Povratak na mjesto savršenog zločina

“Savršeni zločin”, piše Baudrillard, “jest zločin bezuvjetnog ostvarenja svijeta aktualizacijom svih podataka, preobrazbom svih naših djela i svih događaja u čistu informaciju; ukratko, konačno rješenje, razrješenje svijeta kloniranjem stvarnosti i uništenjem stvarnoga njegovim dvojnikom”. U određenom trenutku, stvarnost “se urušava ne ostavljajući traga, pa čak ni znak svojeg kraja. Jer tijelo stvarnoga nikada nije bilo nađeno. U mrtvačkom pokrovu virtualnog, truplo stvarnoga zauvijek ostaje nemoguće pronaći”.

Što ako je Baudrillard imao pravo? Što bi značilo uzeti ga za riječ i preuzeti njegov izazov? U stvari, što ako je savršeni zločin već počinjen? Što ako virtualizacija i informatizacija svijeta ne samo da se već dogodila, nego je čak izbrisala vlastite tragove, obrisala dokaze da se ikada dogodila? Koje bi bile posljedice i kako bismo ikada mogli znati?

Ubojstvo stvarnog nije pad u iluziju nego kraj mogućnosti iluzije

Najprije neka razjašnjenja. Za Baudrillarda, ubojstvo stvarnoga nije gubitak aktualnog svijeta, nije pad u iluziju. Prije je suprotno: uništenje iluzije, apsolutna aktualizacija svega, zahvaljujući “neprestanom feedbacku svih informacija na sve točke globusa”. Ubojstvo stvarnoga znači da je sve u svijetu izmjereno, kvantitativno određeno i informatizirano. Nema više drugosti zato što je sve homogenizirano, svedeno na istost, zamijenjeno prema uobičajenoj mjeri ili općem ekvivalentu. Više nema tajnovitosti, više nema ni nesigurnosti, nego imamo samo zasljepljujuću, univerzalnu transparentnost. Nema prošlosti ni budućnosti, samo vječno Sada, u kojemu su sva vremena prisutna odjednom. Nema više čekanja, nema više predviđanja, nema više osjećaja trajanja, jer se sada sve događa odjedanput, u “stvarnom vremenu”. To znači ubiti ono stvarno.

Zašto je ubojstvo stvarnoga savršen zločin? To proizlazi iz same prirode čina. “U ovom strašnom zapisu o nestajanju stvarnoga”, piše Baudrillard, “nije bilo moguće otkriti motive i počinitelje, a tijelo samog stvarnoga nikada nije pronađeno... nema ni ubojice ni žrtve”. Svaki stvarni događaj ostavlja za sobom svoje tragove. Sami ti tragovi savršeno su stvarni; oni su materijalni znakovi i jamstva da se događaj zaista i dogodio. Čin ubojstva, na primjer, iza sebe ostavlja tijelo. Osoba žrtve je odsutna, ali njezino tijelo je i previše pričljivo prisutno. Ako tijelo stvarnoga ikada bude pronađeno, iz toga slijedi da bi samo njegovo postojanje značilo kako stvarno ipak nije mrtvo. I obrnuto, ubojstvo stvarnoga je savršen zločin – u stvari, jedini savršeni zločin – zato što, u ukinuću stvarnoga u cijelosti, također poništava sve moguće svjetovne tragove koje je moglo za sobom ostaviti. Ubojstvo stvarnoga ne događa se; jer ono briše, gledajući unatrag, činjenicu da se ono ikada uopće i dogodilo.

Opisano na taj način, “ubojstvo stvarnoga” zvuči poput scenarija iz znanstvenofantastičnog romana ili filma. Sjetite se svih onih romana Philipa K. Dicka u kojima protagonist otkriva da je sve što je smatrao stvarnim zapravo simulacija, u kojima se ispostavlja da je pretpostavljena stvarnost iza te simulacije druga simulacija u svom redoslijedu i u kojima je protagonist, dakle, prisiljen tražiti znakove, ne prisutnosti neke više ili vitalnije stvarnosti, nego njezine odsutnosti. Ili se sjetite filma iz 1956. godine, Invasion of the Body Snatchers, gdje su ljudi u malom gradu zamijenjeni svojim dvojnicima koji su im točno nalik i koji se ponašaju baš kao i oni, osim što nemaju strasti i želje. Ili se sjetite čak i filmova Matrix, unatoč činjenici da se Baudrillard odrekao tih filmova jer su navodno iskrivljavali njegovu misao.

U jednom novijem intervjuu Baudrillard kaže da ono što je krivo u Matrixu jest to što je “novi problem što ga postavlja simulacija pobrkan s klasičnim problemom privida koji možemo naći već kod Platona. Riječ o istinskom nerazumijevanju”. Svijet simulacije, svijet savršenog zločina, nije iluzorni svijet Platonove Špilje. Prije je riječ o svijetu u kojemu Platonova alegorija više nema nikakva smisla, zato što nam svijet više ne nudi nikakve temelje na kojima bismo mogli razlikovati između iluzija Špilje i istine stvarnoga svijeta izvan Špilje. Upravo zato ubojstvo stvarnoga prethodi uništenju iluzije. Živimo u situaciji u kojoj smo, kako to kaže Nietzsche, “ukinuli stvarni svijet: koji je svijet ostao? možda pojavni svijet? ... Ali, ne! sa stvarnim svijetom ukinuli smo i pojavni svijet!” No, dok Nietzsche veliča tu situaciju kao “vrhunac ljudske vrste”, Baudrillard je promatra s potpunim užasom. Pitanje koje želim postaviti jest: zašto?

