O pečatu ratnog iskustva koje zbližava dvije vrste, o jednom od najgorih ratova u ljudskoj i životinjskoj povijesti
Jedini koje nisu mogli kriviti za sve loše oko njih bile su životinje.
Paul Cornish, viši kurator Imperial War Museum
Godina 2014. označila je početak četverogodišnjega obilježavanja sjećanja na Prvi svjetski rat – jedan od najgorih ratova u ljudskoj i životinjskoj povijesti. Bez obzira na brojke koje su danas revidirane i dostupne, ali i zastrašujuće u svojoj veličini, rijetko će se u diskursu o geopolitičkoj eksploataciji tijela reći ponešto i o eksploataciji životinjskih tijela. Takav je diskurs veoma sličan diskursu povijesti koju uvijek pišu pobjednici.
Nemoguće je zanijekati važnost (topovskog) životinjskog mesa. Prvi svjetski rat zadnji je ratni podvig koji se do te mjere oslanjao na pomoć (eksploataciju) drugih životinja. Danas znamo da je 16 milijuna životinjskih tijela, 16 milijuna životinjskih bića, pomoglo čovjeku u vođenju tog konkretnog ratnog poduhvata. Više od milijun pasa i mačaka, više od 6 milijuna konja, 2 milijuna magaraca i mula, 100 tisuća golubova pa čak i 60 tisuća deva – sve su služile i mnoge poginule u istim trupama i na istim frontovima zajedno s ljudima. Samo su neke izbjegle nemarnoj amneziji povijesne anonimnosti.
Sela bez konja “Zasigurno, ovoj knjizi ne treba bolje opravdanje od ljudskog neznanja.” (Galtrey, 1918: 13)
Kad je rat počeo 1914. godine, mobilizirano je mnogo tijela, kako onih ljudskih tako i životinjskih. Skromnih 25 tisuća konja kojima je raspolagala britanska vojska nije bilo dovoljno, stoga je iz vojnog vrha stigla naredba da se nabavi još pola milijuna konja koji će vući teško oružje, služiti u lakoj konjici, prenositi i prevoziti zalihe hrane, lijekova, municije, ali i ranjene i umiruće nositi u bolnice. Tijekom prve godine rata, britanska sela ostala su bez svojih konja: hladnokrvnjaci su “regrutirani” za vuču i transport, a toplokrvni i sportski konji za konjicu. Uz “domaće” zalihe, u prvih 12 dana rata kupljeno je još 165 tisuća konja. Prvi svjetski rat bio je zadnji ratni poduhvat modernog ratovanja u kojem su do te mjere eksploatirane konjska snaga i konjsko topovsko meso unatoč dostupnosti moderniziranih tehnoloških dostignuća (strojnice, avioni)1. Konji su naime mogli ići i tamo gdje “benzin nije uspijevao doći” (Davis 2014:1).
Visoka stopa stradanja i smrtnosti zahtijevala je konstantan dotok novih grla, stoga je samo iz Sjedinjenih Američkih Država svakog dana preko Atlantika putovalo 1000 konja. S obzirom na to da su bili vrijedan taktički alat, Nijemci su napadali te transportne brodove, a njemački saboteri trovali konje čak i prije nego li bi se otisnuli na svoje putovanje preko oceana.
Osim SAD-a, Britanija je dopremala konje i iz Australije, Novog Zelanda, Argentine, Portugala, Južne Afrike, Indije i Kanade (Galtrey 1918:14). Unatoč osnivanju jedinica koje su brinule za ozlijeđene životinje (RSPCA, Blue Cross, Royal Army Veterinary Corps), artiljerija, strojnice i teški zimski uvjeti uzimali su nevjerojatno visok danak u konjima. Valja napomenuti da je u Slavoniji za vrijeme Prvog svjetskog rata postojao i “veterinarski centar specijaliziran za liječenje konja, odnosno c. i kr. konjska bolnica” (Muzej Brodskog Posavlja 2014:9).
