Potrošački fašizam

Novi roman J. G. Ballarda Kingdom Come prilično je dobra nadopuna njegovu prethodnom romanu Millennium People. To je bila knjiga o neuspjeloj “revoluciji” više srednje klase, dok Kingdom Come prati sličan proces u donekle nižem društvenom sloju: stanovnike “autoputskih gradova”, anonimnih predgrađa koja okružuju London, ali na prevelikoj udaljenosti da bi zaista bili uključeni u život velegrada. Koliko znam, i sam je Ballard dugo živio u jednom takvom predgrađu. Predgrađe takve vrste koje se prostire uz autocestu jest “mjesto na kojemu je bilo nemoguće posuditi knjigu, otići na koncert, pomoliti se, pretražiti arhivu župe ili dati dobrotvorni prilog. Ukratko, grad je bio krajnje, završno stanje konzumerizma”. Jedina ljudska potreba čije je ispunjavanje dobro osigurano jest parkiranje, koje je “na dobrom putu da postane najveća duhovna potreba britanske populacije”.

U predgrađima ljudi nemaju što raditi osim navijati za lokalne sportske klubove i odlaziti u šoping u golemi trgovački centar u zatvorenom prostoru čija se golema kupola uzdiže nad krajolikom, i čijim središnjim atrijem vladaju tri velika medvjeda koji kupcima ulijevaju poštovanje. Svačijim životom upravljaju srodne posredne pasivno promatračke aktivnosti konzumerizma i subkulture obožavatelja sporta, a između tih aktivnosti postoji snažna sinergija, s obzirom na to da trgovački centar sponzorira specijalne sportske večeri a svoje promocije organizira tako da su povezane s utakmicama.

Ljudima je do ludila dosadno

Ballard predstavlja konzumerizam kao ciklus koji se neprestano ubrzava i ima pozitivnu povratnu informaciju. Šoping pruža trenutno zadovoljstvo, ali kada kupljene proizvode donesete kući, osjećate se prazno i razočarano. Konzumerizam, dakle, donosi otuđenje i dosadu. No, jedini lijek za takvo nezadovoljstvo i otuđenje je još šopinga. I tako ciklus replicira samoga sebe, u mjeri uvijek daljnjeg širenja.

U međuvremenu, subkultura sportskih navijača funkcionira kao pojačalo. “Ljudi to ne znaju, ali njima je do ludila dosadno. Sport je veliki besplatni reklamni uzorak. Gdje god sport ima veliku ulogu u životima ljudi možete biti sigurni da su to neznalice kojima je dosadno i samo čekaju priliku da polome namještaj.” Destrukcija i nasilje samo su druga strana akumulacije. Tamo gdje Bataille i Baudrillard kao da podrazumijevaju da preobilje, potrošnja i nasilje obilježavaju politiku bijega od sterilnosti buržoaske akumulacije, Ballard je mnogo pesimističniji. Potrošnja, ili potlatch, zapravo je samo još jedan dio iste logike.

Što, dakle, rade stanovnici britanskih predgrađa, pripadnici bijele niže srednje klase, nakon što su “napumpaju” šopingom tijekom poslijepodneva i navijanjem za svoj klub navečer? Pa, izlaze i upuštaju se u masovno rasističko divljanje – čija su meta osobe porijeklom iz južne Azije i Istočne Europe – a pod krinkom one stare britanske nogometne pričuve – huliganstva. Policija u osnovi tijekom tih nereda stoji sa strane i ne čini ništa. Jer oni, kao i političari koji im zapovijedaju, znaju da su takvi ispadi, u konačnici, korisni za društveni poredak. “Potajno, oni (policija i gradsko vijeće) žele da Azijati i useljenici odu... Manje malih trgovina na uglovima, više maloprodajnih parkova, veći prihod od poreza. Novac vlada, stanova je više, više je poslova u infrastrukturi. Oni vole da bendovi sviraju a noge gaze – jer skrivaju zvuk ladice za novac u blagajni.”

Konzumerizam i fašizam

U tridesetim godinama 20. stoljeća Bataille je gajio nadu da bi se nasilna, nekontrolirana, neumjerena potrošnja – koju je on dalekovidno vidio kao motor koji pokreće fašizam – mogla okrenuti protiv same sebe, zaokrenuta prema revolucionarnim ciljevima. Međutim, iz perspektive početka 21. stoljeća takva se nada doima naivnom. Sportovi i šoping mogu se činiti poput pripitomljenih, domaćih (kastriranih?) inačica nasilne potrošnje, ali upravo iz tog razloga oni u sebe upijaju svu mogućnost i svu nadu, i slijedom toga ne mogu biti mobilizirani kao sredstva oslobođenja.

