosti prožet je smi?enom atmosferom gostoprimstva, koji umjetnica emanira svojom pojavnošću. Istodobnost stvarnog događanja i elektroničkog prijenosa podsjeća na refren Laurie Anderson: Umjetnost i iluzija, iluzija i umjetnost / jesu li doista ovdje ili je to tek umjetnost?/ Jesam li doista ovdje ili je to tek umjetnost?

Tekst je napisan za radijsko čitanje u emisiji Triptih III. programa HR-a.