Autori filma odlučili su iskoristiti partizanski žanr, priču i povijesni prostor da bi posredno ismijali i kritizirali suvremene fenomene, no pritom nisu uvažili prtljagu koja dolazi s ovom tematikom
Narodni heroj Ljiljan Vidić (r. Ivan Goran Vitez, 2015.)
Partizanski filmovi nisu običan žanr, i to ne zbog svojih žanrovskih odrednica koliko zbog njihovog značenja na ovim neobičnim prostorima. Kao važan dio centralne režimske propagande o partizanskom pokretu i kao popularni kulturni simbol, neodvojivi su od života u Jugoslaviji i sjećanja na prošlu državu. Kao dio kulture koja je nakon raspada države potpuno potisnuta, mlađim generacijama (u koje i sam spadam) predstavljaju čudan relikt neke bliske, a zapravo prilično nepoznate društvene prošlosti. I kada danas gledamo običan partizanski akcić, nemoguće je pritom ne misliti na sve navedene slojeve značenja koji ga vežu uz odnos naše sadašnjosti i prošlosti, kao i na njihovu temu – sukob partizana i fašista.
Stoga nije čudno što je najava partizanske komedije Narodni heroj Ljiljan Vidić privukla toliku javnu pozornost, iako je prošlo 70 godina od Drugog svjetskog rata i 47 godina od Bulajićevog filma Bitka na Neretvi. To je prednost, ali i prtljaga s kojom dolaze ova tema i žanr: mnoštvo gledatelja sigurno će pogledati film, ali pritom će imati na umu sve navedene slojeve značenja koji su se desetljećima taložili. I premda nekome može djelovati apsurdno što stari filmovi i život naših pradjedova toliko utječu na sadašnjost – premda u tome važnu ulogu ima propaganda kojoj odgovara da se više priča o prošlim nego sadašnjim problemima – ti talozi su snažno ukorijenjeni, nastajali su dugo i s razlogom te su važan dio društvenog sjećanja. U njima se, htjeli to mi ili ne, i dalje nalaze mjesta kolektivne identifikacije, što zapravo govori o neriješenim društvenim traumama koje su nastajale posljednjih desetljeća. Zato ih se ne bi smjelo olako zanemariti.
Autori Narodnog heroja, scenarist Zoran Lazić i redatelj Ivan Goran Vitez, sigurno nisu zanemarili atraktivnost teme. Ovaj dvojac već je ranijim radovima zaslužio širu pozornost i kritike i publike, pogotovo svojim posljednjim projektima. No unatoč izgrađenom i jedinstvenom stilu, pametnom i provokativnom humoru te relativno pozitivnim kritikama, HRT-ova humoristična serija Zakon! (2008., r. Vitez, scenarij Lazić i Tonći Kožul) ukinuta je već nakon prve sezone, a Vitezov scenaristički i redateljski dugometražni prvijenac Šuma summarum (2010.) pogledao je minoran broj gledatelja. Stoga je iza odabira partizanskog žanra i tematike (i agresivnog marketinga) stajala želja da se napravi taj kvantni skok prema široj publici. Potez je uspio: dok je Šumu summarum u prva tri tjedna u kinima pogledalo nešto više od 1000 gledatelja, Narodnog heroja je u prvom tjednu prikazivanja vidjelo više od 25.000 gledatelja.
No, Lazić i Vitez nisu uvažili prtljagu značenja koja dolazi s ovom tematikom. U njihovoj komediji i (ne)posrednoj kritici sadašnjosti, malo je veze s partizanima, ustašama i četnicima, a bez te veze ni namjeravana kritika sadašnjeg društva ne uspijeva biti potpuna.
