Povratak uzbudljivo nepoznatim uspomenama

Banvilleov Bookerom nagrađeni roman More engleska je kritika opisivala kao tranzicijsko djelo ovoga višestruko nagrađivanoga pisca – Banville je prije Bookera dobio Guardianovu nagradu, nagradu James Taid Black, Guinness Peat Aviation Book Award itd. – no u jednoj je stvari on ostao vjeran sebi: i ovdje je, kao u nekim njegovim prethodnim romanima, npr. romanu Eclipse, središnja figura njegove proze lik kojega opsjedaju ideje, motivi i likovi iz prošlosti. Nešto slično kao u Bergmanovu filmu Divlje jagode, gdje imamo profesora koji odlazi po nagradu za životno djelo, i gdje se njegov put pretvara u svojevrsno unutarnje hodočašće, što rezultira katarzom. Bergmanov profesor putuje sa svojom snahom, od koje prvi put čuje da je zapravo samoživi gad koji uopće ne obraća pozornost na potrebe svojih bližnjih, nego škrto i samoljubivo prelazi preko njih, redovito udovoljavajući svojim potrebama. Vrhunac filma šetnje su Bergmanova lika među sjenama iz prošlosti: kada počne hoditi među obrazinama od kojih se nekoć sastojao njegov život film prerasta ishodišni zabavljački žanr i postaje autentično svjedočanstvo kako košmarne mogu biti naše potrage za sobom, točnije, naša svođenja računa, gdje smo mi ujedno i naručitelj i konzument i posluga. Bergman je volio takva seciranja, volio je, osim uopćenih i nategnutih filozofiranja kakvima je krcat njegov Sedmi pečat također i spuštati batiskaf u duše svojih protagonista: sjetimo se samo njegova filma Persona u kojemu kao posljedica brojnih inhibicija, od osobnih do društvenih, glavna junakinja gubi moć govora, ili njegova posljednjeg masterpiecea, Fanny i Alexander, prave strindbergovske analize gvozdenih obiteljskih lanaca. On je bio redatelj dobrano naslonjen na spisatelje prethodnih generacija, naglašeno – unatoč ulaženjima i izlaženjima iz svijeta onoga što je in – orijentiran na takozvano kulturalno naslijeđe; volio je Dostojevskoga, spomenutog Strindberga, a doma nije slušao radio nego Mozarta.

Unutarnji tektonski poremećaji

Prvi okus koji biste mogli osjetiti čitajući Banvillea upravo je ta vrsta kulturalnog štiha s pedigreom. Njegovi tipični junaci uglavnom su likovi koji s izvjesnom dozom sladostrašća poniru u svjetove duše, opijajući se isparavanjima koje je u stanju proizvesti rafinirani duh. Glavni junak njegova romana More povjesničar je umjetnosti koji se vraća u gradić u kojemu je ljetovao kao dječak, i gdje je doživio iskustvo prve ljubavi. Banville je dovoljno ironičan i prefrigan da tu priču ispriča u (barem) dvostrukom osvjetljenju: njegov se junak isprva zaljubljuje u majku pa u kći, paralelno s time pratimo sve složeniji odnos između njega i njegove kćeri, a sve što se događa – buđenje života i samosvijesti iz mladosti, formiranje njegova “ja” – zasjenjeno je smrću njegove supruge. Kuća u kojoj su živjeli stalno mu izgleda kao da je iz nje netko netom izjurio, hodnici i sobe pulsiraju od uspomena, a po eventualni lijek on odlazi u gradić na obali mora, gdje je nekoć boravio s roditeljima, ne bi li se tamo pokušao nekako skupiti na hrpu.

Naravno da je njegov dolazak – a riječ je o čovjeku koji je svjestan da je cijeli život proveo u svojevrsnom skloništu od života, skloništu koje ga nije lišilo tamnih strana – prouzročio unutarnje tektonske poremećaje: kada započne sa šetnjama prostorom svoga sazrijevanja dogodi se da davno ostavljeni ljudi i događaji počnu cvjetati u njegovoj nutrini. Sazrijevanje kod Banvillea, međutim, nije jednosmjeran proces za koji je dosta ostaviti vrata duše otvorenima, za koji dostaje puko starenje; dubine uspomena u koje se njegov lik polako ali sigurno spušta “uzbudljivo su nepoznate”, i hodeći kroz taj “gar i suro srebro” negdašnjih zgoda, on se bolno i mučno, korak po korak, približava točkama na kojima rade nesmiljeni unutarnji kalkulatori. Istine koje njime odzvanjaju nipošto nisu ugodne, a neke od njegovih konstatacija upućenih samome sebi u brk, npr. fakat da je obraćao pozornost na bogatstvo svoje buduće supruge ili da je cijeloga života samo pokušavao izdupsti rupu u kojoj bi konformistički proveo svoj vijek, iznimno su direktne i nelakirane.

Nastavljanje Prousta

Banville, kao što vam je poznato, do ovoga romana nije bio prevođen na hrvatski jezik, a osim Mora bilo bi zgodno kada bi se netko odlučio na prevođenje spomenutog romana Eclipse, jer je susret Banvillova junaka sa sjenama prošlosti u tom romanu možda još radikalnije izveden. On je pisac koji vas neće iznevjeriti – pod pretpostavkom da brzopleto ne pomislite kako je sve to dosadno i sporo – njegova rečenica vijuga kao kakva moćna i svim stranama svijeta sklona rijeka koja se prelijeva preko pragova vaše svijesti. To znači da su njegovi radovi uokvireni vizijom, da je toj viziji – u njegovu slučaju riječ je o svojevrsnom nastavljanju procesa koji je započeo Proust sa svojim kolačićem madelaine – koja dominira većinom njegovih uradaka, osnovna orijentacijska točka znanje koje o sebi i svijetu pokušava sakupiti glavni lik, što, naravno, ne znači da su svi ostali likovi u službi toga stjecanja.

Iako strogo orijentiran oko takozvanog pomnijeg, budnijeg života, Banville definitivno ne piše prozu koju je moguće čitati u pragmatičkom ključu. To je prije jedan dugi solo na nekom vrlo fleksibilnom instrumentu napravljenom od meka drveta čiji raspon omogućuje izražavanje na jako dugoj skali. Dodajte tome da on sve radi sporo, kao kakav stari majstor, bez ikakvih intermedijalnih skečeva i covera, pa ćete možda steći približnu sliku o piscu koji se za literaturu zalaže isključivo literarnim sredstvima. Čitajući ga, možda pomislite kako je književnost ipak kraljica svih umjetnosti.