Povratak polimorfnom perverznom tijelu

Rorman O. Brown (1913. – 2002.) bio je filozof prilično poznat u šezdesetim godinama, ali o njemu kao da se danas malo govori. Baš ono što ga je učinilo popularnim u njegovo doba – njegov optimistično apokaliptični stav o oslobođenju, dionizijska revolucija u zapadnjačkoj kulturi – uzrokuje da je danas sasvim izvan mode; u stvari, promjene u proteklih četrdesetak godina učinile su njegovu vrstu pristupa i zapisa gotovo potpuno nezamislivom. No, upravo zato što je nezamisliv i neprikladan Brown je danas vrijedan još jednog osvrta.

Odbacivanje normativnih pristupa psihoanalizi

Prva važna Brownova knjiga, Life Against Death: The Psychoanalytical Meaning of History iz 1959., (na hrvatskom objavljena kao Život protiv smrti: psihoanalitički smisao povijesti, Naprijed, Zagreb , 1989. – op. prev.) nudi pomno iščitavanje Freuda i psihoanalize kao sredstva za radikalno revizonistički pogled na stanje ljudskog roda. U pedesetima je frojdijanizam bio na vrhuncu ugleda i utjecaja u SAD-u, no “Freud” kojega ljudi čitaju (pod ljudima mislim na javnost općenito i intelektualce jednako kao i na samu psihoanalitičku zajednicu) bio je vrlo konzervativan i normativan, branitelj patrijarhata i heteroseksualnosti, zagovornik nužnosti represije, terapeut osnaživanja ega kako bi se spriječila “čudovišta iz ida” da napadnu.

No, Brown iščitava Freuda potpuno drukčije, i iz današnje perspektive, mnogo bogatije i oštroumnije. Za Browna je Freud otkriće bogatstva i obilja nesvjesnog uma, i kritičar toga kako je uska i ograničena naša svijest, “civilizirano” iskustvo. Brown iznosi gotovo jednako oštru kritiku “psihologije ega” kakvu je Jacques Lacan – njemu nepoznat – iznosio u Francuskoj u isto vrijeme; iako Brown ne može biti različitiji od Lacana, njih dvojica dijele odbacivanje normativnih i normalizirajućih pristupa psihoanalizi i posvećenost tome da ozbiljno shvaćaju spekulativne i filozofske dimenzije Freudovih tekstova. Brown ističe ulogu žudnje, nasuprot ulozi spoznaje, u tome kako se odnosimo prema drugima i nalazimo svoje mjesto u svijetu; on insistira na središnjosti tijela i potrebi da razumijemo frojdovske mehanizme poput represije i potiskivanja te introjekcije i projekcije, u tjelesnom smislu; on ozbiljno shvaća takve neugodne frojdovske predodžbe kao što su kompleks kastracije, analno i nagon prema smrti.

Povratak polimorfnoj perverziji

Brown revidira Freuda i iskorištava ga da promijeni svijet, a ne da ga samo tumači s poštovanjem; ali on razjašnjava gdje slijedi Freuda a gdje ga kritizira, gdje ekstrapolira na temelju njegovih ideja ili ide onkraj njih. U osnovi, Brown izvlači radikalne zaključke iz Freudove opomene da je razlika između neuroze i mentalnog “zdravlja” u najboljem slučaju pitanje stupnja te da sve što vidimo u umu neurotičara postoji posvuda, u svačijoj psihi. Freud je vrlo blizu tome da kaže da smo svi neurotični, a Brown insistira na tom zaključku. Nastavljajući dalje s onime što je Freud rekao samo oklijevajući Brown ekstrapolira te rezultate s individualne razine na društvo u cjelini: možemo psihoanalizirati kulture jednako kao i pojedince i pratiti društvenu povijest baš kao što psihoanaliza prati individualne povijesti. Čineći to, kaže Brown, dovedeni smo do zaključka da je samo društvo neurotično, da je ljudska povijest općenito povijest masovne neuroze i da psihoanaliza nikada neće “izliječiti” pojedince osim ako može radikalno promijeniti društvo čija neurotična struktura odražava onu pojedinca.

Za neke frojdijance mijenjanje društva značilo bi malo više otvorenosti u vezi sa seksualnošću i liberalnije učenje male djece u navikavanju na korištenje WC-a – a to se oboje zapravo dogodilo u vremenu između pedesetih godina i danas. No, Brown podcjenjuje takve reforme kao neznatne i kaže da one ne dotiču ključno pitanje. Brown vidi poricanje tijela, vladavinu represije i deformacije žudnje kao glavna strukturalna načela čitave zapadne kulture, možda i svih ljudskih kultura. Problem se vraća na osnovni psihološki razvoj i organizaciju koje se za Freuda događaju u ranom djetinjstvu: izmještanje “načela užitka” koje provodi “načelo stvarnosti” i genitalna organizacija psihe. Seksualni radikali 20. stoljeća poput D. H. Lawrencea i Wilhelma Reicha u stvari su seksualnu represiju ostavili netaknutom, kaže Brown, zato što su održavali prvenstvo orgazma i genitalne seksualnosti. Brown umjesto toga poziva na povratak polimorfnoj perverziji, stanju u kojemu je cijelo tijelo erotizirano, protiveći se shvaćanju da u tijelu postoji određena, specijalizirana seksualna funkcija.

