U povodu izložbe Antun Motika – protostrip i karikature koja će se otvoriti na pulskom Sajmu
U impozantnom i od najmlađih dana eksperimentalnom stvaralačkom opusu Antuna Motike, rođenog u Puli 1902. godine, strip ili proto-strip zajedno sa srodnim izričajima poput ilustracije ili karikature, nisu oni koje bismo mogli nazvati dominantnima. Ostavljeni po strani u odnosu na autorovo daljnje stvaralaštvo poradi, kako je nedavno kritički zaključila povjesničarka umjetnosti Jerica Ziherl, suda o manjku njihove likovne vrijednosti1, radovi Put na mjesec (1917. - 1918.), Crvena brada (1917. - 1919.) ili oni objedinjeni u Mojim karikaturama (1919.) pozivaju na analizu kojoj u uskom fokusu ne bi više bila estetika, već žanrovska, tematska i tehnička genealogija devete umjetnosti kao nezaobilazan punkt u razvoju dijela daljnjeg autorovog opusa, ali i kao dodatan korpus radova koje valja uvrstiti u povijest stripa na ovim područjima. Složimo li se s tvrdnjom teoretičara stripa Gina Frezze da je taj izričaj danas prevoditelj, ali i indikator imaginarnog, koji na svojstven način istražuje i prezentira globalne i lokalne promjene te da mu je svojstveno upijanje, prevođenje, reflektiranje kao i iznevjeravanje tema koje dolaze iz izvora s kojima je najpovezaniji – kina i popularne književnosti2, njezinu primjenjivost moramo primijetiti i u začetku autorova opusa. Jer čemu pripisati, primjerice, pojedine crteže "znanstveno-fantastičnih" ilustriranih pripovijetki, odnosno u cjelinu povezanih albuma s oslikovljenim pričama Crvena brada i Put na mjesec, koje sada kod Motike djeluju kao autorske interpretacije "već viđenog", ako ne univerzumu srodnih medija s početka prošlog stoljeća?
Strahopoštovanje pred bojom
Put na mjesec, podsjeća Ziherl, pored direktne i u samom naslovu izražene poveznice s filmom Georgesa Mélièsa La voyage dans la lune iz 1902. godine, snimljenim kao slobodna ekranizacija Verneovih romana Od zemlje do mjeseca i Oko mjeseca, pojedinim kadrovima, poput jednookog mjeseca i stranice na kojoj je Motika oslikao mjesečev krug iz čijeg kratera suklja dim, gotovo da i ne ostavlja mjesta upitnosti utjecaja francuskog filma na mladog Motiku. No čini se kako su fantastični Verneovi svjetovi bili plodno tlo za stvaralaštvo istarskog autora, jer njegove ilustracije imaju prvenstveno avanturističku okosnicu, ali i mnoštvo elemenata koje je u ono vrijeme vrlo vjerojatno mogao preuzeti jedino iz "literature znanstvene anticipacije". Motika se za potrebe svojih priča služi i nizom "izuma" prisutnih u djelima francuskog pisca, kao što su svemirske letjelice i odijela, sateliti, zvjezdarnica, različite naprave, strojevi, leteći balun i opisi zamišljanih gradova budućnosti, poput Futuropolisa. Stoga u ranoj fazi stvaranja često korišteni "svemirski" motivi govore u prilog naknadnim sklonostima istraživanju tehnike u kontekstu umjetničkog izraza pa će 1960-ih godina, kada radi kolaže s motivima astronautike, stvarati iste i s različitim tehničkim napravama poput bušilica, brusilica, svrdla, navoja, zavrtnja, traktora i konstrukcija od drvenih greda. Takvom su izričaju srodne i njegove umjetničke intervencije tušem na medicinskim aktima i rendgenskim slikama iz 1975. godine.
No, iako se stripu ili formama koje su mu u "genealoškom stablu" Motika neće vraćati, upravo mu ti izričaji nude prostor unutar kojih počinje razvijati i koncept dinamičnosti, jedno od glavnih obilježja ovdje prezentiranih radova, ali i jedan od, u kasnijim fazama, studiranih modaliteta umjetničkog izraza. Sam strip je, ne zaboravimo, prema definiciji smješten na razmeđe statično-dinamične ekspresivnosti što u Putu na mjesec i Crvenoj bradi (kao i Futuropolisu) posebno dolazi u prvi plan mjestimično vrlo elaboriranim crtežima brzine, jurnjave ili kretanja. Također, vrlo je indikativno da su upravo u tim prvim radovima temelji na kojima je stvarao likovna rješenja postojane boje cijelih stranica – plavo, zeleno, žuto i ljubičasto obojani papir, a važnost i sklonost ka studiranju boja često je podcrtavao, dok je strahopoštovanje prema istima izrazio u intervjuu 1984. izjavom da je "petnaest godina proučavao zelenu boju prije nego što ju se usudio upotrijebiti pri slikanju lišća!".3 Za Motiku je boja bila "glazba", "pravi sadržaj crteža" i "duša", pa se stoga dominantna koloristička ekspresija gdjekad izražena kroz snažnu kontrastnost, napose prisutna u Crvenoj bradi, može interpretirati kao izvor proučavanja i umjetničkih preokupacija u tom smjeru.