Broj konja koji su poginuli u bitkama kod Somme (1916.) i Passchendaelea (1917.) uvelike su nadmašili broj ljudskih žrtava pa se uvriježilo razmišljanje da je veći gubitak život konja nego čovjeka jer su ljudi zamjenjivi, a konji sve teže. Tijekom Verdunske bitke (1916.) samo u jednom danu poginulo je 7 tisuća konja.
S njima, na njima: Povijest ratovanja na (ko)njima Jilly u svojoj knjizi navodi period između 2000. i 1000. godine pr. Kr. kao vremensku odrednicu unutar koje su konji po prvi puta eksploatirani za ratovanje2. Semitsko-kanaansko pleme Hiksi razvilo je “primitivan” oblik kočije koju su vukli konji, a upravo im je to novo oružje omogućilo pobjedu nad Egipćanima. Nije dugo trebalo da Egipćani uzvrate udarac – do 1500. godine pr. Kr. osmislili su napredniji oblik kočije u koju bi stala tri čovjeka, a vukla su je dva konja zbog čega je postala simbol elitnih vojnih postrojbi.
Grci, čini se, nisu bili ludi za konjima, barem što se ratovanja tiče, sve dok Filip Makedonski oko 400. g. pr. Kr. nije oformio vojsku koju je do maksimuma iskoristio njegov sin Aleksandar Veliki. Osim što je bio briljantan vojskovođa, Aleksandar je – kako legenda kaže – bio i vrstan jahač, a njegov je konj Bukefal jednako poznat kao i sam vojskovođa. Služio mu je najmanje tridesetak godina, a izdahnuo je nakon bitke kod Hidaspa (326. g. pr. Kr.) tek kad je svojeg gospodara odnio na sigurno mjesto.
Rimljani su preferirali briljantno izdrilanu pješadiju, no kako su granice Carstva rasle, rasla je i potreba za učinkovitijim načinom zaštite teritorija, ophodnje granica te pomoći pješaštvu. Tijekom 5. st. pr. Kr. rimske su snage doživjele poraz od Huna – hordi ratnika koji su jahali na malenim, čvrstim ponijima, u nečemu što do tada svijet nije poznavao – sedlima. Sedla su omogućavala ravnomjerniju raspodjelu težine jahača, a dvije uzengije za noge pružale su oslonac i oslobađale ruke koje su sada neprijateljima mogle zadavati udarce. Ubrzo su sve europske vojske preuzele opremu koju su poznavali Huni pa je već Vilim I. Osvajač jahao u sedlu, s uzengijama i mamuzama.
Srednji vijek donosi sve teže oklope – kako za konje tako i za ljude. Konji (destrieri) postaju masivniji i teži kako bi mogli nositi jahača u oklopu, a nalikovali su današnjim Shire konjima. Destrier je vladao bojištima Europe sve dok otkriće baruta nije nadvladalo njegovu nadmoć. U tom periodu konj postaje statusni simbol – zbog svoje impozantne veličine troškovi održavanja jednog takvog grla nadmašivali su troškove uzdržavanja omanje obitelji.
S dolaskom baruta, vladavina konja na bojišnici završila je. U bitci kod Crécyja 1346. godine, 8.500 vojnika engleske pješadije pokorilo je 50 tisuća francuskih konjanika. Naoružani s tri primitivna topa i s dugim lukovima, čekali su da francuski destrieri krenu u svoju propast. Strijele i topovska tanad uništile su vitezove i konje: Francuzi su izgubili 11.500 vojnika, a Englezi samo 200.
U 18. stoljeću, Fridrik I. Veliki stvorio je jednu od najefikasnijih vojski modernog doba. Konjicu je zatekao u kaotičnom stanju – jahače bez vještine, a konje s kojim kilogramom previše. Nakon drila jahač i konj funkcionirali su poput kentaura. I u taj red vojske je uveo inovacije: s obzirom na to da je konjica bez vatrenog pojačanja bila ranjiva, osmislio je i uveo u praksu odrede s lakšim topovima koje je na posebnim kolima vuklo šest galopirajućih konja koji su bili u stanju pratiti ostatak konjice kuda god išla. Uskoro se ta praksa proširila Europom, a britanski model, oformljen 1793. godine, postao je Royal Horse Artillery.
