13.1.2005.

Stevan Vuković  

Povlačenje za vlastiti perčin

Nakon četiri godišnje izložbe u beogradskom Domu omladine, projekt Flu_ID se prvi put prostornom postavkom predstavio i u Zagrebu. Izloženi su radovi nastali u okviru programa intermedijskih istraživanja režima vizualnosti u suvremenoj umjetnosti, koji se u posljednjih osam godina provodi u sklopu eksperimentalnog modula na razini redovnih (dodiplomskih) studija u (zasad) dvije klase na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta umjetnosti u Beogradu (FLU). Program vode, u svojstvu predavača na FLU, sami autori projekta Dragan Jovanović, Dejan Grba i Zoran Todorović, uz goste i? različitih područja koja izravno analiziraju ili lateralno dodiruju područje vizualnog. Naglasak je na području određenom međuodnosom znanosti i tehnologije, umjetnosti i teorije, i to u sklopu kojim se nastoji izbjeći puka reprodukcija već postojećih paradigmi rada u toj, zasad još nedovoljno istraženoj zoni, otvarajući mogućnosti za slobodne eksperimente u metodološkom, kao i produkcijskom smislu. Predavanja su kombinirana s radionicama i prezentacijama, i nemaju mnogo preklopnih točaka s onim tipom gra?iva koje forsira teorijska katedra na istom fakultetu. Prezentacije i radionice također nemaju nužno profil koji je tipičan za akademsko obrazovanje, usmjerene su prije svega na podršku projektima individualnih polaznika, a ne na implementaciju nekog određenog sistema postupaka i pravila čijim bi praćenjem polaznici zadovoljili institucionalne zahtjeve. Tu nije riječ o razvoju formalnih kompetencija kroz proces učenja i podučavanja, nego o razvoju pristupa produkciji koji uključuje i personalizaciju umjetn?čke prakse. Stoga se znanja, vještine i umijeća, kao i teorijske matrice, koriste samo kao pomoćna sredstva za razvoj konkretnih individualnih projekata, za čiji se uspeh ne ulaže nikakva institucionalna garancija, nego se on stalno testira i u okviru same klase, gdje se svi projekti brane, kao i u široj javnoj sferi, gdje se oni u galerijskom prostoru izlažu sudu opće javnosti. Time se ukida uobičajeni princip legitimacije rada autoritetom profesora, koji dani rad valorizira na temelju praćenja studenta t?kom godine, kao i na osnovi vlastita “dobrog oka”, koje ga pri “korekcijama” studentskog rada vodi.

Krstarenje značenjskim tokovima

Naime, to što ovaj tip rada usvaja jest stav da su svako iskustvo i znanje, pa time i iskustvo i znanje na području umjetničke produkcije, prožeti ideološkim konstrukcijama različitih vrsta, koje ih čine slijepim upravo za ono što je inovativno i eksperimentalno na način koji odstupa od zanatskih, i teorijom već utvrđenih sistema pravila. U praktičnom smislu, kroz program se to procesira na takav način da se studenti-polaznici vode k fokusiranju na obradu graničnih fenomena vlastitog socijalnog pozicionira?ja kroz umjetnički projekt. Time se zapravo ide k razbijanju iluzije bilo kakve “neutralne”, ili “neangažirane” pozicije u okviru umjetničke prakse, odnosno k promatranju umjetnosti kao oblika materijalizacije tragova procesa subjektivizacije vlastita položaja u društvu, i to ne nužno u pukom političkom smislu, nego u smislu semionautike kao društvene prakse u okviru koje se stalno vrše pregovori oko uvjeta proizvodnje i recepcije značenja, i pozicija autoriteta uspostavljanja kodova koji određuju artikulaciju društvenih značenja i upravljaju proizvodnjom društvenih subjekata. Pozicija semionauta kao tvorca novih, nestandardnih značenjskih sklopova pritom bi bila određena sposobnošću za krstarenje značenjskim tokovima, u obliku stalnog aktivnog mijenjanja pravca i smjera njihova dekodiranja, i povezivanja sasvim disparatnih struja tragovima vlastita kretanja, koje ih presijeca na pravilima još neutvrđen način.

