Nenad Obradović  

Povratak Brechtu, u zemlji heroja

Iako je tekst Nesretna je zemlja kojoj su potrebni heroji koji je u beogradskom tjedniku Vreme, polovicom prošle godine, objavio Ivan Ivanji, s tom namjerom da upozori na izostanak Brechta s beogradskih pozornica, izgledao pomalo utopistički, početak je godine u srbijanskom teatru i javnosti donio ponovni interes za Brechta. Mislim neočekivano jer se u srbijanskom teatru o Brechtu često govorilo, ali ga se premalo igralo, njegova je osobnost mitologizirana, prije nego je aktualizirana. Drugim riječima, Brecht je čak previše puta bio simbol progresivnih težnji u teatru, dok je premalo bio poticaj za stvaranje nekog novog, nekonvencionalnog teatra, u redateljskom smislu zasnovanog na izraženoj socijalnoj i participativnoj kategorizaciji i oslobođenju jednoličnosti u postupku. Na drugom kraju naše kontekstualizacije Brechta stoji glumački postupak, i danas toliko uronjen u psihološki realizam da je jako teško iskliznuti iz te tradicije. Ukratko, ako sumiramo naše bavljenje Brechtom, njegovom dijalektičkom metodom i dramskim tekstom, ostaje u glavi misao da smo previše vremena potrošili na uzaludno podražavanje jednog postupka, koji se oličava u psihološkom realizmu na temelju teorije Stanislavskog, dok smo potpuno prenebregnuli mogućnost učitavanja revolucionarnog, dijalektičkog teksta i geste u naše društvene i umjetničke prilike, sukladno teoriji Brechtove dijalektičke metode.

Socijalnoemocionalna gesta Sjećam se - bio je to razgovor o Brechtu u Beogradu u povodu pedesete godišnjice njegove smrti - govorili su brojni redatelji i glumci, među ostalima i mladi Miloš Lolić koji je tada rekao ključnu stvar čija je suština sadržana u sljedećim riječima: glumac se prema Brechtovoj metodi ne odriče emotivnosti, kako se to često misli, on nije marioneta u rukama redatelja, već je melodramatično i osobno iskustvo proživljavanja igranog itekako sažimajuće s glumcem na sceni. Brechtova gesta jest uvelike socijalna, ali ona je, iznad svega, osobna, preobražavajuća za onoga koji se njome koristi. W. Benjamin s pravom zaključuje: “Poučni komad se kao poseban slučaj u suštini izdvaja time što osobito siromašnim aparatom pojednostavljuje i preporučuje izmjenu publike i glumaca, glumaca i publike. Svaki gledatelj će moći postati i glumac. I doista, lakše je igrati učitelja nego junaka”. U tome smislu, glumac za Brechta nije marioneta kojom upravlja gesta, već je glumac ličnost koja je sposobna, kako kaže Benjamin, da ispadne iz uloge, i na sceni djeluje na opasnom terenu gestikularne aparature što kao postupak pomaže u rušenju iluzija na relaciji između gledatelja i izvođača i, konačno, potiče spremnost da se gledatelj odupre bezrazložnom uživanju.

Brechtov je teatar, prije svega, javna stvar. On pokušava porušiti barijeru između javnog i privatnog, ne u onome smislu izloženosti osobnosti koliko u kolektivnoj gesti iskoraka u pukotinu na relaciji javno/privatno. Brecht, dakle, razaznaje paradoks suvremenosti i to iskazuje riječima: borba protiv ideologije postala je nova ideologija.

Otvorena vrata Zato je za današnje srbijansko društvo Brecht ključni i poželjan ideolog, ponajprije zbog toga što je ravnodušnost postala obilježje društvenog i kulturnog konteksta u Srbiji. Brechtov teatar ne podnosi ravnodušnost, njegova gesta vodi ka etičkom opredjeljivanju i raskida s laskavom patetikom. Brechtov se teatar, kako zaključuje Darko Suvin, “ne zaustavlja na utvrđivanju egzistencijalne bezizlaznosti, ‘zatvorenih vrata’  ranijeg Sartrea ili Becketta, nego pruža gledaocu mogućnost shvaćanja i etičkog opredjeljivanja. Time se Brechtov teatar otvara prema praksi mijenjanja svijeta i čovjeka’’.

