Krešimir Košutić  

Potrti sjećanje

U filmu Memento Christophera Nolana glavni lik pati od neobičnoga poremećaja zbog kojega ne može zadržati sjećanje na nedavno protekle događaje. Nakon otprilike sat, dva, sve što zapamti – zaboravlja! U Vječnome sunčevu sjaju neomrljanoga uma redatelja Michaela Gondryja i scenarista Charlieja Kaufmana (Biti John Malkovich, Adaptacija), um glavnoga junaka opire se brisanju sjećanja koje je dotični sam zatražio želeći potrti uspomenu na djevojku s kojom je bio u vezi, koja ga je ostavila i prva izbrisala spomen na njega.

 Upoznavanje i prekid

Na početku filma vidimo mladića (Jim Carrey) koji se jednoga sumorna zimskoga jutra budi, očito deprimiran i apatičan. Nešto kasnije, stojeći na stanici i čekajući vlak kojim ide na posao, odjednom se predomišlja i u žurbi ukrca na neki drugi. Došavši na odredište, iz telefonske govornice zove na posao, slaže da je bolestan, te odlazi na pustu plažu. Na njoj ugleda djevojku koja je isto tako sama (Kate Winslet). Pri povratku kući, istim vlakom vozi se i djevojka koju je zagledao na morskoj obali, prilazi mu, i započinje općiti s njim. Mladić je pomalo sramežljiv i bojažljiv, očito nesiguran, nerazgovorljiv, djevojka, pak, odsijeva glagoljivošću i nekom odrješitom, ali simpatičnom ekscentričnošću (kosa joj je obojana u plavo). Završavaju kod nje doma, ali na djevojčino udvaranje mladić uzvraća suzdržanošću i odlazi. Vrativši se u svoj stan, zove ju u telefonski se dogovaraju da će iduće večeri otići do zamrznutog jezera u blizini. Jasno nam je da mu se ona sviđa, ali kako ga isto tako nešto koči da bi bio nesputaniji.

To je otprilike uvodni dio filma koji traje ponešto dulje nego što je to uobičajeno. Tek zatim ide najavna špica, pomalo iznenađujuće, u trenutku kada je više niti ne očekujemo, lomeći uspostavljeni tijek filmskoga pripovijedanja. Daljnji tijek zbivanja odvija se kronološki ispreturano i potrebno je neko vrijeme da bi se mogli nazrijeti obrisi priče. Razazire se i da najavna špica nije prekinula samo tijek pripovijedanja – s upoznavanja prebačeni smo na sâm kraj jedne ljubavne veze, a lik kojega glumi Carry vidljivo žalobno proživljava njezin prekid. No gotovo jednako bolno na njega je djelovao ponovni susret s bivšom djevojkom pri kojem se ona ponašala potpuno hladno i kao da ga ne poznaje. Ubrzo i mi i mladić doznajemo da to nije iz obijesti, nego zbog toga što se djevojka odlučila od tvrtke Lacuna zatražiti njegovo brisanje iz svoga sjećanja. Nakon toga saznanja na isto se odlučuje i on.

Začudna slagalica uspomena

Da sad i želim ispripovijedati nastavak sadržaja filma, imao bih nemalih poteškoća. Daljnji događajni tijek, dobrim dijelom, mladićeva su sjećanja. Ona nisu prikazana nejasno, a iako snolika, zapravo se nižu kao sasvim zbiljski i najupečatljiviji trenuci jedne veze. No kako se postupak njihova poništavanja odvija tako da se prvo nište ona najsvježija, onemogućen nam je prijam uobičajene kronološke uzročno-posljedične suvislosti. Osim što mladićeva prisjećanja pratimo unatraške, u filmu je ostvaren još jedan zanimljiv obrat. Znanstveno-fantastična filmska sastavnica – sâm tehnički postupak potiranja sjećanja ? događa se u filmski zbiljskome vremenu, a ljubavna uspomenuća, u snovitome stanju.

U filmu pratimo tri fabularno-kronološke linije: retrospektivu ljubavne veze od njezina kraja prema početku, zaposlenike tvrtke koji sništavaju mladićeve ljubavne uspomene, u normalnome vremenskome slijedu, i na kraju, svojevrsno spajanje tih dvaju linija s uvodnim dijelom priče. Scenarist Charlie Kaufman uspio je uobličiti složenu slagalicu koja zamagljuje granicu između stvarnoga i nestvarnoga, između činjeničnosti i fantazije, nudeći nam pregršt mogućnosti za tumačenja. I kada na kraju scena s početka filma zadobije značenjsku mnoštvenost, stvoren je dojam kako sve što je prikazano lebdi negdje onkraj onoga što je bilo, što jest, što je moglo biti ili što bi, možda, moglo biti.