Izlagači su, abecednim slijedom, kao i u katalogu: Davor Dukić, Isidora Fićović, Gordana Ilić & Danijela Mladenović, Vladimir Krneta, Nenad Kostić, Srđan Nedeljković, Slavica Panić, Veljko ?njin, Jelena Radić, Bojana Romić, Mirjana Stojadinović, Ivana Smiljanić, Vladimir Todorović i Vladimir Vinkić. Većina njih je na postdiplomskim ili dodiplomskim studijama na FLU u Beogradu. Svi su pohađali, makar djelomično, program u okviru projekta Flu_ID, i mnogi od radova su profilirani kroz utjecaj tog projekta. U formalnom pogledu, većina radova je figurativnog, predstavljačkog tipa, iako neki u produkciji ulaznog materijala koriste dokumentaristički pristup, dok drugi uvode u okvire rada artificijelno generirane forme i prizore, ako je ta podjela zapravo još uopće i održiva u bilo kom, osim u heurističkom smislu. U sadržajnom pogledu, tematiziraju se prikazi tjelesnosti i seksualnosti, njihova geneza, te memorijska, medijska i društvena funkcija. Ispi?uju se obiteljski, kao mikro-socijalni odnosi, uvode se aspekti i elementi nasilja u prikazu, pojavi, ponašanju i iskazu, eksperimentira se s redefiniranjem uloge vizualnog prikaza u medijatiziranom ambijentu, to jest modela, medija i kanoniziranih predstava koje se za konstituciju vizualnog prikaza obično vezuju, kao i s mogućnostima manipulacije kompjutorski generiranim slikama, zvucima i pokretom. Većina je radova digitalno procesuirana, ili oni makar, načinom vizualne organizacije rada, nose na sebi ut?ecaj digitalnog okruženja. Lik autora je često uveden u polje prikaza, iako ne nužno u ulozi koja je bitno vezana za njegovu realnu biografiju ili odnos prema samom radu. Univerzalnost tematike ne postiže se kroz posezanje za sadržajem koji je medijski opće prisutan, niti za nekim “općeljudskim”, odnosno “humanističkim” problemima i aporijama, nego se uvodi preko pojedinačnog i često vrlo idiomatskog sadržaja, koji tek načinom obrade postaje čitljiv i komunikativan za nekog tko ga susreće bez fona background informacija.

Reinterpretacija relacionalnosti

Socijalna i politička komponenta radova je također prisutna samo u veoma posredovanom smislu, koji nije nikako uočljiv na razini vanjskih referenci rada, nego također na razini obrade neke specifične problematike, i u odnosu s poviješću i teorijom već uspostavljenih tipova odnosa nasuprot njoj. U još strukturiranijem (i shematiziranijem) smislu, o radovima bi se moglo tvrditi i sljedeće:

U analitičkom smislu, pri promatranju samih radova u njihovoj unutrašnjoj logici i u pojavnosti vezanoj za način na koji su izvedeni u, od autora za to izabranim medijima, te i instalirani u nekom konkretnom prostoru, sa svim nanosima povijesti izložbenih praksi koje su u njemu ranije bile promovirane, i na ovoj, kao i na svim prethodnim izložbama FLU_ID projekta zapaža se znatan stupanj autonomije spram, i emancipiranosti od tradicionalnih institucionalnih zahtjeva za savršenom tehničkom egzekucijom, koju obrazovne institucije postavljaju kao nešto sasvim auratsko, a što je neizbježno praćeno i ignoriranjem izvanmedijskog konteksta.

U hermenautičkom smislu, uzimajući u obzir teorijske pretpostavke i svjetonazore koji se iz ovih konkretnih radova mogu iščitati, zapažamo visokog stupanj heteronomije, i potpune dokinutosti zajedničkog ideološkog obzora koji bi ih činio dijelom nekog pozitivno određenog programatskog kompleksa; mi ovdje vidimo mnoštvo donekle slučajno isprepletanih puteva u eklektičkom traganju za tipom rada koji bi na opravdan način materijalizirao osobne opsesije i demonstrirao one unutrašnje antagonizme koji zapravo i navode nekog da se bavi umjetnošću.

U kontekstualnom smislu, vezano za neposredne životne kontekste u kojima je sve što je izloženo nastalo, vidno je odsustvo ilustrativnog; umjesto rada na načinima vizualizacije datosti vlastita položaja u svijetu života i svijetu umjetnosti, ovdje je uglavnom riječ o reinterpretaciji onih specifičnih tipova relacionalnosti koje su za taj kontekst postale konstitutivne.