Neprijatelj spava u nama
U okvirima samog filma, autori su odlučili iskoristiti partizanski žanr, priču i povijesni prostor da bi posredno ismijali i kritizirali suvremene fenomene. Film se odvija u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata, no u svim ulogama i na svim društvenim funkcijama nalaze se suvremeni ljudi i fenomeni, što onda predstavlja temelj i za gegove i za kritiku današnjeg društva. Kao u mnogim partizanskim filmovima, protagonist je plemeniti i pametni seoski mladić koji se uključuje u partizanski pokret i sazrijeva u hrabrog i zrelog narodnog heroja. No, Ljiljana na tom putu ne vode unutarnje vrline i mudri savjeti staroboraca, nego frustracija životom na selu i snalažljivost u opasnim uvjetima. a Ljiljanove avanture vode nas kroz sva opća mjesta povijesti koja su, pak, posebna jer su obilježena suvremenim i ironičnim elementima. Prepoznavanje suvremenosti u prošlosti trebalo bi nas nasmijati, ali i potaknuti da razmislimo koliko su naše suvremene društvene i političke prilike kompatibilne sa zloćudnim režimom ili gerilskim životnim uvjetima. Tako partizani primaju Ljiljana jer ne zahtijeva mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Njegovi suborci nisu vjerni drugovi i drugarice, nego mladi i nezaposleni ljudi i/ili obični sadisti koji ne vjeruju čvrsto ni u koju ideologiju. Ljiljanov ključni korak u partizanskom odgoju dolazi pomoću halucinogene droge i sna o Titu koji se skriva u spilji i piše self-help knjigu. Jednom kad Tito pouči Ljiljana kako da “pobijedi neprijatelja u sebi”, Ljiljan postaje ispunjeni pojedinac i partizan, što se manifestira odlučnim ubijanjem ljudi i životinja.
Film ovakvim trikovima ne ismijava partizane, nego implicitno prikazuje na što bi politički pokret poput partizanskog ličio danas, u svijetu gdje političko djelovanje vode pragmatičnost i moda, a ne vjera u određene vrijednosti, gdje pokreti otpora iziskuju ljudsku i financijsku potporu koja nije uvijek etički ispravna, a politički relevantni akteri (bio to Tito, Che, Gandhi ili Martin Luther King) medijski su prikazani kao self-help ikone koje svode društveni sukob na niz pojedinačnih sukoba s “neprijateljem u sebi”.
Isto vrijedi za prikaz ustaškog režima koji ulaže više truda u medijsku prezentaciju i stvaranje društva spektakla nego u vođenje rata. Tako “komunikacijski centar” zapravo služi kao zabavljački radio, umjesto sabirnih centara postoje šoping centri u koje ljudi odlaze dobrovoljno (“Kaufen macht frei”), rulja se okuplja u narodnom kazalištu na talent showu “Čimbenik X”, a Ante Pavelić planira zadiviti goste lažnim Adolfom Hitlerom. Zločinačka strana tog režima odvija se uvijek u kutu kadra ili drugom planu, najefektnije u scenama strijeljanja koje su udaljene tek nekoliko metara od ulaza u kazalište ili šoping centar. Te groteskne scene namjerno šokiraju bliskim supostavljanjem popularne kulture i tragedije, ali ako razmislimo o životu u suvremenom kapitalizmu, stvar nije mnogo drugačija.
Povijest kao scenografija Teme
Motiv dvoličnog kapitalizma i ograničenosti suvremenog političkog otpora je opravdan, njegov odabir ne čudi jer su Lazić i Vitez uspješno obrađivali ovu temu i u ranijim radovima. Stvarni problem je što u ovom filmu sve skupa nema nikakve veze ni s partizanskim pokretom ni s ustaškim režimom. Partizani i ustaše obilježeni su tek vremenom i mjestom radnje, kostimima i scenografijom te kroz nekolicinu općih mjesta, ukratko, bez razrađene veze s prošlošću i poviješću.
To je bitan propust jer bi se na vezi između prošlosti i sadašnjosti trebala graditi kritika koja želi pokazati da se suvremeni kapitalizam uklapa u okvire fašističkog režima, odnosno da je partizanski pokret dosta ovisio o učešću beznadno siromašne i neobrazovane populacije. No, ta kritika nema smisla ako u filmu nema uvjerljivog fašističkog režima ni partizanskog pokreta. A bez takve kritike film se svodi na puki prikaz sadašnjeg društva koje je tek okićeno zvijezdama i klempavim slovima U. Ako je tome tako, zašto je radnja uopće smještena u Drugi svjetski rat?