Dok se Artaudova koncepcija kazališta zasniva na revoluciji kazališnog čina (“glumci u zanosu više ne znaju da puste krik”), Brechtov je teatar revolucionaran prema individualnoj preobrazbi čovjeka u odnosu na društvene promjene. U eseju Antonin Artaud i Bertolt Brecht: Woyzeck Seta Knop suprotstavlja dvojicu dramatičara uz opasku da jedan utjelovljuje Mit, dok drugi predstavlja Razum. “A tko je taj čovjek? Što je njegova istina? Povijest, kaže Brecht. Mit, kaže Artaud. Brecht je alternativa pojedincu kakav jest pojedinac u pozitivnom smislu koji, da bi prevladao tradiciju, gradi na njoj, uključuje je u sebe. Artaud pak utemeljuje čovjeka na nečemu izvan njega, na nečemu čemu se svako racionalno iskustvo otima; da bi čovjek mogao prevladati tradiciju, mora je izbrisati iz sebe.” Zato je važno uvijek i zasvagda Brechta čitati u kontekstu socijalne i društvene nepravde, represije, moralne bijede i nasilja. Usredotočimo se sada, kao primjer ovoga stava, na Brechtovu pjesmu: Mladići sjede pognuti nad knjigama. Citiram: Zašto uče?/ Nema knjige iz koje se može naučiti/ Kako čovek, viseći na bodljikavoj žici,/ Dobija vode.

Brecht kao metod(a) Prodor u realnost koji nalazimo u ovim stihovima suštinski je vezan za Brechtovo poimanje stvarnosti kao iskošene percepcije nužnosti postojanja, dakle, kao korak ka biću koje opstaje uz svoje osobne osjećaje/opredjeljenja prema društvenim nepravdama i socijalnim isključenjima, više nego što je njegova suština u predavanju nekakvoj teorijskoj zacrtanosti. Drugi riječima, poslije Auschwitza umjetnost možda jeste jalova i ništavna, kako bi rekao Adorno, ali je ona i jedini put ka ozdravljenju onoga što ostaje iza takve jalove ništavnosti. Takav stav podvlači i Aras Borić u tekstu Anti/mimesis i avangarda: za poetiku imoralnog kada postavlja pitanje: Nije li jezik umjetnosti sloboda koju ništa ne može pomutiti jer potječe tek iz strukture umjetničke svijesti, a nikako iz strukture samog svijeta!? Stoga, Brechtov teatar i njegovo promišljanja kazališta jest nastalo iz samoga svijeta, ali ne iz svijeta kao takvog, već više iz osobne umjetničke svijesti čovjeka u odnosu na nezadovoljstvo svijetom kao takvim. Brechtova je misao nastala iz rasprsnutog svijeta s težnjom ka sakupljanju rasprsnutih djelića svijeta u jedan zdraviji društveni kontekst svijeta kao takvog.

Vratimo se sada na naše, suvremene nevolje s Brechtom. Povod ovome eseju je početak rada Studija konteksta, koje se u Beogradu održavaju u Centru za kulturnu dekontaminaciju, s programom kojega vodi kazališni redatelj i kritičar Zlatko Paković pod znakovitim naslovom: Brecht kao metod. Borka Pavićević o projektu bilježi: “Mesta ratne traume, kao i mesta traumatične privatizacije mesta su Majke Hrabrost i njene dece, rat je, između ostalog, bio i tranzicija bivše društvene imovine, dimenzije te tragedije su jasne i javljaju se u mnogim oblicima oštećenja i poraza. Vreme je da kola sa Majkom Hrabrost i njenom decom krenu od mesta do mesta traume, nemoguće je upotrebiti okolnosti u svoju korist, one se mogu samo menjati”. Program Studija konteksta je javan, dakle sudionici imaju mogućnost sami kreirati “mali gradski prizor’’, a rad polazi od dijaloga i književnih i filozofskih rasprava u formi brechtovskih didaktičkih javnih akcija, prizora i igrokaza inspiriranih Brechtovom dijalektičkom metodom, (socijalnom) gestom i umjetničko-filozofskim pojmom začudnosti (Verfremdung) pred vlastitim iskustvom u nedorečenosti društvenog i političkog života. Taj i takav postupak izlaska u javnost nije tek interpretacija Brechta, nego i njegova suštinska reinterpretacija, prevladavanje, otkinutost od njegovih postavki u potrazi za novim načinima tumačenja suvremene tranzicijske (post)ratne zbilje. Upravo svezanost javnog i privatnog, intimnog i društvenog, gledališta i scene, označuje sintezu između umjetničkog ja i umjetničkog mi, i na duže se staze razaznaje u ontološkom krajoliku začuđenog pojedinca.

“Istina je konkretna” Drugi je povod ovome tekstu, uz daške optimizma, vijest da su započele probe Brechtova komada Majka Hrabrost u beogradskom Narodnom pozorištu, u režiji Ane Tomović. Došlo je vrijeme, možda više nego ikada, da se vratimo Brechtu kao našem savezniku, Odiseju koji se nakon dužeg vremena vraća na naš zapušteni otok. Ovaj optimizam posebno je svrsishodan kada je riječ o Narodnom pozorištu koje konačno dobiva priliku izići iz svoje prosječnosti i tradicionalnosti. Možda je konačno vrijeme prizvati istinu i pokrenuti proces preoblikovanja života na sceni, ponajprije time da se poslužimo dijalektičkom metodom kao polazištem i mogućim rješenjem u društvu dramatičke napetosti. Ne zaboravimo da su na gredi koja je podupirala strop Brechtove radne sobe bile ispisane sljedeće riječi: “Istina je konkretna.