Post-ljudima je jednako dosadno kao i ljudima

Baudrillard objašnjava svoj problem s Matrixom te s modernitetom i postmodernitetom općenito: “svijet kao radikalna iluzija problem je postavljen svim velikim kulturama i one su ga razriješile uz pomoć umjetnosti i simbolizacije”. (Imamo umjetnost, kao što je rekao Nietzsche, kako ne bismo ostali bez istine.) No, suprotno od svih prijašnjih kultura, tvrdi Baudrillard, “ono što smo mi izumjeli kako bismo izdržali tu bol jest simulirano stvarno, virtualni svemir očišćen od svega opasnog ili negativnog, i koji nadalje nadoknađuje stvarno, za koje je on konačno rješenje”. Umjesto “umjetnosti i simbolizacije” danas imamo kulturnu industriju, s njezinom neumornom zabavom i njezinom mašinerijom publiciteta i pretjerivanja. Umjesto pjesnika i šamana imamo Disneyjevu korporaciju. Umjesto rizika i opasnosti imamo siguran seks, prostore sigurne za djecu i nepušačke zone. I umjesto epske poezije, tragične drame ili realističnog romana, imamo... znanstvenu fantastiku?

Referencija na znanstvenu fantastiku prikladna je zato što je situacija koju Baudrillard opisuje – “tehnološka transfiguracija svijeta, njegov ubrzani kraj, njegovo trenutno razrješenje... pokretanje koda za njegovo automatsko nestajanje iscrpljivanjem svih njegovih mogućnosti” – upravo ono o čemu je riječ u znanstvenoj fantastici. Ili, bolje rečeno, ta situacija je ono što znanstvena fantastika jest. Jedan način da se definira znanstvena fantastika je reći da ona ne samo zamišlja brzu, radikalnu tehnološku promjenu, nego i da naturalizira tu promjenu, čineći fantastično nečim uobičajenim, magijsko rutinom a strano poznatim. No, to je upravo ono što naše nove informacijske i biološke tehnologije čine dok brišu tradicionalne razlike i aktualiziraju krajnje mogućnosti. Kako kaže Donna Haraway, “granica između znanstvene fantastike i društvene stvarnosti je optička iluzija”. Rezultati su nekad odjedanput fantastični i banalni. Fantastični zato što je, kako smatra Arthur C. Clarke, “svaku dovoljno naprednu tehnologiju nemoguće razlikovati od čarolije”. A ipak banalni zato što su samo za nas te tehnologije neobične i radikalne. Kako piše Bruce Sterling, “postljudsko stanje je banalno. Zapanjujuće je, i eshatološko, i ontološko, ali samo prema ljudskim standardima... Prema novim standardima post-singulariteta, post-ljudima je jednako dosadno i jednako su frustrirani kao što su ljudi uvijek i bili”.

Baudrillardu se možda ne sviđa Matrix, ali ipak se okreće znanstvenoj fantastici da bi objasnio ubojstvo stvarnoga. Citira klasičnu priču Arthura C. Clarkea The Nine Billion Names of God kao alegoriju savršenog zločina. Priča govori o skupini budističkih redovnika čiji je stoljećima star zadatak “sastavljanje popisa koji će sadržavati sva moguća imena Boga”. Kada imena budu napisana, vjeruju, postojanje će doći do svog kraja: “Božja će svrha biti ostvarena. Ljudska će vrsta dovršiti ono za što je stvorena da obavi i neće biti nikakva smisla nastavljati dalje”. Redovnici unajmljuju računalo da bi automatizirali proces. (Priča je prvi put objavljena 1953. godine, u doba mainframe računala, mnogo prije izuma osobnih računala.) I zaista, čim je posljednje ime Boga ispisano, svemir počinje nestajati. Kako Baudrillard sažima priču, “povijest svijeta završila je u stvarnom vremenu virtualna tehnologija”.

Možda je iluzija ipak neuništiva

Baudrillard uzima The Nine Billion Names of God kao alegoriju ubojstva stvarnoga. No, to je daleko od očita tumačenja. Clarkeovu priču vjerodostojnije je tumačiti kao potvrdu onoga što sam Baudrillard naziva “beskrajnom revolucijom samoga svijeta, ironičnom putanjom čestica i kaotičnim previranjem prirodnih sustava”. Jer računalo u priči samo po sebi ne ostvaruje ništa; samo ubrzava proces koji bi se ionako dogodio. “Strpljivo, neumoljivo, računalo je premještalo i preslagivalo slova u sve moguće kombinacije, iscrpljujući svaku klasu mogućnosti prije prelaska na sljedeću”. No, to turobno prebrojavanje ironično se iskorištava za postignuće ciljeva koje njegovi programi (a zapravo ni njegovi programeri) ne mogu razumjeti. Jer redovnici stavljaju računalo u službu onoga što bi Buadrillard mogao nazvati objektivnom sudbinom svemira, neovisnoj o ljudskom upletanju. Kako lama u jednom trenutku kaže inženjeru, ono što je u opasnosti u tom prebrojavanju nije “ništa tako trivijalno poput” pukog kraja ljudskog svijeta. Priča suprotstavlja uskogrudnost američkih inženjera koji rade na računalu i metafizičku dubinu tibetanskih redovnika koji su naručili njegovu uporabu. Inženjeri su robovi instrumentalnog zaključivanja: više vole televizijske reklame od meditacije i agresivno “nisu zadivljeni” okolnim “vrtoglavim” planinskim pejsažem. Redovnike, s druge strane, ni najmanje ne zanima “ostvarenje svijeta”, njegova “preobrazba... u čistu informaciju”. Više ih zanima ono što Baudrillard naziva “lukavstvom svijeta” ili “ironijom u svim ekstremnim procesima”. Redovnici znaju, baš kao i Baudrillard, da na kraju postoji ništa a ne nešto i da “nećemo dodati ništa ništavilu svijeta, jer smo njegov dio. No nećemo dodati ništa ni njegovu značenju zato što ga ono i nema”. Clarkeova priča veliča moć iluzije, moć praznine; i pokazuje da – unatoč vlastitim težnjama – digitalna i virtualna tehnologija ne mogu učiniti ništa nego samo dodati tu iluzornu snagu.

