Obljetnica Ansambla za suvremenu glazbu imala je naposljetku i pečat pola stoljeća zakašnjelog institucionalnog blagoslova, posebice u izvedbi Foretićeve Melusine – skladbu je izveo Cantus ansambl, koji je dirigentski vodio ovaj put i povremeno pjevajući Berislav Šipuš
Hrvati vole povijest. Još više vole povijesne događaje, čija hiperfinlacija u sadašnjosti dovodi do njihovog sustavnog obezvređivanja. Tako ne pamtimo ni povijesne događaje od prije nekoliko godina, a “dalja” prošlost svodi se na nekolicinu unedogled perpetuiranih okamina, čija je percepcija često manje historijska, a više legendarna, ako ne i mitološka. Primjera je bezbroj – svakodnevno svjedočimo povijesnim utakmicama, povijesnim susretima, povijesnim sporazumima i tako dalje i tako bliže. Dalja prošlost kreće se, pak, u okvirima nekolicine binarnih opozicija: partizani – ustaše, jugokomunisti – proljećari, Hrvatska vojska – srbočetnička armada. Takav se model mitologizirane povijesti pretače u sve društvene sfere, pa čak i u tek naizgled benigno područje kao što je izvodilačka praksa takozvane ozbiljne glazbe. Postoje tako ugledni ansambli, s dugogodišnjom tradicijom i slavnom prošlošću – koja bi, valjda, trebala kompenzirati ne baš tako uglednu, a još manje slavnu sadašnjost. Postoje – ili su barem postojali – i neki drugi ansambli. Ali, što se tiče hrvatske povijesne neosviještenosti, kao da ih nema – ili kao da nikad nisu ni postojali.
Izvaninstitucionalnost kao stanje duha Potonjoj skupini pripada i Ansambl za suvremenu glazbu (AzSG), koji su 1963. osnovali tada mladi skladatelji, još studenti kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, Silvio Foretić i Janko Jezovšek. Činjenica jest da se taj ansambl relativno brzo ugasio – već 1967., pri čemu njegovi osnivači i sami priznaju da je tijekom posljednjih dviju godina bio “u stadiju odumiranja”. Ali ipak jest postojao, što se često zaboravlja – uglavnom nenamjerno, ali ponekad, čini se, i posve namjerno. Došli su kasnije – bitno dugovječniji – ACEZANTEZ i Cantus ansambl, koji su opstali, među ostalim, i zahvaljujući neformalnom ili formalnom institucionalnom okviru. AzSG je, pak, djelovao ne samo izvaninstitucionalno, nego i protiv istitucija, što je nedvojbeno jedan od uzroka njegova kratkog vijeka.
Ovdje svakako treba istaknuti da ta izvaninstitucionalnost nije samo pitanje forme, nego i, recimo to tako, stanja duha. Tako, recimo, današnji Cantus ansambl djeluje pod okriljem Hrvatskog društva skladatelja i izvodi više-manje glavnu struju suvremene i glazbe dvadesetoga stoljeća. Nasuprot tome, AzSG ne samo da nije imao institucionalni okvir, nego je i svojom repertoarnom politikom, usredotočenom ne samo na autore koje se šezdesetih godina prošloga stoljeća u Hrvatskoj smatralo avangardnima (premda ih se takvima nije tada nužno smatralo i na Zapadu – neki su od njih već bili svojevrsni klasici), nego i na izvaninstitucionalne, nestandardne izvodilačke prakse, otvoreno prkosio institucionalnoj kulturi. A ona je uključivala ne samo, primjerice, tadašnje Društvo skladatelja Hrvatske i Muzičku akademiju u Zagrebu, nego – na određeni način – čak i tada još uvijek mladi i subverzivni Muzički biennale Zagreb. Posljedice takvog blasfemičnog neposluha bile su i kratkotrajne (voditeljima ansambla izrečen je pismeni ukor dekana Muzičke akademije, srednjestrujaški kritičari sustavno su ih pokušavali s visoka dezavuirati, a sastav se brzo raspao), ali i dugotrajne – Ansambl za suvremenu glazbu postao je usputnom bilješkom u povijesnim pregledima hrvatske glazbe dvadesetoga stoljeća (jer nije imao institucionalni pečat čak ni Muzičkog biennala Zagreb), a osnivači su otišli u inozemstvo, svaki svojim skladateljskim i životnim putem.