Utopijska, apokaliptična, eshatološka teorija

Općenitije govoreći, Brown pokreće neobičan i opsežan napad na samu predodžbu potiskivanja, što je za Freuda i ortodoksne frojdijance bio cilj psihoanalize i jedan mogući način bijega od neurotične patnje. Freud definira potiskivanje, odnosno sublimaciju, kao preusmjeravanje seksualnih i agresivnih impulsa prema “višim” i društveno korisnijim ciljevima (preusmjeravam svoje nagone, pobude i preuzimam kontrolu nad njima kako bih postao umjetnik ili političar a ne neurotičar); no, zloglasno je da je Freud imao velikih poteškoća kako bi objasnio što je zapravo sublimacija i kako funkcionira. Browna zanima ta poteškoća da bi ustvrdio kako je sublimacija uglavnom lažna, umjetna kategorija te da nije nadomjestak za represiju nego njezin nastavak drugim sredstvima. Sama ideja sublimacije – pomak od nečeg “nižeg” prema nečem “višem” – uključuje sprečavanje razvoja mogućnosti tijela i uspostavu hijerarhije između uma i tijela, ili čak potpuno kartezijansko odvajanje uma od tijela. Za Browna, radikalna desublimacija je jedini put kojim treba ići: povratak mudrosti polimorfnog perverznog tijela, odbacivanje na kulturu orijentiranog cilja u korist života trenutka, prihvaćanje smrti kao dijela života, umjesto našeg straha od smrti koji ironično pretvara sam život u živuću smrt.

Moj sažetak Brownove teze ne opisuje dovoljno dobro njezino bogatstvo detalja i dubinu koncepcije, da i ne spominjem snažne uvide koji izniču usput, osobito kada je riječ o Freudovoj predodžbi analnoga, o čemu Brown raspravlja vrlo detaljno u odnosu na Jonathana Swifta, Martina Luthera i “protestantsku etiku” koja je u osnovi kapitalizma. Život protiv smrti ima i širinu i dubinu i zapanjujuće je originalno djelo. Strastveno zagovara utopijsku, apokaliptičnu i eshatološku teoriju kao našu jedinu nadu za “rješavanje problema koji se u ovom trenutku čine nerješivima”. Brown nema ciničan osjećaj beznadnosti ljudske situacije kakav ima njegov suvremenik William Burroughs, no čak i za moje cinično oko, Brown čini nešto gotovo jednako vrijedno: stvara radikalnu alternativu Načinu na koji su Stvari zamislive, potpuno empirijski i nemetafizički te bez okretanja budalastim, sladunjavim, zombificiranim vizijama svih utopista, newagera i pobornika “ljudskog potencijala”.

Uskrsnuće tijela

O Brownovu sljedećem djelu Love’s Body (1966.) mogu reći manje zato što mi se čini kao mnogo manje snažna i zanimljiva knjiga. Brown se ovdje više oslanja na etnografiju i mit te se trudi spojiti poganski/dionizijski s radikalnim kršćanskim misticizmom. Ovaj posljednji je vrijedan spomena zato što priziva mogućnosti u kršćanstvu koje su mnogo drukčije bilo od “liberalne teologije” Brownova vremena bilo od teškog fundamentalizma koji je glavno lice kršćanstva u današnjoj Americi. Brownovo naglašavanje radosti Uskrsnuća, “uskrsnuća tijela”, dijametralno je suprotno sadomazohističkoj histeriji/gađenju prema tijelu Pasije Mela Gibsona. Brown se također udaljava od zastrašujuće naučenog i argumentativnog diskursa Života protiv smrti prema više poetskom, više namjerno fragmentarnom stilu pisanja. Love’s Body ne nudi nikakve ideje o tome kako možemo doći odavde do tamo, od civilizirane represije do otkupljenja u tijelu Dioniza/Krista, no okrutno je vizionarska knjiga u načinu na koji stoji kao prijekor bojažljivijim, društvenim, kulturalnim i religijskim teoretičarima.

Brown je napisao i dvije kasnije knjige: Closing Time (1973.), koju nisam pročitao, ali koja je očito prerada citata/fragmenata iz Vicove Nove znanosti i Joyceova Finneganova bdijenja; i mnogo kasniju zbirku eseja, Apocalypse And/Or Metamorphosis (1992.), gdje između ostaloga razmišlja o odnosima između svojih vlastitih misli i misli nekih europskih poststrukturalista (Bataillea, Deleuzea i Guattarija, Negrija) čija su djela došla kasnije (ili, u slučaju Bataillea, za koje jednostavno nije niti znao kada je pisao Život protiv smrti i Love’s Body). To je zanimljiva usporedba: dok je Brownov misticizam bio na mnogo načina vrlo američki (svakako se vraća do Emersona, između ostalih izvora), u njemu ima i dubokih afiniteta (insistiranje na libidinalnoj prirodi ekonomije i politike, zanimanje za Spinozu, kritika metafizike/negativnosti Žudnje i njezina zamjena afirmativnijim naglašavanjem višestrukih užitaka/potencijala tijela).

Inspirativan i beskoristan

Sve u svemu, smatram Browna inspirativnim piscem: inspirativnim zbog radosne aktivnosti i originalnosti njegove vlastite ideje, koja može samo potaknuti nas, njegove čitatelje, da budemo slično odvažni i hrabri u razmišljanju izvan zatvora naših vladajućih ideologija. Međutim, u nešto određenijem smislu, nisam siguran koliko je koristan; time mislim da zapravo ne vidim kako njegove osobite teorije i uvidi danas mogu biti “prevedeni u djelo” (barem ne vidim kako bih ja to učinio). To je uvijek problem s utopijskom misli ili s misli tako sveobuhvatnom, tako temeljnom i širokom: kada ste dijagnosticirali neurozu u korijenu čitave ljudske povijesti, malo je vjerojatno da ćete imati određene prijedloge za suočavanje s osobitim paklom u kojemu danas živimo, paklu nesputanog globalnog kapitalizma i nesputanog vjerskog fundamentalizma. No, ne smijem biti nepristojan. Brown razumije i uči nas da je sama kritika sterilna i neće učiniti ništa ako nije popraćena maštom i postupcima preobrazbe.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole