Fredric Jameson  

Pouke jedinstvenog socijalizma

Uvod u: Darko Suvin, Splendour, Misery, and Potentialities: An X-ray of Socialist Yugoslavia (Brillo, 2016.)

Socijalistička Jugoslavija nam nudi mnoge pouke, i to drugačije od onih koje bismo mogli izvući bilo iz problema Sovjetskog Saveza bilo iz onih drugih istočnoeuropskih država. Nije tajna da je prvenstveno neuspjeh svih tih eksperimenata u socijalizmu predodredio trenutno antietatističko ili anarhističko raspoloženje na svjetskoj ljevici danas. Ipak, u konačnici je teško vidjeti kakav bi oblik radikalan pokret mogao poprimiti u kasnom kapitalizmu – pokret koji bi bio sposoban ujediniti sijaset odvojenih prosvjednih akcija protiv niza zlostavljanja koje obuhvaća djelovanje kapitalizma – bez nekog ozbiljnijeg preispitivanja kako uspjeha. tako i neuspjeha jednoć poznatog "realno postojećeg socijalizma".

No ti su uspjesi daleko jasniji u slučaju socijalističke Jugoslavije, a naše zanemarivanje njezinih pouka time je još problematičnije: jer to je bila zemlja takozvanog "radničkog samoupravljanja", kao i jedinstveno efikasnog federalnog sistema, od kojeg danas interes naizgled pobuđuje samo njegov katastrofalni slom (svakako, i sam historijsko pitanje od najveće važnosti). Moramo primijetiti da su "svete" obaveze objektivnosti ovdje unaprijed isključene, kao znakovi postvarene disciplinarne konvencije i predrasude. Sam izbor historije ovoga ili onoga aspekta socijalizma je pristran, jer ustvrđuje njegovu važnost pred nekim općenitijim akademskim potihim pristajanjem na status quo i nesagledanim pretpostavkama koje se u njemu kriju. Dakako, "ukotvljeni" intelektualci isto tako rade s neformuliranim pretpostavkama: i njihova kontrafaktivna historija [protivna činjenicama] sasvim je voljna da se pozabavi pojedinačnim događajima poput ovoga ili onoga osvajanja vlasti. No ideološka figura poput Françoisa Fureta naporno je radila da se naziv "revolucija" odijeli od svih njenih kompleksnih društvenih i političkih prizvuka, ne bi li se 1789. pretvorila u još jedan događaj među drugima u kontinuumu u kojemu više nije imala nikakvo povlašteno potraživanje prema sadašnjosti. 

Kritička utopijska intervencija

Kad se moramo nositi s još kompleksnijim događajima poput socijalističkih revolucija, značenje historičareve periodizacije postaje još važnije filozofsko i političko pitanje. Jedna od sveprisutnih rasprava u takozvanim buržoaskim revolucijama ona je o njihovom kraju: Napoleon se, primjerice, itekako namučio kako bi proglasio da je revolucija gotova, da se stvari vraćaju na normalno, da je nova država legitimna i da je se više ne može propitivati. Moguće je da se to nikada ne može odnositi na socijalističku revoluciju; ali je, primjerice, Francusku uvijek progonila utvara Termidora i ovaj rad nije nikakva iznimka. Zasigurno da možemo razjasniti problem tako da razlikujemo revoluciju kao čin u točno određenom trenutku i osvajanje vlasti (koje samo po sebi nema kraja te je narušeno izdajom, kontrarevolucijom i paranojom) od onoga što nema pandana u posljedicama buržoaske revolucije – naime, izgradnja socijalizma. 

Upravo je to fundamentalni subjekt ove Suvinove studije. O tom se pitanju raspravlja natenane, s obiljem i podataka i kritičkih komentara, kao strateški povezanom s "plebejskim" prolomom nižih klasa što je urodilo državnom vlašću i aparatom koji su istovremeno i oslobodilački i diktatorski, a među kojima su odnosi prevagnuli u korist diktatorskoga nakon 1960-ih. U Suvinovom prikazu, najindikativniji događaj za taj pomak dogodio se kada je borba unutar Partije (Saveza komunista Jugoslavije) za posljedicu imala svraćanje težnji za punom plebejskom ili radničkom demokracijom na sudbonosni put "decentralizacije". No knjiga se prema tim razvojima ne odnosi kao prema naprosto unutarpartijskim poslovima. Ona predstavlja višestran prikaz jugoslavenskog socijalizma kao žive mada kompromitirane mogućnosti; a to bi bila tema bez značaja za bilo kojeg buržoaskog učenjaka koji nije predan socijalizmu niti bilo kojem drugom vjerovanju u mogućnost tako radikalno novoga društvenog poretka.