Napoleon je bio još jedan vojskovođa koji je uložio mnogo napora u uvježbavanje konjice koju je zatekao u lošoj formi. Međutim, nije štedio konjske živote. Prilikom povlačenja iz Moskve, francuski maršal Murat izgubio je 30 tisuća konja koji su skapali od gladi ili su umrli od hladnoće. Slična je sudbina zatekla i britanske konje tijekom Španjolskog rata za neovisnost. Prilikom povlačenja u A Coruñu, konje i jahače zatekli su smrznute poput statua.
Stočni vagon za šest konja ili četrdeset mladića “Šest konja ili 40 mladića” – natpis je koji je pisao na stočnim vagonima kojima su hrvatski i svi ostali austrougarski vojnici otpremani u rat, često i do daleke Galicije. Osim što su dijelili isti prostor predviđen za njihov transport, vojnici i konji dijelili su iste sudbine na bojišnicama kao pijuni eksploatacije tijela u stvaranju suvremene povijesti Europe, ali i čitavog svijeta.
Nebrojena djela, kako prozna tako i ona lirska, svjedoče o dubokoj povezanosti vojnika i njihovih vjernih konja. Osim priče o konju Warrioru kojeg “Nijemci nisu mogli ubiti”, patetično prikazane u Spielbergovu filmu Put rata (War Horse, 2011.), mnogi su anonimni konji nadahnuli vojnike da im na neki način odaju počast.
Crteži jednog od najpoznatijih ilustratora, Fortunina Matanie, krasili su gotovo svaki broj novina i časopisa iz tog vremena. Rišući, crtajući i ilustrirajući anonimna lica vojnika i njihovih suboraca – životinja – upoznao je stanovnike koji su bili pošteđeni strahota ratovanja sa zbivanjima na bojišnicama, ali je i utjecao na način na koji su vojnici percipirani u široj javnosti. Svojim je djelima anonimnim ratnicima dao lice i stas te je njihove patnje i stradanja utjelovio, uprizorio i na taj način “postvario” među ostatkom pučanstva, udaljenog od prvih linija i rovova.
Organizacija Blue Cross (institucija za pomoć životinjama osnovana 1897. godine u Velikoj Britaniji pod nazivom Our Dumb Friends League) naručila je 1916. godine od Matanie sliku koja bi im pomogla sakupiti sredstva za liječenje i zbrinjavanje konja u ratu. Rezultat je “Goodbye old man” – jedna od najpoznatijih slika s bojišnica Prvog svjetskog rata koja simbolizira odnos vojnika i konja u ratu. Prikazuje vojnika kako se oprašta od svojeg smrtno ranjenog prijatelja. Dok ga drži u krilu i podiže k sebi, ostali suborci dovikuju mu neka ostavi konja i krene dalje – vremena za nježnost nema.
Snažna, potresna, iskrena i tragična, ta je slika nadahnula brojne pjesme, a bila je jednako omiljena kako među Antantom tako i među Središnjim silama. Prijevod najpoznatije takve pjesme nalazi se na kraju teksta.
Dirljivih priča je mnogo. Jedna je objavljena u novinama Our Dumb Animals (glasilu Massachusettskog SPCA-a), a govori o francuskom vojniku Ambrosu Perichonu kojemu je njemačko vatreno oružje raznijelo obje noge. Dok je ležao nepokretan, njemački cirkuski konj prišao mu je, legao kraj njega i stavio mu glavu na prsa. Kasnije tijekom noći, uhvatio je vojnika zubima za njegov opasač i pohitao prema francuskim linijama do kojih je i stigao pred jutro sljedećega dana. Vojnik je bio jedva živ, ali se izvukao.
