Kritička analiza manijakalnog podizanja spomenika Franji Tuđmanu u svim krajevima Hrvatske otkriva intrigantne paralele između takve prakse i socrealističke umjetnosti
Podizanje spomenika ove ili one vrste i namjene u nas je još uvijek na dnevnom redu. Na toj su se temi već mnogi iskušali, a posljednjih godina učinjene su u više navrata ozbiljne zamjerke dosadašnjoj praksi u toj aktivnosti, rezerve u pogledu opravdanosti i smisla, a i stvarnih mogućnosti oblika i spomenika danas.
To je citat iz teksta1 Matka Meštrovića povodom izgradnje spomenika dvadesetak godina poslije Drugog svjetskog rata. Prošlo je dvadeset godina od ovog zadnjeg rata, a riječi nam zvuče poznato. Zato i nema navodnika na citatu; njihovo odsustvo ilustrira kontinuitet manije izgradnje spomenika na ovom prostoru, naizgled neobična podudarnost s obzirom na navodnu ideološku različitost svih političkih projekata u kojima je Hrvatska sudjelovala u prošlom stoljeću. Ta manija izgradnje spomenika naravno ima svoju ne samo političku i ideološku, već i sociološku, te duboku psihološku pozadinu. U Hrvatskoj smo dostigli vrhunac manije, ako ne u smislu kvantitete, onda u simboličkoj dimenziji ontotopologije mjesta izgradnje. Trenutno traje natječaj za rješenje spomenika svih spomenika, onog Tuđmanovog, u političkom i administrativnom centru ovog društva i glavnom gradu države, u Zagrebu. Kao uvod i generalna proba, prošle godine je svečano podignut spomenik Franji Tuđmanu u Kninu, drugom mitskom mjestu suvremenog nacionalnog ideologema.
Točka na Knin
Natječaj za navedeni kninski spomenik je otvorio niz pitanja. Nije bila riječ o pitanju same mogućnosti postojanja spomenika, koje je u kontekstu moderne pred Drugi svjetski ratpostavio Lewis Mumford, a Matko Meštrović parafrazirao dvadest godina poslije. Radi se o sasvim drugom pitanju koje je pak postavio Nicolas Bourriaud, pravilno saževši glavnu funkciju spomenika ― on treba buditi moralnu emociju. Logični nastavak te teze glasi: da, spomenik treba buditi moralnu emociju, ali ne samo svojim finalnim rješenjem, nego čitavom izvedbom, koja počinje već s natječajem. U slučaju kninskog natječaja stvari su odmah bile dovedene do apsuda: projektni zadatak bio je kontradiktoran ― tražio se spomenik jednoj osobi i povijesnom događaju u isti mah. Drugi problem bio je taj što je zadatak podrazumijevao realistični prikaz scene ljubljena zastave, što je cijelu ideju pomaknulo u domenu patetike, klišeja i kiča. Treći problem: u tekstu natječaja bilo je vrlo jasno opisano kako osobu Franje Tuđmana naručioc želi ideološki vidjeti. Jedan od ciljeva ovog natječaja bio je pružanje legitimiteta takvom načinu pretvorbe umjetničkog djela u zanatski rad ilustriranja jedne artistički i historiografski dubiozne teze. Kninski natječaj bio je “točka na i” jedne vrste duhovitog povratka u socrealizam. Ali, ne u smislu likovnog vokabulara akademske propagande dirigirane iz totalitarnog političkog centra, nego socrealizma kao umjetničko-političke formacije koja poput zavjese skriva pravo stanje stvari u ideološkom i društvenom polju. Takva vrsta socrealizma je fetišizam koji prikriva stvarnu mrežu društvenih odnosa.