Jedan od dojmljivijih dijelova filma, nešto što malo tko nije doživio, gorkasto je nasmješljivi prikaz nužnih predradnji samoj operaciji potiranja ljubavnih sjećanja. Naime, osoba koja se odluči za nju treba donijeti sve stvari koje je podsjećaju na minulu ljubav. No prije nego što iz uma, zajedno s potaknutim slikama, one zauvijek budu maknute, zadnji put mora ih pozorno promotriti da bi se otkrili centri u mozgu u kojima su skrivene uspomene. Zadnji pogled prije uništenja, pogled koji posljednji put uspomenjuje događaje s kojima su povezane. Podsjeća li vas to na što?!

Začudan dojam stvara i suprotstavljenost ikonografskih i dramskih elemenata: nesofisticiranost samih tehnikalija (sve je prepuno kablova, a glavne tehničke sprave su “običan” PC i nešto poput limene kacige nataknute na glavu) i “običnost” prostora u kojem se obavlja operacija brisanja (to mora biti klijentova spavaća soba – nije slučajno Ian Curtis pjevao: This si the room, the start of it all,/No portrait so fine, only sheets on the wall, s bolno ekstatičnim refrenskim uzvikom Where will it end? – da kada se ujutro probudi, ne sjeća se ničega – ni bivše ljubavi, ni samoga postupka) stoje nasuprot prikazanoj ozbiljnosti s kojom glavni doktor pristupa tomu poslu. A ona nije nimalo smiješna ili podsmješljiva, dapače. Doduše, njegovoj visokoj posvećenosti oponira razigrana nonšalantnost tehničara i drugoga pomoćnoga osoblja, što samo još više naglašava začudnost, ali film niti u jednome trenutku ne postaje groteska. A i kada nam izmami osmijeh na lice, taj osmijeh, iako je malčice kiselkast, ujedno je i sućutan.

Usredotočenost na osobna stanja

Rascjepkanost na niz djelića koji se ulančavaju u profinjen, ponekad i ne do kraja razlučiv i shvatljiv mozaik, pokazuje općenitu, sve rašireniju pripovjednu navadu. U posljednjih nekoliko godina mogli smo vidjeti podosta igranih filmova u kojima je pripovjedna građa fragmentarno podastrta, bilo tako da je ispremiješan vremenski slijed, bilo da je prikazano nekoliko usporednih pripovjednih linija (Kratki rezovi, Mulholland Drive, Traffic, Sreća, Magnolija, Memento, 21 gram, samo su neki od zapaženijih naslova). Isto tako, može se nazrijeti i nekovrsno dvojstvo (prvenstveno unutar američkoga igranoga filma) između infantilnoga eskapizma visokoproračunskih i tehnofilskih igrarija, te filmova koji poniru u nelagodna duševna stanja poput neuroza i fobija (na primjer, Šibicari Ridleyja Scotta), teške depresije (21 gram) ili opterećujućih moralnih dvojbi (Mistična rijeka Clinta Eastwooda). No i za jedan i za drugi pol mogli bismo reći da isključuje društvovnost kao prvenstvenu temu. Ponekad je ona, zasigurno, namjerno izostavljena kao, primjerice, u 21 gramu ili u Vječnome sunčevu sjaju neomrljanoga uma. Jer, izvanjskost tu nije bitna, društvovni odnosi u svojoj biti efemerni su – najbitnije i jedino vrijedno zanimanja osobno je duševno stanje. A zaokupljenost njime pokazuje i zaokupljenost krajnjim egzistencijalnim pitanjima i zdvajanjima. Kaufmanov i Gondryjev film usredotočen je na propitivanje mogućnosti istinske komunikacije između ljubavnih partnera i na prokletstvo ljubavničkoga sjećanja; A čime treba spaliti sjećanje? napisao je August Strindberg u svojoj drami Put u Damask ? sjetan, tugaljiv, mjestimice nasmješljiv, pesimističnoga gledišta s nadom negdje zatvorenom u Pandorinoj kutiji.