Pouka iz provincije

Kad bismo se vodili kriterijima koje tržištu ozbiljne glazbe nameće diskografska industrija, vjerojatno ne bismo bili motivirani otići na koncert koji je 28. travnja održan u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Naime, usprkos respektabilnim koncertnim biografijama, niti Njemačka državna filharmonija Porajnja-Falačke, niti finski dirigent Ari Rasilainen i norveška violinistica Vilde Frang ne pripadaju u krug onih glazbenika čija ćemo lica vidjeti na omotnicama CD?a vodećih diskografskih igrača ili naslovnicama prestižnih specijaliziranih časopisa. Srećom, zagrebačkoj je publici već i uvrštavanje u program ciklusa Svijet glazbe dovoljna garancija kvalitete, i u tom pogledu Koncertna direkcija Zagreb ni ovaj put nije pogriješila. Jer, premda pomalo neočekivano, ovo se gostovanje pokazalo kao jedan od ove godine dosad najkvalitetnijih događaja na području ozbiljne glazbe.

Lekcija o ozbiljnom muziciranju

Najugodnije iznenađenje pritom je bila mlada violinistica, u svemu sušta suprotnost svoj tek nešto starijoj, ali daleko razvikanijoj kolegici Hilary Hahn, koja je na istom mjestu nastupila prije tri mjeseca. Vilde Frang nije se pojavila u dizajnerskoj haljini, niti s frizurom i šminkom spremnom za foto-session, ali je zato gospođici Hahn održala dobru lekciju o ozbiljnom muziciranju. Španjolska simfonija Edouarda Laloa, doduše, i nije neki vrhunac violinističke literature, ali je violinisti i dalje vole, prije svega zbog tehničke pirotehnike, izvorno pisane za legendarnog virtuoza Pabla de Sarasatea. No, taj je aspekt bio sporedan u interpretaciji Vilde Frang. Ona je potpuno svjesna da joj izvanjski efekti nisu potrebni, pa im suvereno pristupa kao dodanoj vrijednosti sveukupnog protoka glazbe, tek povremeno diskretno ironizirajući njihovu površnost. S pravom uvjerena u svoje kvalitete, ova violinistica može si priuštiti da upravo kroz potpunu posvećenost djelu koje izvodi i zatomljivanje vlastite taštine prezentira svoju snažnu i zrelu umjetničku osobnost.

Nije, međutim, u Španjolskoj simfoniji trebalo slušati samo solisticu. Jer, i Ari Rasilainen, izdanak najbolje finske dirigentske škole legendarnog Jorme Panule, ovo je djelo shvatio vrlo ozbiljno, možda čak i više nego što to ono zaslužuje. Njega ne zanima površinska pozlata pseudofolklornog kolorita, nego, umjesto toga, potcrtavanjem tamnijih orkestralnih boja, podsjeća da je Lalo pripadnik generacije francuskih skladatelja koja je, svjesno ili podsvjesno, uvelike bila obilježena utjecajem Wagnerove glazbe.

Višeslojna dijalektička dramaturgija

Za orkestar je sve to bila tek priprema za velik izazov nastavka programa – Brucknerovu Šestu simfoniju. U koncertnom kanonu opusa tog skladatelja to se djelo obično zaobilazi. Naime, iako je riječ o relativno konciznoj skladbi, barem u odnosu na monumentalizam preostalih Brucknerovih simfonija, njena prividno amorfna struktura i namjerna zagonetnost harmonijskih planova predstavljaju prepreke s kojima će se malo koji dirigent biti spreman uhvatiti u koštac. Ariju Rasilainenu smjelosti nije nedostajalo, pa je tako stvorio zaokruženu interpretaciju, u kojoj je osobita pozornost posvećena ispravnom predstavljanju specifičnosti Brucknerove orkestracije. Premda će mnogi dirigenti pokušati neutralizirati masovnost puhačkog zvuka, kako se ne bi zagušilo gudače, Rasilainen upravo u toj, često neravnopravnoj borbi između instrumentalnih skupina pronalazi još jedno uporište za predstavljanje višeslojne dijalektičke dramaturgije skladateljevog osebujnog simfonizma.

U svemu tome, svirka Njemačke državne filharmonije Porajnja-Falačke bila je posve besprijekorna, što je, promatrano iz hrvatskog konteksta, za nas, zapravo, porazno. Jer, čak i u visoko decentraliziranoj Njemačkoj riječ je o skoro pa provincijskom orkestru iz Ludwigshafena na Rajni, grada za koji većina ljudi u Hrvatskoj niti ne zna gdje se nalazi. A to što taj orkestar svira bolje i od vodećih ansambala našeg glavnog grada u konačnici ipak manje govori o Njemačkoj, a više o Hrvatskoj.