Andrej Mirčev  

Povijesne perspektive izvedbenih umjetnosti

Kada je u svom spisu iz filozofije jezika How to do things with words Austin uveo pojam performativa, stvoreni su uvjeti za konstituiranje nove teorijske paradigme utemeljene na proučavanju fenomena izvedbe i izvedbenosti. Za humanističke je znanosti ta paradigma, gotovo u kuhnovskom smislu te riječi, označila revoluciju i prevladavanje krize u pogledu izbora metode, ali je, prije svega, naznačila uspostavljanje novog odnosa između različitih umjetničkih medija. U tom je smislu termin performativa doživio transformaciju od čisto tehničkog termina, koji opisuje i određuje teorijsku metodu, do pojma koji fundira vrlo različite i često suprotstavljene diskurse. Lebdeći neodređeno između filozofije jezika, lingvistike, estetike i teorija kulture, termin performativa vrlo se brzo u formi imenice učvrstio kao žanrovsko određenje jedne nove umjetničke prakse koja se razvijala na granicama likovne umjetnosti, glazbe i kazališta, a koja se sedamdesetih godina prošlog stoljeća legitimirala kao umjetnost performansa.

(Ne)moguća definicija

U prijevodu Višnje Rogošić, Maria Kovača i Lane Filipin u izdanju nakladnika Test! I URK, knjiga RoseLee Goldberg Perfomance Art From Futurism to the Present naslovljena kao Performans od futurizma do danas predstavlja čitaocima povijest izvedbenih umjetnosti od ranih dana avangarde pa do kraja 20. stoljeća. Fokusirajući dijakronijsku ravan umjetnosti performansa, RoseLee Goldberg daje faktografski iscrpnu i detaljnu genezu tog umjetničkog medija, navodeći niz primjera i opisa ključnih događaja koji su ga konstituirali. Smještanjem performansa s jedne strane unutar kazališne prakse, a s druge, unutar likovnih umjetnosti i happeninga, autorica inzistira na heterogenom karakteru ove umjetnosti te na transmedijalnim osobinama koje usložnjavaju i čine problematičnom jednoznačnu definiciju tog fenomena. Pa ipak, tretirajući problem definiranja performansa na način uočavanja i eksponiranja njegove anarhičnosti, RoseLee Goldberg daje možda preširoku definiciju, tvrdeći da je performans živa umjetnost koju izvode umjetnici. To također čini problematičnim razlikovanje pojma izvedbe od pojma performansa (koji na engleskom ponajprije označava izvedbu) jer, iako svaka živa umjetnost uključuje izvedbu, svaka izvedba ne mora nužno biti istovjetna umjetnosti performansa. Nadalje se ta zbrka posebno dobro uočava u pokušaju diferenciranja performansa kao zasebne umjetničke prakse od kazališta i plesa, te bi se na toj razini ponajviše moglo prigovoriti definiciji RoseLee Goldbreg. Ono što je, međutim, u tom smislu zanimljivo jest činjenica da je u hrvatskom jeziku takva terminološka zbrka prevladana uporabom pojmova “izvedba” i “performans” koji denotiraju različite stvari, otvarajući na taj način mogući obzor uspostavljanja razlike između performansa i kazališta, bez obzira na njihovo vrlo često presijecanje.

Između futurizma i subverzivnog tijela

Prvih pet poglavlja knjige tematiziraju pojedine etape razvoja umjetnosti performansa kroz futurizam, ruski futurizam i konstruktivizam, dadu, nadrealizam i Bauhaus, pružajući čitatelju obilje informacija, imena, godina, naziva radova i predstava. U duhu kunsthistorijske periodizacije, avangarda je, dakle, prikazana u svojim stilskim i poetskim varijacijama, ali se bez obzira na različita kreda i ideološke razlike opaža razvidno velika sličnost u načinu tretiranja i značenju pridavanom živim izvedbama. Bez obzira na to je li riječ o futurističkim književnim večerima (seratama) ili dadaističko-nadrealističkim kabareima, ili pak izvedbama umjetnika Bauhausa, intencija šokiranja i pomicanja granica javnih obrazaca i vladajućih estetskih normi ostaje zajedničkim nazivnikom svih tih događaja.

Etapa neoavangarde, obrađena u šestom poglavlju, naslovljenom Živa umjetnost, od 1933. do 1970-tih, počinje prikazom zbivanja u Black Mountain Collegeu, a nastavlja se detektiranjem odjeka koji su ta zbivanja imala na razvoj suvremenog plesa, happeninga i europske performans-umjetnike. Osim Cagea, Rauschenberga i Cunninghama spominju se i radovi Allana Kaprowa, Jima Dinea te europskih umjetnika Piera Manzonija i Yvesa Kleina, koji se mogu smatrati pretečama performans-umjetnika kasnijih godina. Poglavlje završava opisom Beuysova umjetničkog djelovanja te iscrpnim prikazima njegovih glavnih performansa Coyote: I Like America, America likes me i Euroasia. Retroavangarda kao faza sinteze dijalektičke trijade pojma avangardnog, tematizirana je u zadnjem poglavlju naslovljenom kao Umjetnost ideja i medijska generacija od 1986. do 2000. U tih zadnjih sedamdeset stranica čitatelj je ponovo suočen s bezbroj imena, koncepata te naziva radova u rasponu od čisto kazališnih ostvarenja, preko plesa i likovnih performansa pa do instalacija i primjera video-umjetnosti. Među raznim umjetnicima, redateljima i koreografima na tim su se stranicama našle i Marina Abramović i Vlasta Delimar kao primjeri subverzivnih performerica koje su tijelo upotrebljavale kao instrument kritiziranja ideologije političkih sustava totalitarizma, upisujući poruku otpora na površinu vlastite kože.

Hipotetični kolegij izvedbe

Iako bi se moglo prigovoriti prevelikom broju činjenica, datuma i naziva radova, stil pisanja i vizualna organizacija reproduciranih radova čini ovu knjigu prohodnom i preglednom čak i za čitatelje koji se nikad nisu susreli s opisanom građom. Neopterećen hermetičnim teorijskim diskursom, stil kojim je knjiga napisana odlikuje se dobrim ritmom i čvrstom konstrukcijom rečenica. Također, mnoštvo vizualnih priloga pridonosi zavodljivosti teksta, olakšavajući imaginiranje svih tih živih izvedbi o kojima je riječ. Brojne parafrazirane anegdote, citati, tekstovi samih umjetnika kao i vizualni materijali, stvaraju jedan hipertekstualan okvir u kojem onda i samo čitanje može postati izvođenje, jer se recepcija knjige odvija barem na tri razine. Dizajn te prijelom prevedenog djela odlikuje minimalizam, solidna tehnička opremljenost, kao i želja za vjernom reprodukcijom vizualnih priloga engleskog izdanja iz 2000. Bez obzira na moguće teorijske prigovore zbog nedovoljno izdiferenciranih metodoloških premisa, ova knjiga je nužan kompendij i uvodna studija svim onima koji se zanimaju za izvedbene umjetnosti. Prelomljena u maniri srednjoškolskih udžbenika, ona bi u nekoj budućnosti mogla postati temeljni udžbenik jednog, zasad, hipotetskog srednjoškolskog kolegija, koji bi se bavio fenomenom izvedbe kao ontohistorijske paradigme koja dokida jednodimenzionalnu praksu promatranja svijeta kao niza nepremostivih dihotomija i reificiranih odnosa te ga pokušava pojmiti kroz izvedivost i izmjenjivost.