Koncert za rog i svijeću Na sve je to podsjetio i “koncert” (ili, bolje rečeno, jednostavno “događaj”) upriličen 8. siječnja u MM dvorani Studentskoga centra, točno na pedesetu obljetnicu prvog javnog koncert AzSG-a. Mjesto nije odabrano slučajno, s obzirom na tu da je Muzički salon SC-a još uvijek jedan od punktova koji djeluju (ili barem nastoje djelovati) onkraj institucionalne glazbene kulture. Ondje je tako i bilo moguće prirediti događaj koji je bio svojevrstan hibrid koncerta, okruglog stola, pa čak, na neki način, i komemoracije. Susreli su se tako za istim (pravokutnim, ne okruglim) stolom predstavnici dviju generacija – stariju su zastupali skladatelji Silvio Foretić i Janko Jezovšek te muzikologinja Zdenka Kapko Foretić, a mlađu muzikologinje Davorka Begović i Dina Puhovski. Čitali su se ondje faktografski podaci o koncertima AzSG-a (praćeni koordiniranim “ekstemporirajućim” upadicama njihovih protagonista), onodobni službeni dokumenti (među kojima i već spomenuti dekanov pismeni ukor), kao i glazbene kritike, koje (danas još i više nego tada) govore manje o sâmom ansamblu, a više o autorima tih kritika (neki su još živi).
Bilo je tu, naravno, i glazbe, pri čemu je svakako jedna od kulminacija ove koliko zabavne, toliko i poučne večeri bila izvedba antologijskog Foretićevog Koncerta za rog i svijeću (skladanog za više od jednog i roga i svijeće). Ipak, sve je to naposljetku imalo i pečat pola stoljeća zakašnjelog institucionalnog blagoslova, posebice u izvedbi Foretićeve Melusine – skladbu je izveo već spomenuti Cantus ansambl, koji je dirigentski vodio ovaj put i povremeno pjevajući nekadašnji umjetnički ravnatelj Muzičkog biennala Zagreb i umjetnički voditelj Cantus ansambla, a sada još uvijek i profesor na Muzičkoj akademiji i zamjenik ministrice kulture Berislav Šipuš. A i sâm je Foretić u međuvremenu institucionaliziran – riječ je o danas ipak uglednom članu Hrvatskog društva skladatelja te umjetničkom voditelju jedne od ključnih manifestacija koju organizira ta udruga građana, Glazbene tribine u Opatiji.
Institucionalizirani enfant terrible Tako institucionaliziranom Silviju Foretiću pripala je i čast da mu deset dana kasnije najnovija kompozicija bude praizvedena u jednoj neupitno institucionalnoj prigodi – svečanom koncertu u povodu šezdesete obljetnice Zagrebačkih solista, održanom (a gdje bi drugdje!) u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u okviru prestižnog ciklusa Lisinski subotom. Foretić, međutim, ipak nije posve zaboravio svoju (davnu?) prošlost u kojoj je bio enfant terrible hrvatske glazbene scene, pa je tako i Zagrebačkim solistima posvetio djelo čije su poruke, pa makar i nježno prikriveno, ipak subverzivne i obilježene ironijskim odmakom od posvećenika. Skladba – nazvana jednostavno Solisti – koketira s trivijalnom glazbom, pri čemu ostaje (vjerotno namjerno) otvorenim pitanjem je li ta trivijalizacija odraz Foretićevih izvaninstitucionalnih preokupacija (i) iz AzSG-ovih vremena ili suptilna poruka o kakvoći glazbovanja i, općenito, umjetničkom profilu današnjih Zagrebačkih solista.
