Nešto u zraku (Apres mai), r. Olivier Assayas, 2012.
Francuski redatelj Olivier Assayas ovog će siječnja napuniti 59 godina, što znači da je slavnih postrevolucionarnih ranih sedamdesetih imao petnaestak. Upravo je u to vrijeme smješten njegov posljednji film Poslije svibnja (mjesec u naslovu referenca je na najslavniji mjesec slavne francuske 1968.), kod nas preveden kao Nešto u zraku prema engleskom naslovu Something in the Air korištenom u međunarodnoj distribuciji (film je još 2012. prikazan na venecijanskoj Mostri gdje je osvojio nagradu Golden Osella za najbolji scenarij te je nekoliko mjeseci kasnije prikazan u Zagrebu na Human Rights Film festivalu, a sada je konačno i zaigrao u domaćim kinima). Assayasov Nešto u zraku duhovit je, ironičan i nostalgičan film bildungsroman teme o sazrijevanju mladog umjetnika prepun autobiografskih crtica iz redateljeve mladosti.
Revolucija i druge brige Glavni junak Gilles (uvjerljivi Clément Métayer) povučeni je i osjetljivi srednjoškolac iz obitelji dobrostojećih intelektualaca koji u slobodno vrijeme slika i podupire revoluciju, a noću mirno spava u prostranom stanu svojih roditelja u centru Pariza. Baš tako spavao je i sam Assayas čiji je otac bio proslavljeni scenarist Jacques Remy i koji je poput Gillesa u mladosti koketirao s aktivizmom i želio biti slikar sve dok se nije neizlječivo zarazio filmom i postao jedan od najvažnijih francuskih redatelja svoje generacije.
Nešto u zraku se u svojih 122 minute trajanja većim dijelom fokusira na ljeto koje Gilles provodi putujući Italijom s prijateljima nakon što su u školi izazvali incident ispisujući revolucionarne parole po zidovima. Jedan od njih je ulovljen i optužen, a ostali su se odlučili skloniti preko ljeta u Italiju dok se situacija ne stiša. Već je iz ove komponente zapleta jasno kako je jedna od tema filma preuzimanje odgovornosti te realnost žrtve koju pred pojedinca stavlja idealizam. Ovaj će test Gilles i njegovi povlašteni prijatelji od reda popadati nesposobni da se odreknu svoje slobode, a ono što Assayas podcrtava jest nerazmjer između njihovih zvaničnih uvjerenja i konformizma koji se kod njih beziznimno javlja kada su suočeni s realnim izborima i izazovima. Introvertiran i osjetljiv Gilles ima i drugih briga osim revolucije. Naime, nesretno je zaljubljen u vršnjakinju koja je kao i on iz bogate obitelji te kao i on ima narcisoidnu umjetničku prirodu. Ona ga prima isključivo onda kada joj to odgovara postupajući s njim bez trunke suosjećanja, ali s velikim dozama romantičnih gesti poput pisama i iznenadnih susreta koji njihovom odnosu daju notu nesvakidašnjosti i posebnosti. Kao i Gilles ona je sanjar koji bježi od predvidljive stvarnosti tražeći izlaz u svjetovima umjetnosti i opijata. Na putu u Italiju u Gillesa će se pak nesretno zaljubiti mlada aktivistica Christine koja dolazi iz radničke klase i slijepo vjeruje u mijenjane svijeta, za razliku od svog odabranika koji je sve skeptičniji po pitanju revolucije i njezinih implikacija. Christine sjajno utjelovljuje mlada zvijezda francuskog filma Lola Créton koja se probila glavnom ulogom u filmu Mladenačka ljubav (Un amour de jeunesse, 2011.) koji je napisala i režirala Assayasova zaručnica Mia Hansen Løve. Narcisoidni umjetnik Gilles i altruistična idealistkinja Christine očito nisu par kojem je suđena idilična romansa pa njihov odnos neće preživjeti romantično talijansko putovanje. Po povratku u Pariz Gilles se vraća neumornim umjetničkim traganjima, a Christine još jače pristaje uz revolucionarne ideje radeći za grupu aktivista.
Jednakost, ljubav i umjetnost Assayasov Nešto u zraku umjetnički je zreo, neapologetski pogled na vlastitu povlaštenu mladost obojenu romantičnim idealima, ali i nedostatkom odgovornosti. Redatelj istovremeno nemilosrdno i nostalgično razotkriva paradokse i patnje mladog sebe. Gilles je tako netko tko je odbio pomoći prijatelju koji je nadrapao zbog aktivističke akcije u kojoj su svi sudjelovali, netko tko je odustao od slikarstva shvativši da je osrednji, netko tko ni u jednom trenutku nije spreman žrtvovati komadić svoje slobode za apstraktne ideale jednakosti, ljubavi i umjetnosti. Gillesov konformizam nije tek matrica naslijeđena iz povlaštene buržujske obitelji, već i logična posljedica njegovog nedozrelog karaktera nesposobnog za bilo kakvu vrstu preuzimanja odgovornosti. Assayas je bešćutan u prikazivanju vlastitog umjetničkog kompromisa – shvativši da je kao slikar osrednji okreće se filmu i to na način da se zapošljava na setu britanskog trash horora. No, ima nešto ljekovito i iskupljujuće u autoironiji koja preplavljuje film, jer Gilles je naposljetku simpatičan kao što to samo može biti ignorantno, romantikom zadojeno dijete. Najviše to dolazi do izražaja u njegovim ljubavnim izborima. Cijelo je vrijeme tako nesretno zaljubljen u samoga sebe, odnosno u egocentričnu, a osjetljivu mladu umjetnicu iz povlaštene obitelji, dok će djevojku koja za njega gaji stvarne osjećaje bešćutno odbaciti. I tu je oštrica u razotkrivanju fakata u pozadini mladenačkih zanosa neumoljiva. Jer dok dvoje mladih povlaštenih umjetnika sreću odlučuju potražiti na scenama Londona i New Yorka, predana, ali siromašna revolucionarka osuđena je na karijeru – tajnice. Poslije svibnja, odnosno poslije mladosti, zadojenosti i revolucionarnog proljeća nastupa stvarnost, a u njoj svatko barata drugačijim početnim kapitalom. Za one koji je dočekaju zaštićeni individualizmom i društvenom povlaštenošću stvarnost će u konačnici biti tek još jedna uzbudljiva pustolovina bez posljedica dok će za one manje spretne i sretne, a slijepo spremne preuzeti odgovornost ta pustolovina završiti nijemim polaganjem glave na panj.