Moja namjera u svemu ovome nije cjepidlačiti oko pomnih čitanja Clarkeove priče. Više želim upozoriti na to da su Baudrillardovo manihejstvo, njegova demonizacija digitalne tehnologije, duboko problematični sa stajališta njegove vlastite metafizike. I on je sam svjestan toga, barem do određene mjere. Pokraj svoje vizije “uništenja svekolike iluzije svijeta tehnologijom i virtualnošću”, Baudrillard nudi i suprotnu “hipotezu”: “ironičnu sudbinu čitave znanosti i svog znanja u kojoj bi svijet – iluzija svijeta – preživio”. Možda je savršeni zločin neizbježno “osuđen na propast”: “možda nas neuništiva iluzija čeka na kraju procesa”. Iako je znanost oduvijek pokušavala “[držati] sudbinu i smrt stjerane u kut” i to “prisilnim nametanjem materijalne objektivnosti [svijetu]”, sada “sudbina navaljuje prema nama kroz zastore znanosti”. “Ne možemo počiniti” savršen zločin “zato što posvuda ostavljamo tragove – viruse, pogreške, bakterije i katastrofe – znakove nesavršenosti”. Dakle, virtualizacija svijeta mogla bi i sama biti “podvala svijeta” tako da, unatoč svojim namjerama, “racionalnost i savršenstvo” postmoderne tehnologije “mogu biti samo realizacija iracionalnog proglasa [svijeta]”. I ponovno: “Je li tehnologija smrtonosna alternativna opcija iluziji svijeta ili je samo golemi avatar iste te osnovne iluzije, njezina suptilnog konačnog zaokreta, posljednje hipoteze?”. U odlomcima poput tih Baudrillard se približava kozmičkoj, budističkoj ironiji Clarkeove priče.

Vječno oplakivanje dekadencije svijeta

S druge strane, kada Baudrillard piše o računalima, virtualnoj stvarnosti i umjetnoj inteligenciji, čini se da ga ta ironija u potpunosti napušta. Ono što kaže posebice o računalima toliko je karikaturalno da sam u iskušenju posumnjati je li se ikada koristio ijednim. Kako bismo mogli reagirati, osim s ogorčenjem, kada on tvrdi, na primjer, da su “računalni čipovi već nadmašili bilo kakvu njihovu moguću upotrebu i da vode sustav u luđačke aplikacije”? Ili kada tvrdi da, kad bi nastupila potpuna vladavina procesuiranja informacija, “čitav sustav misli uskoro bi bio povezan sa sustavom stroja. Misao bi završila razmišljajući samo o tome što stroj može primiti i procesuirati, ili bi mislila samo kada to stroj zahtijeva”? Ili kad prokazuje “promiskuitet svih znakova i svih vrijednosti”, dodajući da “emitiranje i paradiranje diljem svijeta svega i svačega preko mreža jest pornografija”? Sve to zvuči prilično poput Allana Blooma na steroidima, oplakivanje dekadencije svijeta koji je napustio klasične ideale mjere i racionalnosti.

U stvari, Baudrillardovi prigovori digitalnoj tehnologiji nisu novi. Bili su već izneseni kada je izumljeno pisanje i ponovno kada su izumljeni tiskarski stroj i tiskarska preša, te još jednom kada su izumljeni telegraf, i telefon, i radio, i televizija. U stvari, mislim da su, kada se prvi put pojavio jezik i kada su naši preci prvi put postali potpuno ljudi, među prvim rečenicama što ih je itko izrekao bile pritužbe da jezik mijenja prirodu misli, da pogubno zamjenjuje stvarne ideje stereotipnim formulama, da privatne mentalne živote svih ljudi promiskuitetno izlaže svijetu, da moć jezika daleko nadmašuje bilo kakvu moguću upotrebu koju bi mogao imati i da će naše ideje, slijedom toga, biti ograničene sustavom jezika, tako da ćemo završiti misleći jedino o onome što jezik može primiti i procesuirati, ili ćemo misliti samo kada to jezik bude zahtijevao. I, naravno, sve su te primjedbe više ili manje točne; Nietzsche nije bio jedini koji je primijetio da su naše misli taoci u “zatvoru jezika”. No, to nije sve što se može reći o jeziku. A Baudrillard je daleko od istine kada zamišlja da su sumnje poput tih jedinstvene za digitalno doba ili da će virtualna simulacija, procesuiranje riječi i digitalne slike uništiti ono stvarno više nego što su to jezik, pisanje, abeceda, tiskanje i televizija već učinili.

Mislim da je znakovito da u istom dahu s kojim Baudrillard prokazuje nove digitalne i virtualne tehnologije kao beskorisne, on također kaže da je pravi problem s njima to što nisu dovoljno beskorisne, jer pokušavaju potisnuti igru i potrošnju: “sve margine, sve slobodne zone  izbrisane su. Nema više nikakvih rezervi beskorisnosti: njima prijete intenzivnim iskorištavanjem. Nevažnosti prijeti višak značenja... Samoj smrti prijeti smrt”. Umjesto da vidi kako te digitalne tehnologije zaista funkcioniraju i (što je jednako važno) ne uspijevaju funkcionirati, Baudrillard svoju kritiku temelji na najekstremnijim reklamama najnaivnijih, najentuzijastičnijih zagovornika tih tehnologija. On ne griješi kada je sumnjičav prema utopiji totalne komunikacije i poriva da se sve na svijetu svede na oblik digitalne informacije. No, griješi što uzima za riječ ljude poput Billa Gatesa (s njegovom fantazijom o “poslovanju brzinom misli”), ili Raya Kurzweila (s njegovom vizijom svijeta u kojemu možemo downoadati naše misli, i napustiti tijela kako bismo postali nebeski poduzetnici). Jer Kurzweil je samo dokoni brbljavac a Gates još ne može isporučiti operativni sustav koji ne treba resetirati barem jedanput na dan. Kada bi Baudrillard proveo samo malo više vremena sa stvarnim računalima, otkrio bi da se svaki program prije ili poslije sruši, da su vremenska kašnjenja i “pucanja” usluge velik dio online iskustva, te da je daleko više računalnih resursa utrošeno na neobične opsjednutosti, uzaludne potrage i beskorisne strasti, nego što ih je posvećeno prikupljanju podataka i stvaranju simulacijskih modela.

Odjedanput, klasični moralist

Baudrillard je u panici zbog pretrpanosti informacijama, obilja riječi i slika što stalno prolaze medijima i Netom: “info-tehnološka prijetnja je prijetnja iskorjenjivanja noći, one dragocjene razlike između noći i dana, potpunim osvjetljivanjem svih trenutaka... Strašni  ekvivalent vječnog danjeg svjetla – neka vrsta epilepsije prisutnosti, epilepsije identiteta. Autizam, ludilo”. To su prekrasne, zajedljive riječi: ali što točno proriču? Ludilo dana jednako je sjajno, ekscesivno i tajanstveno poput ponora noći. Zašto Baudrillard voli jedno, a grdi drugo? Kao pobornik noći on piše o nesavršenstvu, greški i disproporciji. Noć stvara čudovišta; ona sadržava načelo Zla. To je kraljevstvo negativno, matrica svake iluzije. Noć je part maudite Georgesa Bataillea, prokleti udjel koji proganja svaku ekonomiju i osporava njezino zaključivanje. Kada piše o noći Baudrillard je batajovski opći ekonomist, što znači i pjesnik. No, kada piše o danu neobično se preobražava u klasičnog moralistu, optužujući viškove nerazuma, ne odobravajući zaraznost slika i osporavajući snage pogrešnoga. Odjedanput je na strani ograničenja, ispravnosti i mjere. Postaje fobičan kada je riječ o opasnosti od kontaminacije grozničavim, rasipnim viškovima svjetla. Baudrillard nije sposoban razlučiti bunilo neproduktivnog troška koji povezuju tu hipertrofičnu “epilepsiju prisutnosti, epilepsiju identiteta”. Kada je Baudrillardu mučno od online tvrde pornografije, računalnih igara, rekurzivnih programskih jezika ili televizijskih reality programa, on zapravo samo izražava neku vrstu snobizma, predrasude endemične za ono što Donald Rumsfeld naziva “starom Europom”. Moramo biti pokvareni, kao da kaže, ali ne toliko pokvareni. Baudrillard je zagovornik “virusne, pogubne misli, korozivne značenjem, koja stvara erotsku percepciju meteža stvarnosti” – sve dok je virus, ili erotski frisson, dovoljno ukusan i dovoljno profinjen. Moramo potvrditi part maudite, kaže nam on, samo ako je prava vrsta part maudite takva koja nije previše nasilna ni pretjerano vulgarna.

Na primjer – iako je ovo više od tek primjera – razmotrimo slučaj kloniranja ljudi. Kloniranje je za Baudrillarda odvratnost, gotovo onoliko koliko i za Crkvu. I na gotovo identičnim osnovama. Kloniranje je, kaže Baudrillard, jedan oblik “istrebljivanja Drugog... Ekvivalent etničkom čišćenju koje ne bi samo utjecalo na određenu populaciju nego nepopustljivo odnosi na sve oblike drugosti”. To je kulminacija dugog procesa tehnologizirane objektifikacije mesa: “kloniranje je, dakle, posljednji stadij povijesti i modeliranja tijela, takav na kojemu je pojedinac, sveden na njegovu apstraktnu i genetičku formulu, osuđen na serijsko razmnožavanje”. Slično tome, rimokatolička crkva odbacuje kloniranje zato što ono podređuje ljudska bića “logici industrijske proizvodnje” jer su “osnovni odnosi ljudske osobe izopačeni” i jer svodi seksualnu reprodukciju i seksualnu razliku na “čisto funkcionalni ostatak” te zato što vodi do situacije u kojoj “neki pojedinci mogu imati potpunu dominaciju nad postojanjem drugih, do točke programiranja njihova biološkog identiteta – odabranog prema arbitrarnim ili čisto utilitarnim kriterijima”. I za Crkvu i za Baudrillarda kloniranje je primjer savršena zločina zato što je radikalno i oholo osporavanje ljudske kontingencije (o Istočnom grijehu u jednom slučaju te o negativnosti, tajnovitosti, drugosti i smrti u drugom). A poništavajući jedinstvenost spolnog odnosa i rođenja, kloniranje briše vlastito podrijetlo, svaki trag svoga događaja. Jedina bitna razlika između Crkve i Baudrillarda jest što prva barem prepoznaje empirijska ograničenja kloniranja, činjenicu da “to udvostručivanje tjelesne strukture ne mora nužno podrazumijevati savršeno identičnu osobu, shvaćenu u svojoj ontološkoj i psihološkoj stvarnosti”.