Socrealizam, realni realizam i nesocijalistički realizam
No, to nije samo pitanje socrealizma. Realizam kao forma pojavljuje se u moderno doba na mjestima i u vremenima krize. Govoreći o realizmu, Dieter Roelstraete zaključuje: “Krize, kao što je znano, uzgajaju realizme: pravi realizam (onaj originalne devetnaestostoljetne sorte), socijalistički realizam, onaj Walkera Evansa ili Dorothee Lange, realizam Diega Rivere, kapitalistički realizam, kritički realizam i fotorealizam; oni svi pripadaju definirajućim momentima ekonomske, političke, socijalne i kulturne krize.” Možda najinteresantniji primer realizma je onaj što ga Piotr Piotrowski naziva nesocijalistički realizam, koji je nastao kao otpor socrealističkom realizmu u DDR-u. Svaki od tih realizama, kao i svaka kriza koja se zrcali u njemu, proizvode dobru platformu za kritiku i mogućnost za raspravu o tome što je u stvari umjetnost i na koji način ju gledati. Kada Roelstraete govori o realnom realizmu, on priča o ekonomskoj, političkoj, socijalnoj i kulturnoj krizi u globalnom kontekstu, a zbog krize kao kontinuiteta u suvremenoj Hrvatskoj povijesti interesantno je pokušati shvatiti potrebu za realizmom u našem specifičnom hrvatskom kontekstu. To je kontekst u kojem je Antun Augustinčić poslan 1945.g. u Moskvu da izuči socrealizam, a već 1951.g. zbog promjene političkih uvjeta, Edo Murtić je poslan u SAD da izuči apstraktni ekspresionizam. Svako društvo za vrijeme krize ima nekoliko opcija. Jedna od njih je regresija, tj. obnova sigurnih tradicionalnih modela koji društvu stoje na raspolaganju, a među njima je realizam najsigurniji odabir. Ili se može pokušati pronaći nove modele rješavanja tog problema.
Naša ili vaša buržoazija?
Jasno je da je ova suvremena navala spomenika Tuđmanu regresija, ne samo u jasno vidljivom kvalitativnom smislu same izvedbe spomenika, već i u ideološkom smislu. Između tradicije totalitarnog realizma, apstraktne, postmoderne, performativne ili konceptualne memorijalne prakse, naša oligarhija je odabrala da se pri prikazu Franje Tuđmana poziva na totalitarnu socrealističku praksu. Njihova odluka samo naizgled nije spojiva s demokratskim modelom uređenja društva. Natječaj za spomenik u Kninu je najbolje razotkrio tu djelomičnu regresiju u socrealizam, taj povratak dogmatskog modela socrealističke koncepcije umjetnosti. Ne samo što je natječajem zadan jasan ideološki naputak o osobi koju valja prikazati, nego je naznačena i realistična forma koja se zahtijeva od “umjetnika”. Dodatna ideološka dimenzija čitavog projekta je skrivena u samoj funkciji takve forme umjetnosti ― socrealizam je imao svrhu prekrivanja ideološke laži na kojoj se temeljio socijalistički poredak. Prema toj laži, nije postojala klasa izrabljivača i klasa radnika koji su izrabljivani. Kako bi prikrila svoju dominaciju i odijeljenost od klase radnika, kao i njihovu eksploataciju, komunistička vlast je promovirala socrealizam koji u lako čitljivoj formi prikazuje jedinstvenu radničku klasu, bez podjele na nas i vas. Socrealizam kroz umjetnost daje privid jedinstva, on pokušava negirati traumu društvenog antagonizma; pokušava sakriti činjenicu da su radnici komunističkom revolucijom dobili samo novog gospodara. Novi gospodar kontrolira sredstva za proizvodnju jednako kao bivši, ali i sve ostale segmente društva. Zbacivši staru buržoaziju, radnici su dobili novu, crvenu buržoaziju.