Na nešto prikrivenijoj razini (iako izrijekom navedenoj u popratnom tekstu u programskoj knjižici) Foretić odašilje još jednu poruku. Naime, prema skladateljevim se riječima pridjev zagrebački “krije u notama, iz kojih je proizašao čitav tematski i harmonijski materijal djela.” Taj glazbeni kriptogram mogao se zapisati na razne načine – no Foretić ga je zapisao kao strmoglavo silazni notni niz, s tek neznatnim, kromatski polustepenim uzlazom na kraju. Je li ta poruka namjerna ili podsvjesna? Pitanje ostaje (i opet) otvorenim, ali ovakvo je čitanje te poruke neupitno legitimno – ako već ne nužno kad je riječ o zaključnom uzlaznom pomaku, onda svakako u pogledu trajne silazne putanje.
Obezglavljena obljetnica O toj silaznoj putanji, uostalom, ponešto govori i prigodna obljetnička brošura, u kojoj autorica Martina Bratić (vrlo korektno u okvirima zadane PR-ovske forme) jednostavno ne može izbjeći vječno prokletstvo Zagrebačkih solista – počivanje na lovorikama stare slave, one iz vremena kad je ansambl vodio Antonio Janigro. Manje-više jedino što se relevantno dogodilo tijekom posljednjih deset godina, od prošle obljetnice popraćene opsežnijom monografijom, jest projekt Zagrebački koncerti, koji, međutim, valja promatrati primarno kao pozitivan eksces u okviru trajne (barem) stagnacije ovog ansambla.
Ipak, Zagrebački su solisti, makar i pukom inercijom, i dalje kulturna institucija, čiju su obljetnicu svojom nazočnošću protokolarno uveličali i predstavnici gradskih i državnih institucija zakonodavne i izvršne vlasti. Vrijeme kao da je stalo za ovaj ansambl, što se čulo već i u prvom djelu na programu, anakronoj Suiti za gudače, koju je na temelju glazbe Arcangela Corellija priredio Ettore Pinelli. I kao što već ni sâm taj aranžman ne može proći test današnjeg povijesno osviještenog čitanja barokne glazbe, isto vrijedi i za izvedbu tog djela. Zagrebački solisti u svom su pogledu na izvodilaštvo rane glazbe ostali u pedesetim godinama prošloga stoljeća, kada se još smatralo da u interpretacijskim aspektima između baroka i romatizma nema supstancijalne razlike. (Uključivanje čembala u izvedbu pritom, paradoksalno, ne samo da nije umanjilo dojam anakronosti, nego ga je čak i povećalo.)
Sve navedeno vrijedi i za ostala barokna i pretklasicistička djela na programu, pri čemu se i doprinos flautista Michaela Martina Koflera doimao kao da je iz nekog davnog, pretprošlog vremena. Bilo je na programu i novijih djela (već spomenuto Foretićevo, te po jedno Mendelssohnovo i Papandopulovo), ali i tu je bilo stalnih problema s koordinacijom glazbenika, intonacijom i artikulacijom, tako da je konačni dojam bio sve samo ne svečan. I ne treba nas to čuditi za ansambl koji ima gostujućeg koncertnog majstora, a formalno-pravni umjetnički voditelj očito nije smatrao potrebnim nazočiti obljetnici svog ansambla. Ili to ansambl nije smatrao potrebnim. Bilo kako bilo, Zagrebački su solisti umjetnički de facto obezglavljeni, jednako kao i dva najveća nacionalna orkestra. A, koliko god to nemoderno zvučalo, u umjetnosti demokracije nema – ansamblu je potreban živ i djelatan umjetnički voditelj, jer se na slavi onoga koji je već petnaest godina pokojnik ne može živjeti unedogled. Nekadašnji svjetski ugled Zagrebačkih solista pritom je tek okamina, mitologizirana prošlost koja sa sadašnjom realnošću – osim ljušture imena – nema gotovo ničeg zajedničkog.