Naravno, Baudrillard se usredotočuje prilično namjerno na mitske odjeke kloniranja više nego na njegova stvarna, empirijska ograničenja. To slijedi iz njegove strategije “radikalne misli” čija vrijednost “leži ne toliko u njezinim neizbježnim približavanjima istini koliko u nemjerljivim razilaženjima koja je dijele od istine”. Što znači, u smislu kojim sam se koristio ovdje, da Baudrillard piše znanstvenu fantastiku i da, dakle, ne može i ne treba biti ocjenjivan prema zastarjelim kriterijima realističnog romana. Danas i Crkva i Baudrillard osuđuju kloniranje na temelju njegovih nemoralnih sredstava ili preciznije – kantovskim pojmovima – na temelju toga što se koristi Muškarcem (ili Ženom) samo kao sredstvom a ne kao ciljem. To bi se moglo nazvati “realističnom” primjedbom kloniranju. No, Baudrillard ide još dalje i osuđuje kloniranje na temelju njegova transcendentnog cilja: njegove težnje da porazi smrt. “Nema više smrti: besmrtnost klona” ima svoje mjesto na Baudrillardovu popisu užasa simulacije, odmah uz “nema više drugog, nema više neprijatelja, nema više grabežljivaca, nema više negativnosti, nema više zavođenja, nema više iluzije, nema više tajne, nema više sudbine”. To ću nazvati znanstvenofantastičnom, ili spekulativnom primjedbom kloniranju. Čak i kada bi se kloniranje moglo izvesti savršeno, bez ikakvih opasnosti i ograničenja koja nas danas zabrinjavaju (čak i kad bi moglo biti učinjeno na tako osjetljiv i demokratski način da ne bi  tretiralo ljudska bića kao puko sredstvo), čak i tada, ili posebice tada, Baudrillard bi i dalje na nj gledao s užasom.

Burroughsova pohvala kloniranja

Moram priznati da, u tom smislu, često mislim kako je Baudrillard uvelike nalik na kapetana Kirka. U epizodi za epizodom Zvjezdanih staza, Kirk i posada Enterprisea nailaze na planet čiji stanovnici žive u idiličnom postojanju, u utopijskom društvu. I uvijek, izravno kršeći Prvu zapovijed (“Zabranjeno je miješati se u razvoj stranih civilizacija”), Kirk završava uništavajući tu utopiju, naizgled za dobro njezinih stanovnika. Jer bez boli i patnje život nije vrijedan življenja. Ljudima su potrebne zapreke, potreban im je nedostatak ili manjak da bi ih se potaknulo na trajne težnje i samoprevladavanje. Ljudsko dostojanstvo ovisi o uskraćivanju. Utopija znači stagnaciju i potpuno potiskivanje part maudite. U raju, kaže Baudrillard, “ironija, izazivanje, zloba nestaju, jednako neumoljivo kao što umire nada na vratima pakla. A upravo u takvom raju počinje pakao, pakao bezuvjetne realizacije svih ideja, pakao stvarnoga”.

William Burroughs, suprotno od Baudrillarda, pozdravlja mogućnost kloniranja ljudi. On joj se raduje iz upravo istog razloga zbog kojega ga Baudrillard prezire: zato što podrazumijeva ekonomiju obilja i višestrukosti a ne ekonomiju negativiteta i manjka. Kloniranje ja zaista put do besmrtnosti, kako strahuje Baudrillard. No, to je besmrtnost drukčije vrste. Burroughs nas potiče da se riješimo “zamornog koncepta osobne besmrtnosti... pretpostavljene na iluziji o nekoj nepromjenjivoj dragocjenoj biti koja je vječno pohlepno staro JAAAAAA... Iluzija o odvojenom nepovredivom identitetu ograničava vaše percepcije i ograničava vas u vremenu”. Kloniranje je, s druge strane, “kraj ega”. Ono otvara put “ljudskoj ne-sebičnosti” i omogućava neku vrstu bezlične, neosobne besmrtnosti, “ne više identificirane s jednim posebnim Ja strojem”. Kako nam budisti kažu, “ne postoji ego, postoji samo proces zamjene”; a kloniranje širi taj proces u višestruka tijela, diljem čitavog svemira. Daleko od toga da bude (kako kaže Baudrillard) kancerogeni rast istosti, virusno osjemenjivanje simulacijskog modela, kloniranje prema Burroughsovu mišljenju razbija identitet vodeći nas “u smjeru povećane fleksibilnosti, kapaciteta za promjenu i u konačnici, za mutaciju”.

Klonovi su neljudski, nemojte se prevariti u vezi s time. Oni su gomila, mnoštvo, vojna napadačka sila. Promotrite paradu klonova, kako ih opisuje Burroughs: “nešto nedostaje na tim licima, nešto što smo naviknuti vidjeti. Ta je odsutnost jednako uznemiravajuća i neskladna kao da licima nedostaju usta ili nos. Nema lica pripremljena da se susretne s drugim licem, nema slike o samome sebi, nema potrebe za impresioniranjem ili dokazivanjem. Spajaju se u krajolik poput lica u puzzleu”. Odsutnost koju Burroughs evocira u licima tih klonova za Baudrillarda je baš ono stvarno koje nedostaje. Baudrillard prezire postmodernu rekonstrukciju identiteta, njezino slavljenje višestrukosti i mutacije. Sva ta igra “identiteta i razlike”, kaže on, krinka je za radikalno istrebljenje drugosti. Kloniranje je simulacija: ponavljanje bez identiteta, luđačko uvećavanje kopija bez izvornika, nema referencijalnog, nema stvarnoga. Klon ne oponaša neko već postojeće biće niti mu nalikuje, nego samim svojim postojanjem uništava prethodnost, ubija sve što je bilo prije njega. Svijet klonova je svijet koji je “stvoren prije samo nekoliko minuta, ali naseljen ljudskom vrstom koja se sjeća iluzorne prošlosti”, da upotrijebimo paradoksalnu ideju Bertranda Russella koju Baudrillard citira s veseljem. To je ono što čini kloniranje savršenim zločinom.

Ili dijalektički antagonizam ili ne-binarna višestrukost

Važno filozofsko pitanje ulog je u ovoj raspravi o kloniranju. Trebamo li veličati, s Burroughsom, Nietzscheom i Foucaultom, smrt Homo sapiensa kloniranjem, njegovu preobrazbu u nove i drukčije oblike? Ili bismo trebali oplakivati, s Baudrillardom i  Fukuyamom, smrt esencijalne “ljudske prirode”, kraj određene vrste samosvijesti, gubitak onog “lica pripremljenog da se susretne s licem pred sobom”? Nema autoriteta da nas vodi u tom izboru. Grubo govoreći, alternativa je između dijalektičkog antagonizma s jedne strane, i ne-binarne višestrukosti s druge. Burroughs zamišlja snažne mladiće preobražene u bezbrojne nove oblike; Deleuze i Guattari osporavaju dvojnost falogocentrične logike i potiču nas da pustimo tisuće spolova da cvatu. No Baudrillard – zajedno s lakanovcima i nekim ortodoksnim marksistima – promatra tu višestrukost kao ništa više nego strategiju segmentiranog marketinga. Riječ je, kao, o skupu nevažnih razlika: razlika koje nisu bitne i koje nemaju kritičku snagu: “Događaji, diskursi, subjekti ili objekti postoje samo unutar magnetnog polja vrijednosti, koje pak postoji samo kao rezultat napetosti između dvaju polova: dobra i zla, istine ili laži, muškog ili ženskog”. No danas, u svijetu postmoderne višestrukosti, što znači na globalnom tržištu, vrijednosti i odnosi postali su “depolarizirani”, tako da “počinju plivati u nediferenciranom području stvarnosti... Sve što je stajalo u fiksiranom odnosu suprotnosti gubi svoje značenje postajući nerazlučivo od svoje suprotnosti kao posljedica oživljavanja stvarnosti koja upija sve razlike i stapa suprotstavljene pojmove tako što ih sve bezrezervno promiče”. Bez trajnog antagonizma suprotnosti, sustav je predan entropiji. I upravo je zato Baudrillard toliko uznemiren transvestizmom, biseksualnošću i androginošću, jednako kao i feminističkim pokretom u posljednjih tridesetpet godina. “Žensko i Muško”, piše on, “dva su neusporediva pojma”. Oni nisu čak ni jednaki u smislu suprotnosti jer “žena je, u stvari, mnogo drukčija od muškarca. I ne samo mnogo drukčija od njega, nego i više od drukčijeg. Muškarac je samo drukčiji, ali žena je drugo: neobična, odsutna, zagonetna antagonistična”. Feminizam, dakle, biva kriv, u Baudrillardovim očima, zbog “istrebljenja ženskosti – [on je] užasavajuća alegorija istrebljenja svake drugosti, za koju je ženstvenost metafora i možda, više od metafore”. U svojoj rekonstrukciji “ženske mistike” feminizam bi bio još jedan avatar savršenog zločina.

Napadam li ja to Baudrillarda jeftinim udarcima – ili, još gore, zatvaram li ga u luđačku košulju “političke korektnosti” – kada ističem njegova dvojbena shvaćanja o rodu? Mogu se braniti da samo pokušavam pokazati da su njegova shvaćanja roda u skladu s njegovom općom kritikom višestrukosti, njegovim ustrajanjem na dvojnosti i dijalektičkom antagonizmu. No, dopustite mi da usvojim manje iritantni ton i zaključim ovaj razgovor promišljanjem što bi moglo značiti potpuno prihvatiti Baudrillardovu dijagnozu postmoderne simulacije i višestrukosti. Želim se vratiti prizoru savršenog zločina i promotriti kakav je život nakon ubojstva stvarnoga. Za Baudrillarda “Disneyland je savršeni model svih isprepletenih redova simulacije... Disneyland postoji da bi sakrio činjenicu da ‘stvarna’ zemlja,  ‘stvarna’ Amerika jest Disneyland”. Čovjek bi mogao tvrditi (kako sam učinio drugdje) da ne postoji takvo lukavstvo, da ništa nije skriveno, da svaki Amerikanac zna da “Amerika jest Disneyland”. No, kako bi bilo zaista živjeti u Disneylandu – ili, bolje rečeno, Disney Worldu?

Svijet u kojem je uklonjena svaka negativnost

Znanstveno fantastični roman Coryja Doctorowa iz 2003. godine, Down and Out in the Magic Kingdom daje jedan odgovor na to pitanje. Knjiga je smještena u svijet budućnosti koji je na mnogo načina Baudrillardova noćna mora. Pripovjedač nam odmah kaže: “Živio sam dovoljno dugo da vidim lijek za smrt: da vidim uspon Društva Bitchun, da naučim deset jezika; da skladam tri simfonije; da ostvarim svoj dječački san da živim u Disney Worldu; da vidim nestanak radnog mjesta i posla”. Svijet romana, Društvo Bitchun, ne temelji se samo na smrti posla i radnog mjesta, nego i na “smrti oskudice, smrti smrti”. Postigao je ono što Baudrillard naziva “konačnim rješenjem”: uklonilo je sve oblike negativnosti. S obzirom na to da je svako zamislivo materijalno dobro dostupno u izobilju, nema obveznog rada i nema novca. S obzirom na to da je Mreža izravno spojena sa svačijim mozgom, nema distance ni vremenskog zaostatka, nego postoji samo potpuna transparentnost. Ako se ikada osjećate depresivnima ili loše raspoloženima, možete to jednostavno riješiti manipulacijom svojih neurotransmitera. Sama je smrt prevladana zato što ljudi u redovitim razmacima pohranjuju svoja sjećanja i downloadaju podatke prema potrebi u novo-klonirana tijela. Ako ste nekako ubijeni, ili ako se razbolite ili ste ranjeni, ili čak i ako se samo osjećate pomalo iscrpljeno, možete se dati klonirati a time i sebi vratiti savršeno zdravlje, svježe tijelo, u bilo kojoj fizičkoj dobi koju poželite. Jedini problem u tom procesu jest da se novi “vi” ne sjeća ničega što se dogodilo nakon datuma vašeg posljednjeg pohranjivanja. No, možete popuniti vrijeme koje nedostaje uz pomoć “različitih perspektiva treće strane”, kao što su snimke video nadzora, “sintetizirana sjećanja” drugih ljudi, pa čak i “kompjutorski generirano prelijetanje” ključnih događaja. I ako ste zaista umorni od svoga života, možete se “zamrznuti”, tj. pohraniti sebe u duboko spremište, kako biste bili oživljeni godinama, desetljećima ili čak stoljećima poslije ili kadgod se ispune određeni, unaprijed uspostavljeni kriteriji. U takvom svijetu “ljudi žive prilično lakomisleno”, jer znaju da uvijek mogu biti “osvježeni” ako nešto pođe po zlu. Ipak, malo je otvorenih sukoba u Bitchunu; ljudi spontano surađuju većinu vremena. U odsutnosti novca, bogatstvo se mjeri Whuffiejem koji je nešto poput izvaganog prosjeka vašeg ugleda među vršnjacima. Svatko stalno ocjenjuje sve ostale a rezultati se stalno ažuriraju u stvarnom vremenu. Ukratko, Doctorow zamišlja društvo u kojemu su mnoge od utopijskih fantazija proteklog desetljeća o bio-, nano- i digitalnoj tehnologiji postale istinite. Baudrillardovim pojmovima rečeno, to je društvo u kojemu je savršeni zločin već počinjen. Stvarno je istrijebljeno a nikakvi tragovi te smrti nisu ostavljeni za njim.

Dovoljno prikladno, i kako naslov upućuje, Down and Out in the Magic Kingdom smješten je gotovo potpuno u Disney World. Pripovjedač je “član ansambla”, također poznat kao “ad-hoc”; dane provodi kao volonter u Dvorcu duhova, “uvjerljivo naj-cool atrakciji koja dolazi iz grozničavih umova Disneyjevih inženjera starih dana”. U Bitchunu, Disney World se smatra vrhuncem estetskog ostvarenja, najvećim dostignućem ljudskoga duha. U svijetu obilja, u kojemu sve dolazi lako, ljudi imaju nezasitan apetit za simulacijom. Disney World je uvijek “pretrpan sretnim gostima, radosnim i vedrim i spremnim za dan neprekidne, hiperposredovane zabave”. I nemaju baš mnogo što drugo raditi.