Ukratko, Ballard nam kaže da “konzumerizam stvara apetit koji može biti zadovoljen fašizmom”. No, to je meki fašizam, “nova politika” koja je “bez slogana, bez poruka... bez manifestacija, bez obveza”. Umjesto toga, ono najvažnije oko čega se sve vrti su “snovi i potrebe ljudi, njihove nade i strahovi”, jer se oni manifestiraju u kupnji sve više i više potrošne robe. To je politika modulacije afekata – kakvu opisuje Brian Massumi – a ne politika (klasično fašističke) masovne histerije. Gomila navijača i kupaca prepušta se svojim raspoloženjima, svojim osjećajima, što su poput “krda divljih zvijeri na afričkoj ravnici”, bez ikakva unaprijed određenog smjera i bez potrebe za Duceom ili Führerom koji bi ih huškali.

U stvari, postoji figura u romanu koja funkcionira kao katalizator ili aktivator, koja pomaže nagnati mase da se pokrenu, potičući ih da kupuju. No, umjesto da bude ohola, nadmena karizmatska figura s apokaliptičnom porukom, taj je aktivator propali televizijski glumac koji je postao voditelj talk-showa na kabelskoj televiziji nevelika utjecaja, “virtualni” čovjek bez stvarne misli u glavi” koji dodaje nejasni, neodređeni nemir svojoj inače bezličnoj, nezanimljivoj i pristojnoj osobi.

Priča se, kao što je često slučaj u Ballardovim romanima, razvija do točke destruktivnog, degenerativnog urušavanja u samu sebe. Na kraju, fanatični kupci i huškači zauzimaju trgovačke centre, držeći taoce kako bi odbili napad policije. Od tog trenutka sve se raspada i propada: zavladava entropija, a ne neka vrsta eksplozije koja daje energiju. Revolucija je, kada do nje dođe, razočaravajuća, a završava jačanjem upravo onog poretka protiv kojega je bila usmjerena. Stara gospoda grada u predgrađu preziru grubost i vulgarnost trgovačkog centra, no oni su na samom kraju razotkriveni kao huškači koji imaju koristi (osim onih među njima koji su ubijeni u protuudaru) baš od onih procesa koje su toliko osuđivali.

Književnost kao društvena teorija

Anarhični završetak temeljito demistificira razaranje i obilje kao (navodne) oblike izvrsnosti. Ne postoji ništa poput kršenja zakona u kasno-kapitalističkom društvu: “Mi smo najnaprednije društvo koje je naš planet ikada vidio, no prava je dekadencija daleko izvan našeg dosega”. Umjesto toga, “mi obožavamo naše bar-kodove” i oslanjamo se na oglašavanje da nas opskrbi “ugodnim malim fantazijama otuđenja i krivnje”.

Kingdom Come dosad je objavljen samo u Velikoj Britaniji, a ne i u SAD-u. I dobio je uglavnom negativne kritike – čak i od promišljanju sklonih pisaca kao što su Ursula LeGuin i M. John Harrison, koji bi ipak trebali biti pametniji. Knjigu su kritizirali zbog činjenice da njezin zaplet i likovi nisu spretno izvedeni, da nisu izazovni i dovoljno “dobro-konstruirani”. No, naravno da su to bili pogrešni standardi za procjenjivanje Ballarda. On stvara književnu prozu kao društvenu teoriju – i ostaje, u dobi od 76 godina, jedan od najoštroumnijih teoretičara društva koje imamo. Njegova se zapažanja ne mogu priopćiti u obliku umjetnički strukturirana književnog romana. Njegova prividna sklonost ponavljanjima, njegova nespretna prozaičnost i njegovo ustrajanje na nekoj vrsti pop-kulturnog (takozvanog) “kiča” nužna su oruđa spoznaje. Na temeljito modernistički način njegova forma podudara se s njegovim temama, iako, kao analitičar našeg “postmodernog” poretka, njegove su forme/teme takve kakve klasični modernisti nikada nisu mogli ni zamisliti.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole