Pozdrav iz mrtvoga grada

Kad je riječ o kulturnoj ponudi glavnoga grada, u Zagrebu se svakog ljeta ponavlja uvijek ista priča: srpanj još koliko-toliko popune Zagrebačke ljetne večeri i programi Scene Amadeo, dok se u kolovozu sve svodi samo na Amadeo, kojem se, kad se već nema što drugo, mogu pridodati i neuništivi Histrioni. Argumenti koji se iznose kako bi se opravdalo ovu, u osnovi, posve sramotnu situaciju također su nepromjenjivi: Grad ne ulaže u ljetne priredbe, a Zagreb je ljeti ionako prazan, pa publike ne bi bilo čak i kad bi bilo događanja. Prvi argument pritom djelomično drži vodu, za razliku od drugog, koji je iz godine u godinu sve neuvjerljiviji. Jer, usprkos pričama za malu djecu o porastu standarda, mnogi stanovnici Zagreba ostaju u gradu cijelog ljeta, a njima, što nipošto ne treba zanemariti, valja pridodati i turiste, kojih je sve više i više.

Jezična barijera

Što, dakle, preostaje kulture gladnim posjetiteljima glavnoga grada male zemlje za veliki odmor? Ne puno, a pogotovo ne ovog ljeta. Zagrebačke ljetne večeri ovaj su put, uz iznimku četiriju koncerata rane glazbe, koji predstavljaju ostatke ostataka ugašenog Zagrebačkog baroknog festivala, ponudile mahom koncerte manje poznatih domaćih umjetnika, uz tek pokoje ne osobito spektakularno gostovanje. Scena Amadeo u srpnju se većim dijelom fuzionirala s drugim manifestacijama, kao što su upravo spomenute Zagrebačkih ljetnih večeri, te Motovun film festival i Dani židovske kulture, izgubivši time i dio vlastite programske prepoznatljivosti i samosvojnosti. S druge strane, kolovoški program ponudio je mahom reprize već prokušanih sadržaja, uglavnom kazališnih predstava, koje, zbog jezične barijere, uglavnom nisu zanimljive stranim turistima. Iz istog razloga, predstave Glumačke družine Histrion, čak i ako se ne upustimo u raspravu o njihovim estetskim vrlinama i manama, ostaju tek zabava za lokalno pučanstvo, bez ikakve relevantnosti unutar kulturnog segmenta turističke ponude.

Ako, pak, zanemarimo pitanje jezične barijere, i dalje ostaje činjenica da su zagrebačka kazališta ljeti zatvorena. S druge strane, muzeji i galerije uglavnom rade, ali, međutim, predstavljaju samo svoj stalni postav – relevatni izložbeni projekti rezervirani su za takozvanu kulturnu sezonu – kao da je kultura nešto što je ovisno o mijenama godišnjih doba. Proizlazi, dakle, da je turistu najgore doba godine za dolazak u Zagreb ljeto – dakle, upravo ono vrijeme kad glavnina turista koristi svoje godišnje odmore.

Vegetiranje postojećeg status quo

Za ovakvu situaciju ne treba, međutim, kriviti aktere na kulturnoj sceni. Jer, svi oni, bilo da su nezavisni, bilo da su vezani uz državne ili gradske institucije, svoje programe proizvode kako znaju i umiju u zadanim financijskim i/ili institucionalnim okvirima. A to znači da, dokle god institucije, zvale se one Ministarstvo kulture ili Gradski ured za kulturu, ne pokazuju ne samo interes, nego i inicijativu za oživljavanjem ljetne kulturne ponude, dotle ni akteri nemaju stvarnog poticaja da na tom području nešto sâmi poduzmu. Koncepcija vezanja kulture uz turizam je, pak, bez obzira na povremeno retoričko korištenje u dnevno-političke populističke svrhe, i dalje, pogotovo u Zagrebu, pojam iz znanstvene fantastike – dakle, nešto što je teoretski moguće, ali u praksi još posve nepostojeće. Što za to vrijeme radi Turistička zajednica Grada Zagreba, nije previše jasno. Jer, simbolična financijska i/ili marketinška podrška već postojećim manifestacijama nije i kreiranje kulturno-turističke ponude, nego tek podrška vegetiranju postojećeg status quo.

To uostalom, i ne čudi previše, uzmemo li u obzir da se svijest o ekonomskoj isplativosti turizma u cijeloj Hrvatskoj manje-više svodi na nabijanje besramno visokih cijena hotelskog smještaja i jednako skupu ugostiteljsku ponudu. Pritom, valja li to uopće posebno isticati, kvaliteta proizvoda rijetko dosiže njegovu nerealnu cijenu.

Izostanak kompletnog proizvoda

Za zemljama s razvijenom turističkom ponudom uvelike kaskamo. Naime, čak i kad bi nekih ozbiljnijih kulturnih sadržaja ljeti u Zagrebu i bilo, davno su prošla vremena kad je večernji izlazak podrazumijevao samo napuštanje hotela, nazočnost kulturnom događaju, te potom povratak u hotel. Suvremeni turist očekuje kompletan proizvod, a to podrazumijeva ne samo dostupnost detaljnih informacija o pojedinom kulturnom sadržaju prije njegovog održavanja (primjerice, kroz mjesečne kulturne vodiče) i na samom licu mjesta (katalozi, programske knjižice), nego i mogućnost povezivanja takvog izlaska s drugim turističkim sadržajim, u rasponu od razgledavanja pojedinih dijelova grada do posjeta ugostiteljskim objektima.

I tu sa Zagrebom stvari stoje prilično loše. Na turistički najatraktivnijem Gornjem gradu kulturnih događanja ovog ljeta uopće nije bilo, s obzirom da su isprva najavljeni (pa u posljednji trenutak otkazani) opsežni građevinski zahvati, pa je glavnina sadržaja premještena u Muzej za umjetnost i obrt. No, čak da je nekakvih, recimo, koncerata na Gornjem gradu i bilo, putnika namjernika dočekala bi ne osobito spektakularna slika praktički mrtvog dijela grada, u kojem se ni preko dana ne događa gotovo ništa, dok se u večernjim satima čak i malobrojni restorani i kafići zatvaraju već u 23 sata.

Ukratko, Zagreb je ljeti jednostavno mrtav grad, koji, zapravo, nema što ponuditi turistu koji u njemu boravi dulje od jednog dana, koliko je obično dovoljno posjetiteljima koji su na proputovanju prema sljedećoj destinaciji. U tom smislu, uzalud nam hvastanje više ili manje relevantnim kulturnim manifestacijama koje se događaju tijekom kulturne sezone. Jer, dok u Zagrebu stanuju turisti, kultura je na godišnjem odmoru.