Promatrač-sudionik
Ono što je u njegovim ilustriranim pripovijetkama mjestimično naglašeno u Mojim karikaturama bit će zajednički nazivnik gotovo svih pedesetak tušem rađenih crteža. Jer dok je u prvima tek na nekoliko uradaka sunce oživljeno (Mélièsov je mjesec također živ!) i nacrtano izražajnoga lica, u potonjima možemo reći da su svi elementi crteža animirani – s papira se smiješe, zabrinuto i tugaljivo promatraju ili pak prijeteći djeluju, upored sveprisutnog sunca, čitavi gradovi, kvartovi, ulice, zgrade, kontinenti, planete, sunčev sustav, kao i sam svemir. Motikin animizam i težnja da se dijelovi konteksta u kojem se nalazi on ali i sam usko razumijevan kontekst proširi do čovjeku poznatih granica, ostvaren je manevrom širenja fokusa – kreće od sebe, vlastitog portreta naslovljenog EGO, nastavlja Mojom braćom i roditeljima te slijedom gradova i mjesta stanovanja Pula, Žminj, Pazin kako bi prešao na Istru i Pazin te nam prikazao svoje viđenje kontinenata Europe, Azije, Južne i Sjeverne Amerike te završio sa Zemljom, Geo i Heliocentričnim sustavom i Svemirom.
Ono što je posebno zanimljivo u Mojim karikaturama, među ostalim, jest supostojanje, ali i fuzija dvije oprečne teme – političkih komentara relaksiranih ludičkom, zaigranom impostacijom crteža kroz antropomorfizaciju njegovih žarišnih elemenata. Da karikature ne stvara apolitični adolescent, koji uostalom niti ne potječe iz apolitičnog obiteljskog miljea, signaliziraju i parole koje je ispisao u "oblačiće" pojedinih crteža – "Wilson" i "Pomoć-Sloboda", a političku kulminaciju djelo dobiva angažiranim karikaturama, svojevrsnim europskim geopolitičkim bestijarijem. Pazin i Istra, Aprovizaciona navala, Tugoslavija (odnosno Jugoslavija), Slavenstvo, Euro Pa kao i niz uradaka koji se na njih nadovezuju, stoga su alegorije vremena i vrlo turbulentne političke situacije za Istru u kojoj autor djeluje. Također, Motika svoji lik uvrštava u Moje karikature kao stiliziranog, ali prepoznatljivog promatrača. Prikazan s naočalama ili bez njih prisutan je u donjem dijelu radova velikog broja crteža, poluprofilom i okrenutog nam leđima ili pak smješten u sjedećem položaju na planeti Zemlji. Možemo zaključiti kako on svojom karikaturalnom naracijom ne samo da pokušava biti svojevrstan kroničar prostora i vremena koje živi već da i sam traži svoje mjesto u istima. On je stoga autor, kroničar, ali i sudionik opisanih situacija koji prkosi političkoj i zemaljskoj "sili teži". Da taj promatrač-sudionik razumije i ima mišljenje koje se odražava u likovnoj interpretaciji, pokazuju upravo Moje karikature te napose onaj njihov sloj društveno-političkog predznaka, specifičan za istarski period i koji unutar šireg autorova opusa predstavlja izoliranu epizodu.
Zamišljaji budućnosti
Stoga istarski period autorova stvaranja koji završava 1919. godine seljenjem na Sušak, nakon čega cijela obitelj odlazi u Zagreb 1925. godine, iako gdjekad definiran marginalnim za njegovo daljnje stvaralaštvo u sebi nosi naboje koje će Motika razvijati i u kasnijim fazama svojega rada, ali i nudi materijal kojim bismo upotpunili svoje znanje o nastanku stripa na ovim područjima koje se vezuje uz karikaturistu Sergeja Mironovića Glovčenka i njegov strip Maks i Maksić, objavljen u satiričnom časopisu Koprive 1925. godine. No, za razliku od potonjeg kao i od cjelokupne strip kulture koja će uslijediti tijekom dvadesetog stoljeća, Motikini "strip" uradci, zajedno s Majumunom Flokom iscrtanim u osam povezanih vinjeta na jednoj stranici u jedinom primjerku Vinka Lozića (1919.) kojemu se trenutno gubi trag, nisu rezultat umnažanja na Gutenbergovom stroju. Još uvijek unikatni radovi koji stoga pozivaju i na drugačiju vrstu pažnje od onih koji bi bili eksponencijalno reproducirani, ujedno autorskim sadržajem, ali i tehničkim mogućnostima, svjedoče o ne toliko davnoj političkoj prošlosti i zamišljajima budućnosti.
Bilješke:
1 Jerica Ziherl, Antun Motika – razdoblje od 1930. do 1953.godine: (od Pariške škole do “intimističke” koncepcije modernizma), doktorska disertacija obranjena 2008. godine, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek povijesti umjetnosti.
2 Gino Frezza, La macchina del mito tra film e fumetti, Firenze, La nuova Italia Editrice-Scandicci, 1995.
3 Odjek, Sarajevo, februar 1984., br. 4
Prošle je godine pulski sajam prvi put u žarište postavio strip literaturu. Nadomak središnjeg prostora Sajma okupirana je, skvotirana, cijela jedna ulica. Stripovska – Via dei fumetti – Strip strasse imala je svoju strip knjižaru, galeriju, knjižnicu, café, ulaz kroz kadar iz stripa, "strip-fasade", svoju prometnu signalizaciju. S promocijom te još uvijek marginalizirane umjetnosti sajam nastavlja i ove godine te ispred svjetla reflektora postavlja velikog Antuna Motiku kao pionira stripa u Hrvatskoj.
Izložba Antun Motika – protostrip i karikature nastala je prema ideji dr. sc. Andree Matoševića, člana programskog odbora Sajma, te u suradnji sa Zbirkom umjetnina grada Pula i kustosicom Eminom Popović.