Gradnja paradigme aktualne umjetnosti

Pozicija koju program/projekt/eksperiment, u okviru koga su radovi nastali, zauzima u odnosu na matičnu instituciju (Fakultet likovnih umjetnosti Univerziteta umjetnosti u Beogradu) mogao bi se nazvati svojevrsnim skvotiranjem, odnosno privremenim upadom u, te aktivnom kreativnom suživotu na, prostoru s kojega je već odavno bilo evakuirano bilo kakvo usmjerenje k umjetničkom radu u svoj njegovoj složenosti stalnog određivanja nasuprot izložbenom prostoru, kritici, medijima, tržištu, muzejsko-galerijskom kompleksu promocije i valorizacije umjetničkog rada, socijalno-političkoj stvarnosti u okviru koje se taj kompleks razvija, kao i cjelokupnoj atmosferi koju teorija i običajnost obrazuju u gradnji paradigme aktualne umjetnosti. ?reuzimajući prerogative otvorene klase koja strateški zaobilazi bilo kakvo uklapanje u podjele na slikarski, kiparski i grafički odjel, još normativne u danim administrativnim okvirima, kao i razliku između teorijske i umjetničkih katedri, projekt Flu_ID već više od pet godina izdržava u stanju krajnje neodomaćenosti u zoni obrazovanja za kreativni dizajn vizualnih površina i prostornih odnosa (na što se još svodi klasično umjetničko obrazovanje), insistirajući na stalnoj privremenosti boravka u zaštitničkoj zoni institucije, i izvodeći studente na polje realne izložbene prakse – kako na završnim godišnjim izložbama tako i u okviru galerijskih prezentiranja izabranih radova. I izložba u Zagrebu je rezultat tog napora za stalnim ponovnim uspostavljanjem odnosa eksteritorijalnosti Flu_ID projekta u odnosu na matičnu instituciju i njene programske osnove. U tom smislu, ona biva dijelom izložbenog programa koji se razvija u sprezi s teorijsko-produkcijskim dijelom Flu_ID projekata, a koji čine teorijska predavanja gostiju iz različitih područja prirodnih i društvenih znanosti, prezentacije umjetnika i kustosa, kao i mnoštvo praktičnih radionica u medijima i materijalima koji nisu obuhvaćeni službenim programom nastave. Pritom, Flu_ID teži tome da bude ništa više no okvir za artikulaciju raznih pojedinačnih projekata studenata koji u njegovu programu sudjeluju, i nije ni najmanje usmjeren prema konačnom nadopunjavanju te praznine, tog temeljnog nedostatka teorije, i svijesti o važnosti postojanja tendenciozno neparadigmatskih tipova umjetničke prakse, karakterističnih za obrazovni sistem kakav jest danas. On ne nameće neku drugu, alternativnu paradigmu, koja bi bila stavljena u konkurenciju s postojećom, nego uvodi u fokus pozornosti u?ravo ono neparadigmatsko. Stoga sudionike u tom projektu vezuje samo neka vrsta međusobne solidarnosti, stečene sviješću o stalnom boravku na stranom terenu.

Kad treba započeti odnos mladog umjetnika i publike?

U Flu_ID projektu riječ je također o sistematskoj analizi procesa socijalizacije umjetničke prakse, koja kreće od stava da umjetnički rad ne podliježe društvenom kontekstu tek nakon izlaganja, nego da se on kroz društveni kontekst artikulira već u procesu nastajanja, kao i od stava da praksa mladog umjetnika ne dozrijeva do suda javnosti tek nakon završetka obrazovnog procesa na akademiji, ili nekog autodidaktičkog procesa u osami, nego da je jedini način da ta praksa uopće postane umjetnička njezino stalno izlaga?je javnosti. Pitanja koja se tu postavljaju, pored onih u obrazovnim institucijama već standardnih pitanja o tehnološkom unaprjeđenju medija i načinu građenja skladnih kompozicijskih sklopova, jesu sljedeća: “Kako zapravo funkcioniraju društveno konstituirani kodovi prepoznavanja umjetnosti?” i “kako zapravo funkcioniraju društveno konstituirani kodovi prepoznavanja sebe kao umjetnika?”. U osnovi tih pitanja je stav da se kultura ne sastoji samo od estetiziranih socijalnih rituala u kojima figuriraju i nek? objekti i predstave (za čije oblikovanje društvo obrazuje mlade umjetnike), s jedne strane, i tržišta za produkte kulturne industrije (za čiji dizajn umjetnike angažiraju sami tokovi kapitala) s druge strane, nego da je ona prije svega sačinjena od znakova, od kojih svaki upućuje na nešto drugo, izvan sebe samog, te da se posao umjetnika zapravo temelji na povezivanju i rekombiniranju tih znakova u svoj njihovoj materijalnosti. Tehnologija kojom on stoga mora ovladati da bi ispunio svoju kulturnu (ili kon?rakulturnu) funkciju izravan je produkt primjene praktične semiologije, koja edukativni plan pomjera prema planu edifikacije, kao samoostvarenja profila i uopće subjektiviteta umjetnika, koji se u znakovnoj sferi uspostavlja na minhauzenovski način, izvlačenjem iz živog blata striktno određenih i međusobno jasno odijeljenih diskursa povlačenjem za vlastiti perčin.