Tim je propustom umanjena i duhovitost filma koja bi se trebala temeljiti na prepoznavanju sadašnjice u prošlosti, a bez dubljeg prikaza prošlosti nema ni dubljeg ismijavanja iste. Konkretno, ako se prikaz partizana i ustaša svodi na nekolicinu općih mjesta, onda će se i humor moći uhvatiti samo za te elemente, npr. na junačku retoriku partizana ili ustaški novogovor. Također slabi i efekt prepoznavanja suvremenih elemenata u prošlosti jer njihovo prisustvo ne počiva na nekoj inteligentnoj i komičnoj vezi između tada i sada, nego na proizvoljnoj odluci scenarista.
Većina šala o vezi sadašnjosti i prošlosti se zato svodi na manje uspješne gegove (“vampirski” financijski savjetnik Trećeg Reicha, scena s HIPsterima...) i na one suptilnije i uspješne (dvostruki špijun Franjo Tuđman, Titov šah sa samim sobom...) koji ipak ostaju tek gegovi bez nekog značajnijeg podteksta. Iz toga proizlazi i nesklad između lakšeg, humorističnog, i težeg, kritičkog sloja filma. Naime, budući da se humor dobrim dijelom svodi na nizanje gegova, pri čemu likovi postaju karikirani, ti “lakši” dijelovi znaju gubiti vezu s kritičkim dijelovima kada likovi naglo postaju kompleksniji i životniji, a tema ozbiljnija i zahtjevnija. U najboljim epizodama Zakona smijeh bi nam zastao u grlu kad bismo shvatili koje se ozbiljne implikacije nalaze ispod određene fore. U Narodnom heroju humoristični i kritički sloj prečesto se nalaze u paralelnom odnosu, a ne jedan ispod drugoga.
Vojska kino gledatelja Lazić i Vitez niti ovim filmom, a ni izjavama prije premijere filma, nisu pokušavali sakriti koliko im je povijesni sloj filma nebitan, odnosno koliko im je apsurdna suvremena opsesija partizanima i ustašama. Jasno je zašto autorima osobno ta povijest nije relevantna, no riječ je o centralnom mjestu masovne propagande (i lijeve i desne) koja traje duže od 70 godina. Zašto i dalje traje opsesija partizanima, ustašama i četnicima? Treba li iz tog dijela povijesti crpiti vrijednosti ili ne? Razni odgovori su legitimni, ali ne vidim kako je moguće snimiti partizansku komediju, a u početku odbaciti ova pitanja kao nebitna i fokusirati se isključivo na sadašnjost.
Krajnje Dobrohotno bi se moglo zaključiti da su autori svjesno pretvorili povijesnu građu u spektakularnu i apsurdnu scenografiju komedije te da su pokušali široj publici podvaliti kritiku sadašnjosti kroz privlačnu formu partizanskog filma. No, čini mi se da je film zanemarivanjem prošlosti (ili smještanjem filma u tu prošlost) više propustio nego dobio.
Vitezov film Šuma summarum pravi je primjer kako se jednostavnom premisom (opreka civilizacija / divljina) može složiti duhovita i žestoka kritika raznih vidova suvremenog društva, od nehumane nasilnosti korporativnog sistema preko prikrivenog rasizma urbanih liberala do fanatičnosti “zelenog” životnog stila. Narodni heroj Ljiljan Vidić imao je potencijal da objekt kritike postane i današnja fiksacija prošlošću, no ispalo je da autori u biti nisu imali namjeru odmaknuti daleko od tematskog okvira ranijih radova, nego samo prenijeti stare teme u “novo” i atraktivnije ruho partizana, četnika i ustaša. Da su Lazić i Vitez naprosto odlučili snimiti film o suvremenom društvu bez uplitanja u povijesne teme i žanrove, vjerojatno bi dobili duhovitiji, pametniji i dorađeniji film koji bi pogledalo daleko manje gledatelja. Pa što? Niti je relativno velika brojka od željenih 100.000 gledatelja zapravo značajna u usporedbi s brojem hrvatskih stanovnika (da o regiji i širem krugu ne govorimo), niti velika posjeta u hrvatskim kinima može omogućiti profit, niti broj gledatelja ima ikakve veze s kvalitetom i konačnim utjecajem filma. Trebali bi ipak znati da su pametne gerilske jedinice često moćnije i važnije od brojčano većih postrojbi.