Takve priče i fotografije koje prikazuju muškarce i konje u istim tragičnim okolnostima (s gas-maskama, izmučene, promrzle, gladne i ranjene), pokazuju da su okolnosti rata dovele do svojevrsnog “premošćivanja jaza između dvije različite vrste koje su obilježene pečatom istog iskustva patnje i žrtve koje su prinosili svojim domovinama” (Davis 2014: 5).
Svijet ne stoji na leđima kornjače Stoljeće kasnije imamo priliku sjetiti se svih anonimnih sudionika jedne od najtragičnijih dionica ratovanja u svjetskoj povijesti. Iako je povijest ratovanja najčešće ta koja se “piše suzama, a ne tintom” (Jilly 1984:12), neće škoditi da se ponekad upravo tintom zapiše djelić povijesti koja nevidljivo živi kraj te pobjedničke, u tijelima koja su se dezintegrirala stoljećima ranije.
Bez njih čovjek nikada ne bi pobjeđivao, gubio, kolonizirao, migrirao, gradio carstva i rušio ih. Svaki kralježak konjske kralježnice bremenit je poput kornjača koje su nekada davno držale ploču koja se zvala svijet.
“Prema jednoj istočnjačkoj legendi Zemlja se, navodno, nalazi na leđima kita kog podupire bik stojeći na steni, a stena leži u prašini ispod koje niko ne zna šta se nalazi, osim možda velikog mora beskonačnosti. U drugim verzijama, Zemlja stoji na leđima kornjače” (Eco 2014:11).
Postoji li legenda koja bi bila najbliža istini i pretpostavila da svijet stoji na leđima konja?
Zbogom, stari
Zbogom stari; zadnju smo bitku zajedno bili,
hrabro si se borio, ali moraš umrijeti!
Stari moj, slama mi srce što te ostaviti moram,
bez ijedne druge riječi osim one – zbogom.
Zbogom, stari; dobro nam je skupa bilo,
dijelili smo što god nas je snašlo,
zajedno smo obranili Britance od Nijemaca,
do sada smo ih držali na sigurnoj udaljenosti.
Zbogom, stari; znam da ćeš patiti,
jer vidim krupne suze u tvojim očima,
kad bi barem shvatio da je sve to za Englesku,
za koju se svaki junak bori, krvari i umire!
Zbogom, stari; nećeš još dugo biti ovdje,
sad moraš ići, stari, moraš dalje sam,
a dijelili smo nesreću, zajedno,
sad život više neće biti isti, kad te više nema!
Zbogom, stari; volio bih da mi možeš reći,
to što vidim u tvojim smeđim očima.
Znaš, stari, vidio sam mnogo patnje i bola,
ali nikad nisam osjećao to što osjećam danas.”
Bibliografija:
Cooper, Jilly. 1984. Animals in War. Corgi Edition, London.
Davis M., Janet. 2014. “Where Gasoline Can’t Go”: Equine Patriotism and the American Red Star Animal Relief Campaign during World War I. Konferencija “War Horses”. SOAS. Dostupno na: http://bit.ly/1z5gnth
Drews, Robert. 2008. Early Riders: The Beginnings of Mounted Warfare in Asia and Europe. Routledge, New York.
Eco, Umberto. 2014. Istorija mitskih zemalja. Vulkan, Beograd. Dostupno na: http://bit.ly/1DzyWxb
Galtrey, Sidney. 1918. The Horse and the War. Country Life, London.
Muzej Brodskog Posavlja. 2014. Iza bojišnice. Živjeti u Brodu na Savi 1914.-1918. Katalog izložbe. Dostupno na: http://bit.ly/1FBKz7B
Bilješke:
1 O zastarjelosti vojnih metoda ratovanja i vojnih doktrina Velikih sila u Prvom svjetskom ratu v. Hrvatska revija 2004. Prvi svjetski rat. Dostupno na: http://1914-1918.com.hr/hrvatska-revija-2004-prvi-svjetski-rat/
2 Postoji i alternativna, pomalo kontroverzna procjena Roberta Drewsa (2008.) koja ratovanje na konjima pomiče dublje u prošlost – u 4. tisućljeće pr. Kr.