Autor je istaknuti teatrolog za kojega je teatar sam po sebi mikrokozmos društva kao takvoga; brehtijanac posvećen primjeni poznatog "efekta začudnosti” na one fenomene koje uzimamo za prirodne (i vječne) radije no historijske i umjetne. Također je proučavatelj znanstvene fikcije (science fiction), one utopijske forme za koju je znamenito pokazao da su trajni trenuci naših imaginarnih budućnosti i svjetovi podskup same utopije. On je time dobro kvalificiran da prepozna utopijsko čak i u njegovim "iznevjerenim obećanjima" u realnome. Uz to je sam proživio dobar dio tih godina te imao pristup fundamentalnim izjavama, dokumentima i raspravama koje su bile nepoznate čak i onoj nekolicini zapadnjačkih učenjaka koji se zanimaju za razdoblje u kojemu je jugoslavenski eksperiment uživao svjetski prestiž na koji smo zaboravili. Njegova knjiga, koja se prostire od filozofije samooslobođenja do političke ekonomije socijalističkog planiranja, i od mikrosociologije radničkog upravljanja do makroanalize međunarodnih zajmova, na neki je način svjedočenje, ali je u prvom redu kritička utopijska intervencija u i za današnje diskusije.

Kako promišljati revoluciju

Ali mi moramo ustrajati na teoretskim i metodoškim dilemama koje čak i najskloniji historičar jedva da može izbjeći. Historija nasuprot sociologiji: to je vjekovna dilema s kojom nas suočava kako stvarnost tako i njena analiza: događaji i njihovi uzroci ili strukture i njihovi sastavni dijelovi, dijakronija nasuprot sinkroniji, pripovjedanje nasuprot pojmovima. A kroz tu napetost, koju se nikada zapravo ne može razriješiti, prolazi podjednako star problem reprezentacije. Suvinovo je rješenje da napiše onaj težak tekst koji bismo mogli okarakterizirati kao "refleksivnu historiju", ili drugim riječima, razmatranje događaja i razvoja situacije koje u svakom trenu iznova ispituje, problematizira, osporava kategorije u kojima smo osuđeni promišljati te događaje i pripovijedati njihovu priču. A to nije nigdje toliko hitno potrebno kao u izučavanju najkompleksnijeg događaja u ljudskoj historiji, naime društvene revolucije kao takve, što obećava apsolutnu novinu i inovaciju te stoga mora nekako također izmisliti svoje vlastite kategorije.

Marx nije teoretizirao o svemu tome: njegovo iskustvo moderne revolucije nakon 1848. bilo je ograničeno na kratkovječnu Parišku komunu, on bi mogao biti u stanju zamisliti lenjinističku partiju samo u granicama blankizma, a što se birokracije tiče, zasigurno je ne bi zamišljao kao klasu. Lenjin je neophodno proizveo nove pojmove za jedinstvenu situaciju pred kojom se našao; kao što su to učinili i sami jugoslavenski revolucionari, poput Edvarda Kardelja, o čijoj se cik-cak misli, malo poznatoj na zapadu, ovdje opsežno raspravlja, ali još bolje Boris Kidrič koji je osmislio samoupravnu ekonomiju i izvanredni ekonomist Branko Horvat, kao i dio filozofa iz skupine oko Praxisa koji su se neuspješno borili za njih nakon Kidričeve smrti. Na nesreću, ukliješten između prijetnji staljinizma i kapitalizma, jugoslavenski je revolucionarni zamah posustao kad je izgubio jaku bazu u plebejskim masama kojima je raspolagao u otprilike prvih petnaest poslijeratnih godina, a obećano samoupravljanje je bilo, kako je to formulirao Suvin, "getoizirano". Refleksivna historija mora kako razmrsiti takve nove kategorije, tako i procijeniti i prosuditi ih u svjetlu njihovih rezultata.

No takvo prosuđivanje nije jednosmjerna ulica: utopijski mislilac će željeti slijediti Hegelovu maksimu, da ne mora samo koncept odgovarati realnosti, nego se sama realnost mora podići na razinu svog koncepta! Naposljetku, iako je to izvan dosega ovog rada, niti jedan čitatelj neće moći sasvim odgoniti misli o krvavom raspadu sistema koji se u njemu opisuje; Suvin spominje da je bio potaknut da napiše knjigu gledajući unatrag, na dokazani utopijski način, od tog kolapsa, kako bi pronašao uzroke koji su doveli do njega kao i moguće, ali preslabe, protuteže. Sada znamo dovoljno da možemo staviti po stranu mitsku propagandu tog vremena koja se pozivala na vjekovna neprijateljstva i uvriježena ili pradjedovska rivalstva između naroda federacije. Utjecaj vanjskog kapitalističkog svijeta, pogotovo MMF-a i nekih političkih centara u Europi, odigrao je ključnu ulogu u ohrabrivanju međusobne nezavisnosti federalnih republika te raskidanja sistema u cjelini. Današnja nam bivša Jugoslavije tada također ima što za reći o kapitalizmu, kao i o jedinstvenom socijalizmu ovjekovječenom u ovoj prijeko potrebnoj knjizi. 

***

S engleskog prevela Marija Ćaćić. Oprema je redakcijska.