Banalnost nacionalnih fetiša
Suvremeni realistički formalizam većine Tuđmanovih spomenika ima u biti isti fetišistički cilj prekrivanja ideološke laži nepostojanja društvenog antagonizma između današnje vladajuće klase i ostatka društva. Cilj je da nas sve pokaže na jednoj strani, na strani pobjednika, da smo svi isti, da među nama nema razlike, da nas imaginarno vrati u doba rata kada je društvo bilo naizgled homogeno. Iluzija homogenosti je bila i tada laž, jer dok je trajao rat, nova klasa vlastodržaca je u dimu baruta dijelila među sobom društvenu imovinu. U hrvatskoj tranziciji postoje jasno odjeljeni pobjednici i gubitnici. Postoje oni koji imaju svoju Hrvatsku i oni koji je nemaju. “Socrealizam s Tuđmanovim licem” koji forsira sadašnja vladajuća oligarhija služi da prekrije tu istinu, da nam ponudi laž da smo isti, da ne postoji jaz i snažan antagonizam između vladajuće klase s jedne strane, i ostatka društva s druge. Spomenička tuđmanizacija Hrvatske koristi kao fetiš izjavu “imamo Hrvatsku” da sakrije gorku istinu: neki stvarno imaju Hrvatsku, a neki ju stvarno nemaju. Zbog toga se dozvoljava kiparskim autodidaktima da u provincijskim mjestima rade na banaliziranju forme Oca nacije, svete u svim ideologijama. Upravo se uključivanjem amatera i autodidakta šalje poruka da nema elite, niti elitne umjetnosti ― postoji samo realizam koji je svima shvatljiv i pristupačan, koji je izraz narodne volje, čiju materijalizaciju u obliku nemuštih spomenika svjedočimo u javnom prostoru. Tu je i ključna razlika između klasičnog agitpropovskog socrealizma i onog “s Tuđmanovim licem”: agitpropovski je inzistirao na akademskoj kvaliteti realizacije, a amateri i autodidakti su gurani na margine.
Štafete mladosti za maršala Tuđmana
Iz paradoksa amaterizacije realistične forme vječnog vođe izvire ostatak onog starog, autohtonog socrealizma. Naime, socrealizam u Hrvatskoj je nominalno kratko trajao; od 1945., kad je kipar Antun Augustinčić postao predsjednik Društva za kulturnu suradnju Hrvatske sa SSSR-om i bio poslan u Sovjetski Savez kako bi usvojio socrealistični stil, pa do 1952. kad je Krleža održao govor na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije i time označio službeni prekid sa socrealizmom. Naravno, taj prekid je većim dijelom posljedica političkog raskola sa SSSR-om 1948. godine. No socrealizam je preživio još neko vrijeme kao model materijalizacije društvenog sjećanja i stvaranja lažne slike snažnog kolektivnog identiteta. To se događa jednostavno po inerciji; postao je društveno prihvaćen, posebno u provinciji do koje nisu dolazili Krležini ljubljanski referati.
U provinciji, socrealizam je dodatno degeneriran u svom minijaturnom amaterskom obliku štafete mladosti. Gradovi i sela natjecali su se u oblikovanju svoje štafete, potvrđujući ljubav prema vječnom političkom vođi i lojalnost socijalističkom kolektivitetu. U velikoj većini slučajeva štafetu su oblikovali anonimni autori, ljudi iz naroda, koristeći svima shvatljivu i čitljivu formu realizma. Nasilno potisnuto kolektivno sjećanje tako nam se vraća u svojoj primitivnoj formi. Potisnuta forma natjecanja u izradi štafete mladosti vraća nam se u sadašnjosti u obliku provincijskog natjecanja za naj-tuđmana. Opet, vrlo su često u pitanju radovi amatera koji potvrđuju univerzalnu narodnu ljubav prema novom vječnom vođi i svoju lojalnost homogenom kolektivnom identitetu. Sada više ne onom socijalističkom i narodnom, nego hrvatskom i nacionalnom.
Zrcaljenje u praznini
Zato treba poslušati Sandru Križić Roban iz Instituta za povijest umjetnosti koja traži “konceptualno bitno drugačiji pristup koji se temelji na protumonumentalizmu” s ciljem da se “konačno dobije nešto drugo, a ne još jedan kip upitnih estetskih vrijednosti”, te Ivu Šimat Banova, stručnjaka za spomeničku plastiku, koji se opire toj “spomeničkoj redikulizaciji Hrvatske” pita se u jednom od svojih tekstova: “Uostalom, čemu kipovi?”, citirajući Okakuru, japanskog umjetnika i povjesničara umjetnosti. “Tko bi od sebe mogao učiniti prazninu u koju bi drugi mogli slobodno ulaziti, postao bi gospodar svih situacija.” Na tom tragu je i moj prijedlog za spomenik Franji Tuđmanu u Kninu: praznina “u koju bi svatko mogao ući”, trg-plato na kninskoj tvrđavi. Plato kninske tvrđave bio bi popločen zrcalnim elementima pomoću kojih bi ispisali tekst Proglasa Predsjednika Republike Hrvatske Dr. Franje Tuđmana hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje od 4. kolovoza 1995., kojim je objasnio nužnost pokretanja akcije i pozvao “hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu u svojim kućama, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast...” Zrcalne ploče odražavale bi nebo i poglede šetača.
