Luka Jakopčić  

Povijest prevedena žedna preko vode

Zrinka Blažević, Prevođenje povijesti : Teorijski obrati i suvremena historijska znanost, Srednja Europa, 2014.

Zamislite pojmovno uređenje u kojem bi u diplomama geologâ stajalo da su diplomirali zemlju, a u diplomama liječnika da su završili zdravlje. Sociolozi bi u tom svijetu apsolutnog znanja i neproblematičnog značenja diplomirali društvo, a pravnici pravdu. Što se povjesničarâ tiče, oni se u pravilu trude poštedjeti vas imaginacijskog napora, budući da razliku između prošlosti kao objektivne i neuhvatljive minule stvarnosti te povijesti kao pripovjedne interpretacije te stvarnosti praktično neumorno negiraju. Da bi povijest kao sustav mišljenja uopće bila moguća, ona mora simulirati ili vjerovati u nepostojanje značenjskog ostatka i metajezičnog odmaka. Povjesničari stoga diplomiraju i istražuju povijest, podrazumijevajući pod njome "ono kako je doista bilo". I točka. Ne treba stoga čuditi da je tucetom tekstova profesorice povijesti sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Zrinke Blažević, okupljenih pod naslovom Prevođenje povijesti, polica s teorijsko-historiografskim naslovima domaće produkcije dobila svog – drugog stanara (prvi je kanonsko djelo Mirjane Gross Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja iz 1996.)!

Djelo leksikonskog potencijala Kao što uostalom vrijedi i za cjelokupni autoričin znanstveni rad, u krajnjoj bi se liniji nit vodilja objavljene zbirke tekstova mogla provući između sljedećih riječi: "bilo bi vrijeme da historijska znanost prihvati mogućnost ambivalentnog, nedokučivog... ‘cijepa’ koji je imanentan samoj njezinoj disciplinarnoj strukturi", da osvijesti "uvid da je prošlost (djelomično) spoznatljiva i interpretabilna, premda istodobno zauvijek ostaje radikalno Drugo" (str. 45). Ipak, osim tog po tko zna koji put opetovanog programatskog poziva, dvanaest radova otvara još neke probleme vezane za značenje teorije u kontekstu naše male nacionalne historiografije, ali i u kontekstu suvremene (humanističke) znanstveno-akademske scene u cjelini. Kako dakle, kao prvo, čitati Prevođenje povijesti imajući u vidu hrvatsku historiografiju? Širi li to štivo teorijsko-metodološke horizonte dosegnute, primjerice, gore spomenutom studijom M. Gross? Možda će se iznenaditi čitatelj/ice koji su od posezanja za ovom knjigom odustali imajući na pameti pošalicu da se na predavanja Z. Blažević ne dolazi bez Bratoljuba Klaića pod rukom, ali rekli bismo da je odgovor (ipak) potvrdan. Ovdje su naime na jednom mjestu sabrani tekstovi koji pružaju zaokružene informacije o najvećem dijelu udarne postave modernih i postmodernih društvenih teorija, koncepata i njihovih tvoraca. Jasno, svi su oni razmotreni s obzirom na mogućnosti primjene u okviru historijske znanosti, ali ne nailazi se svaki dan na domaće djelo unutar čijih su korica razmotreni autori od Nietzschea, Gramscija, Eliasa i de Saussurea, do Foucaulta, Derride, Bourdieua, De Certeaua, Giddensa i Halla. Isto tako, rijetko se na jednom mjestu mogu pronaći objašnjenja pojmova kao što su hegemonija, habitus, kapital(i), diferancija, diskurs, identitet, moć i dr., ili pak razlike između poststrukturalizma i postmoderne, između multi-, inter- i transkulturalizma, između inter- i transdiciplinarnosti, itd.

Slijedom toga, Prevođenje povijesti praktično može dobro doći čitateljstvu s područja različitih humanističkih i društvenih disciplina, vjerojatno i prije nego povjesničarskom mainstreamu, koji je s apstraktnim mišljenjem oduvijek bio na "vi". Utoliko je naslov zbirke i više nego prikladan: Blažević se neosporno trudi "prevesti" i relacionirati povijest sa širim znanstvenim poljem i suvremenim spoznajnim metodama. Načelno knjiga ipak najviše nudi historičarskoj javnosti, jer osim pregleda pojmovlja pruža i uvid u disciplinarnu putanju povijesti od vremena isključivo služenja projektima izgradnje nacija, preko razvoja analističke i socijalno-historijske (strukturalističke) paradigme, do kulturalnog/lingvističkog (poststrukturalističkog) obrata. Ono što su prethodno već bili izložili autori poput H. Whitea globalno, ili M. Gross lokalno, Blažević dopunjuje izlaganjem najrecentnijeg, tzv. translacijskog obrata uslijed kojeg se počinju zagovarati "kreativni transferi teorijskih modela, heurističkih koncepata i metolodoških procedura u različitim znanstvenim disciplinama", odnosno "međusobne razmjene i unutarnja transformacija teorijskoga polja društvenih i humanističkih znanosti" (114). Osim"povijesti povijestià, autorica nudi i korisne orijentacijske tekstove o različitim subdisciplinarnim kretanjima (vjerska povijest, imagologija, historija mentaliteta, neurohistorija), čime upotpunjuje set argumenata na temelju kojih si čitatelj ne može ne postaviti pitanje: zašto, pobogu, cjelina Prevođenja povijesti ne iskazuje malo više samosvijesti i pretenzije na poziciju nezaobilaznog disciplinarnog ili nastavnog priručnika? Najveći se broj tekstova ionako preklapa s nastavno-programskim okvirom za koji je autorica zadužena u sklopu Odsjeka za povijest.

Udžbenici, a ne katalozi visoke mode Naprotiv, umjesto da osjeti da mu je, na temelju svih gore nabrojanih odlika te svih reminiscencija na efektna i autoritativna djela poput Bitijeva Pojmovnika, Suvremene historiografije ili pregledâ Petera Burkea, bačena rukavica u lice, čitatelja po zaklapanju korica počne obuzimati osjećaj da je glavni faktor kohezije te knjige – uvez (a i on je meki...). Naravno da od zbirke stručnih tekstova ne treba očekivati da udovoljava aristotelovskim kompozicijskim propozicijama, no u najmanju ruku postane zamorno kad, primjerice, na 169. stranici po četvrti put pročitate prikaz Bourdieuovog koncepta habitusa i njegovih heurističko-epistemoloških potencijala. Foucault također samo što ne iskače iz paštete, a ne pomažu čak ni Derrida, Giddens ili prakseologija, obrađeni "svega" dva do tri puta. Riječju, prisutnost relativno velikog broja tekstova različitih podtema omogućuje uvid u široki raspon "likova i djela", no istodobno, budući da se radi o tekstovima jedne osobe, tj. jednog – evo ga na – habitusa, veliki broj tekstova znači i veliki broj ponavljanja (to je tim očekivanije jer vremenski razmak između objavljivanja najstarijeg i najnovijeg teksta iznosi svega pet godina [2009.-2014.]).

U smislu navedenih problema, treba spomenuti možda i najveći nedostatak zbirke, izostanak kazala pojmova (kazalo imena postoji). Naime, da bi se zamjerke proizašle iz recenzentskog tipa čitanja (cijeli tekst u ograničenom roku) mogle osporiti primjedbom da se taj tip štiva čita ponajprije selektivno i prema potrebi, bilo bi potrebno pružiti mehanizam koji će tu vrstu čitanja i omogućiti. On, međutim, izostaje. Čitaj redom, pa ćeš naći, ključni su pojmovi ionako opisani svakih pedeset stranica. Ako se pritom potpadne pod dojam da je raznolikost informacija zasjenjena njihovim ponavljanjem, ništa zato, i za to čitateljsko iskustvo postoji smjer daljnjeg "kultiviranja". Poljana enciklopedičnosti pretvorit će se u gustu šumu u kojoj nije moguće razabrati stablo, dok će retorizirani intelektualni stil i vokabular postati poligon traženja dlake u jajetu. Npr., što bi trebao označavati pojam "nove post-poststrukturalističke historije" (50, 86) u kontekstu historiografije za koju je i prva generacija Anala teška avangarda (za nehistoričare, spomenuta je generacija ordinirala prije II. svj. rata)? Što pak označava sintagma "homeostatska ravnoteža" (165) odnosno, pučki rečeno, "ravnotežna ravnoteža"? Ili, zar nam je zaista potreban "tzv. neurobiološki obrat", oslonjen "na najnovije istraživačke rezultate sve propulzivnijeg područja neuroznanosti" (52), kako bismo dokučili da su unutarnja tjelesna iskustva i percepcije temelj "samorazumijevanja i intersubjektivnosti, odnosno društvene interakcije ljudskih bića uopće" (166)? To je samo dio diskurzivnog i sadržajnog gustiša Prevođenja povijesti koji je trebalo prorijediti, oplemeniti kazalom pojmova i baciti pred "bolonjske" studente povijesti uz poruku: "Dok ovo ne propjevate, ne pomišljajte na diplomu, ni onu ‘bakalarsku’, ni tzv. ‘magistarsku’!"

Budući da zbirka navedenu lokalno orijentiranu konceptualnu pretenziju ne iskazuje, (teorijski) zahtjevnijem čitatelju ne preostaje drugo nego da je krene čitati na fonu općih kretanja u svjetskoj akademskoj humanistici. A promatrano u tom kontekstu, Prevođenje djeluje (tek) kao pedantni katalog "ubrzanih i jedva razaznatljivih smjena raznovrsnih teorijskih obrata i znanstvenih paradigmi" (7). Kao takvo, iz pozicije teksta koji implicitno kritizira nedostatak teorije, ono prelazi u poziciju teksta koji implicitno ukazuje na teorijski višak, odnosno (društveno) stanje u kojem je i teorija samo jedna od potrošnih roba. Životni pak ciklus potonjih dobro nam je poznat: "proljeće/ljeto" – "jesen/zima". U okviru komodificirane znanosti i njenih kratkoročnih i partikularnih taktika (umjesto dugoročnih strategija), tržište ideja funkcionira kao prezasićeni i nekonzistentni košmar, kojem jedino mjerilo kao da predstavlja imperativ inovativnijeg, originalnijeg i ekstravagantnijeg. Deklarativno se propovijeda ideal sveprimjenjive, transdiciplinarne i društveno relevantne naučne metodologije, međutim, da se dogodi čudo i takva zaista bude otkrivena, lako moguće da bi je odbacili ako ne bi bila upakirana "po modi", tj. ako bi ignorirala zadnjih xy godina "propulzivnih" teorijskih tendencija. Ukratko, u okolnostima u kojima ni sâme teorije i koncepti ne traju dulje od nekoliko godina, pitanje je koliko mogu trajati njihovi prateći katalozi. Za razliku od njih, dobrom priručniku ili čitanci uvijek se iznova vraća, pogotovo u intelektualnim Lilliputima kakav je naš