Doctorow ne potkopava tu ocjenu Disney Worlda jeftinom ironijom; on je predstavlja pod njezinim vlastitim uvjetima, kao jednostavno danu. Baudrillard piše da je “ironija jedini duhovni oblik u modernom svijetu koji je istrijebio sve ostale”; i dodaje da je ta ironija “objektivna funkcija, funkcija umjetnog predmetnog svijeta koji nas okružuje, u kojemu se odražava odsutnost i prozirnost subjekta”. No u Down and Out in the Magic Kingdom, artificijelnost i prozirnost dosegnuli su takvu točku da čak i ta objektivna ironija više ne funkcionira. Umjesto toga, roman je prožet lagano sablasnim osjećajem neobuzdane iskrenosti i željom da se ugodi. Svi likovi u knjizi pokazuju neku vrstu ublažene afektivnosti: distanciranu, neosobnu toplinu, neopterećenu ni jednom naznakom tragedije ili čak tjeskobe. Nesreća je u Bitchunu patologizirana; to znači da nije shvaćena ozbiljno. Svatko tko ustraje u svojoj nesreći – kako sam pripovjedač čini u jednom trenutku u knjizi – promatra se uvelike na isti način na koji bismo promatrali nekoga tko se neprekidno žali na glavobolju, ali odbija popiti aspirin. Zaposlenici u Disney Worldu “ne mogu a ne biti prijateljski raspoloženi”; trenutačno im je na raspolaganju “izraz cvrkutave susretljivosti”. Ponekad se stariji ljudi, uključujući i pripovjedača, rođeni prije osnutka Bitchuna, žale da “nema mnogo vatre u [mlađoj] generaciji... Nema mnogo strasti”. A mi, čitatelji, vjerojatno ćemo osjećati isto; to je Doctorowljev prepredeni način osiguravanja vanjske perspektive njegove priče. No, pritužba je jednostavno nezamisliva onima koji su odrasli u Bitchunu i proveli čitave svoje živote u Disney Worldu.

Zanemarive posljedice savršenog zločina

No, sve to ne znači da je Bitchun, društvo oslobođeno pokvarenosti i sukoba. Natjecanje za Whuffije može se prilično “zagrijati”. U stvari, zaplet romana pokreću pripovjedačevi sporovi s ostalim ad-hocovima u vezi s time kako upravljati te kako i treba li nadograditi staze u Disney Worldu. Iako je “čitav smisao Bitchuna bio biti ugledniji od drugog ad-hoca, uspjeti zbog vlastite vrijednosti, a ne podvalom”, ovo drugo je bilo više pravilo nego iznimka, čak je  uključivalo “ubojstva i slične stvari”. I to je mjesto gdje roman postavlja vlastitu verziju savršenog zločina. Julius, pripovjedač, ubijen je rano u knjizi; oživljen iz pohrane,  ostatak priče provodi uzalud tražeći dokaz da je Debra, njegova protivnica u Disney Worldu, ubojica. Kako se ispostavlja, njegove su sumnje opravdane: no Debra ne može biti proglašena krivom zato što se, nakon što je organizirala ubojstvo, “sama osvježila iz backupa – nema nikakva sjećanja na taj događaj”. Dakle: ubojstvo u kojemu žrtva nije mrtva a počinitelj nije kriv. Julius se ne može čak ni sjetiti da je bio ubijen; on zna za to samo iz priča i zato što je vidio na videu. Što se nje tiče, Debra to nikada nije zapravo učinila, jer – u smislu njezina pamćenja i osobnog identiteta – ona nije ista ona Debra koja je osmislila zločin. Hoćemo li reći, s Baudrillardom, da to trivijalno napuštanje značenja, to osporavanje kobnosti, samo pogoršava zločin? Ili bi bilo bolje reći, s Nietzscheom, da je “upravo time nevinost obnovljena”?

“Iako su posljedice zločina beskrajne”, kaže Baudrillard, “nema ni ubojice ni žrtve… Tajna je, na kraju, u tome da se to dvoje stopilo u jedno”. Nasuprot, za Doctorowa, ubojica i žrtva nikad se ne stapaju, a ipak su posljedice zločina zanemarivo male i postaju sve manje kako vrijeme prolazi. To stoji i za savršeni zločin opisan u romanu i za savršeni zločin koji Bitchun u svojoj cijelosti zapravo jest. Društvo Bitchun riješilo se takvih kobnih stvarnosti poput “umiranja, gladovanja, smrzavanja, svađe, ubijanja, okrutnosti i zanemarivanja te boli i nesreće”. No, u tom je procesu stvorilo svijet “uzbuđenih, nerazumno optimističnih” ljudi koji se ne mogu sjetiti (niti to mogu ikada znati) “kako je bol činila radost još slađom”. To je, mislim, ono na što se ubojstvo zaista svodi za Baudrillarda.

Što se tiče Doctorowa, on je potpuno svjestan troškova transakcije. No, duboko se razlikuje od Baudrillarda prema tome što odbija unaprijed osuditi takvu trgovinu. I to je ono što zaista mislim kada kažem da su za Doctorowa posljedice savršenog zločina zanemarivo male. Sve je promijenjeno a ipak sve ostaje netaknuto. U Bitchunu, baš kao i u svijetu u kojemu živimo danas, ljudima postaje dosadno i postaju frustrirani, te osjećaju potrebu za promjenom svojih života, a ponekad čak i odlučuju isključiti se iz svega toga. Štoviše, takvi bi osjećaji mogli biti daleko uobičajeniji u Bitchunu nego što su danas, zato što njihovo javljanje ne bi otežavale pojave kao što su siromaštvo, bolest i strah da će se eskadroni smrti pojaviti pred vratima u bilo kojem trenutku. Doctorow, dakle, demistificira utopijski zanos istinskih vjernika u najnovije i najgrandioznije tehnologije. A čineći to, on također demistificira distopijski užas koji je jednostavno zrcalna slika tog zanosa. Doctorowljev opis deziluzionirane, hipertehnologizirane budućnosti nije mnogo drukčiji od Baudrillardova: ono što ga razlikuje jest njegova evaluacija te budućnosti, ili bolje, njegovo suzdržavanje od evaluacije.

Savršeni se zločin oduvijek događao a svijet je uvijek već bio virtualan. Katastrofa uništava sve, a ipak ostavlja sve netaknuto.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.