U zemlji gdje Sabor donosi zaključke i deklaracije o povijesti2, svaki spomenik je strogo definirani ideološki okvir za interpretaciju teme koje predstavlja i on uvijek pretendira biti zatvoreni zaključak i deklaracija na prikazanu temu. Kod tog prijedloga za spomenik nema zaključka i deklarativnosti, stvara se polje mogućnosti raznih interpretacija. Neki u njemu vide emancipacijsku mogućnost izlaska iz dva ekstrema u kojima se našlo ovo društvo, drugi pak moralnu upitnost s obzirom na ono što se događalo poslije Oluje, treći nešto sasvim treće. Zrcalne ploče na platou kninske tvrđave služe ogledavanju i preispitivanju naših etičkih i moralnih stavova. Na tom tragu, ne radi se o antispomeniku, već o spomeniku kako ga definira Nicolas Bourriaud ― proizvođaču moralnih emocija. Spomenik proizvodi ne samo estetski, nego i moralni afekt; u tome je njegov smisao.
Javna rasprava kao suvremena javna plastika
Jedini mogući odgovor na natječaj, s obzirom na njegovu socrealističku koncepciju, jest nesudjelovanje u njemu, jer se upravo sudjelovanjem daje legitimitet totalitarnoj instrumentalizaciji javnog prostora i umjetnosti, koja je djelomično uspostavljena upravo takvim natječajima. Alternativni prijedlog gorepotpisanog bio je publiciran u medijima kao platforma za raspravu o spomeniku za vrijeme njegove izgradnje. U suvremeno doba jedini vrijedan spomenik je društvena rasprava koja nam je prijeko potrebna posebno u slučaju Franje Tuđmana. Kao vrsta društvene rasprave, ovaj tekst je važniji spomenik nego bilo kakva gomila bronce. Ako je Tuđmanova politička i ekonomska ostavština duboko podijelila ovo društvo, morat ćemo prestati fetišistički prikrivati tu činjenicu i napraviti spomenik bolji od ostavštine koju bi trebao prikazivati ― spomenik koji će govoriti kakvo društvo želi biti, a ne kakvo je bilo. Vrijeme je da napravimo spomenik sadašnjosti i budućnosti, a ne još jedan spomenik formalnom i ideološki mortificiranom pogledu u prošlost. Govoreći o trenutnom stanju u suvremenoj umjetnosti, Claire Bishop tvrdi da smo zapeli u limbu, da nam se modernizam ponovo i ponovo vraća u sadašnjost iz budućnosti. Trebali bismo pokušati spriječiti da nam se u Hrvatskoj isto događa sa socrealizmom, jer se ne radi samo o estetskom zagađenju javnog prostora, nego i politike i morala. Budući da je “trijumf mita nad razumom”3 duboko maligan za svako društvo, riječ je i o političkom zagađenju, dok do moralnog dolazi jer je takva umjetnost moralizatorska, a ne moralna. Matko Meštrović je tu pojavu dobro opisao još prije pedeset godina, govoreći o “kulturi”: “Ona je pseudokultura čiji je učinak gotovo štetan, jer obraća se taštini i proizvodi zabludu. Ali, i takvim se načinom uspješno gradi i podupire ono lažno samouvjerenje čiji je ideal moralna neosjetljiost”.
Bilješke:
1 Matko Meštrović, Od pojedinačnog općem, 2005. Zagreb: DAF
2 Za razliku od Sabora koji donosi zaključke i deklaracije o povijesnim događajima, Bundestag je pozvao jednog povjesničara, Heinricha Augusta Winklera, da im održi govor povodom 70 godina od kraja Drugog svjetskog rata, 8. svibnja 2015. godine.
3 Ernst Cassirer, Mit o državi, Beograd: Nolit, 1972. S engleskog prevela Olga Šafarik.