Pozdravite svi hvarske superjunake!

Nekoć davno, kad se mirnodopsko vrijeme bratstva i jedinstva bližilo svome kraju, svijet je ugledao Šućro Ušćumblić, poznatiji kao Protman. Bizaran lik ponikao je iz nepredvidive ruke Dubravka Matakovića, koji je u drugoj polovici 1980-ih još bio u debeloj underground poziciji, uz iznimku redovnih pojavljivanja u tada uvjetno rečeno mainstream časopisu, požeškom Patku. Šućro je po rođenju uskoro postao jedan od glavnih likova Matakovićeva Prot pikčers univerzuma, a bivšoj se državi nametnuo kao prvi autentični hrvatski superjunak, duboko ukorijenjen u tradiciji domaćeg jela i pila, loze, šljivovice i janjetine. Vrijeme je najradije provodio u znamenitu Društvu liječenih antialkoholičara, gdje je u pauzama između dviju kapljica uzimao alter-ego Protmana, borca za mir i dobro, čije su osobite moći proizlazile iz pozamašnih kapaciteta vlastita probavnog sektora. Protmanovom miomirisu malo je koji neprijatelj mogao odoljeti.

Uskoro nakon pojave tog dobroćudnog junaka, jedne od najuspjelijih Matakovićevih kreacija, došlo je vrijeme kada je za smijeh rijetko bilo razloga, a u razdoblju rata i ranog poraća nije se štedjelo sredstva pri mistificiranju hrvatskih i protivničkih ratnih akcija, kao i ideološke pozadine koja ih je režirala. Pripadnici moje generacije sjetit će se, iz današnje perspektive, apsurdna Kraševa projekta čokoladica sa sličicama hrvatskih vojnih postrojbi, koje je ilustrirao nitko drugi do Jules Radilović, jedan od najznačajnijih stvaralaca hrvatskog stripa. Međutim i ta je više gorka no slatka čokolada bila mačji kašalj prema imidžu superjunaka čija je pilot-epizoda otprilike u to vrijeme izašla na domaćem tržištu. Bio je to Super Hrvoje, splitskih autora Nikole Listeša i Siniše Ercegovca. Radilo se, poput Protmana, također o junaku tijesno vezanu za rodnu grudu, ali u bitno različitu kontekstu.

Super Hrvoje, čovjek od kamena

Dok je Šućro Ušćumblić bio prosječni socijalistički proleter, a mogao je biti i državni činovnik, Super Hrvojev alter-ego, pristao mladić Hrvoje Horvat, predstavio se kao neka vrsta novovjeka sveca zaštitnika hrvatskog naroda. Žustar mladić nastanjen u dijaspori, čije je roditelje likvidirala UDBA, Hrvoje Horvat se usred agresije na Hrvatsku prvi put našao u domovini te otkrio kako polaganjem šaka na, iz kamena isklesan, autohtoni hrvatski pleter postaje nitko drugi do Super Hrvoje, čovjek od kamena. U tom je obličju praktički sam branio domovinu, podjednako od četnika i od nepouzdanih vojnika UN-ovih jedinica, koji za njega nisu bili ništa više od prijetvornih stranih plaćenika. Premda ambiciozno zamišljena, saga o Super Hrvoju nekako nije zaživjela, te je strip nakon nekoliko brojeva i slaba interesa publike prestao izlaziti. Koliko god se Super Hrvoje trudio zapaliti srca mladih Hrvata, u tom se poslu ipak nije mogao mjeriti sa Zagorom, Texom Willerom i ostalim protivnicima s kioska.

Nakon nestanka Super Hrvoja dugo nije bilo novog pokušaja stvaranja domaćeg superjunaka, odnosno parodije tog tipično američkog žanrovskog obrasca lokalnim motivima, govorom i koloritom. U fanzinima je, doduše, bilo nekoliko likova koji su se mogli strpati u tu ladicu, poput Štakora u Endemu ili Crnog Popaja u Stripoholicu, no oni se nisu mogli uklopiti u sliku narodnog heroja, što je za superjunaka prijeko potrebno. Štakor se kao naivna parodija Batmana praktički i nije maknuo iz Amerike, dok je Crni Popaj bio odviše anarhoidan i vulgaran da bi zapalio široke narodne mase.

I tako je tek na izmaku ovih nultih godina 21. stoljeća dočekan novi domaći superjunak, a čini se da ga je dočekala regija, a ne nacija. A to je, s obzirom na dosadašnju povijest takvih likova u nas, svakako dobrodošla novost. Riječ je o Lavandermanu, superjunaku nastanjenu u mjestu Jelsa na otoku Hvaru koji vrijeme najradije provodi u lokalnim diskotekama i popularnim konobama, a upravo je u jednoj od takvih konoba poprimio svoje prve obrise. Naime, u Jelsi već desetak godina postoji nekonvencionalna konoba Dalmacijaland, koja funkcionira kao spoj ugostiteljskog objekta i umjetničke galerije, a djeluje s ciljem predstavljanja osobitosti Hvara fureštima, ali i lokalnim gostima, na nov i uzbudljiv način. Vlasnik i voditelj konobe Toni Bobanović je pod pseudonimom Toni Faver zajedno s Vančom Rebcem (stalnim posjetiteljem Dalmacijalanda i autorom stripova, podrijetlom iz Jelse) osmislio lik Lavandermana. Tokom mnogih veselih noći u Dalmacijalandu polako se ocrtavao karakter toga lika, pravog imena Boris Bunčuga, klasična hvarskog galeba i jebivjetra, koji je nakon nesreće u pogonu za preradu lavande poprimio neke karakteristike te znamenite biljke, prije svega njen intenzivan miris. Od tada pa do danas Boris Bunčuga u ljubičastu trikou Lavandermana kruži vespom po Hvaru i pomaže gdje god njegov ljekoviti miomiris može poslužiti. Doista radikalan odmak od Protmana, koji je neprijatelje svladavao plinovima iz svog rektuma! Lavanderman je, s druge strane, potpuno uživljen u lokalne mitove i legende, omiljen među cijelim stanovništvom, konobarice ga rado časte pićem, a puku ponajviše pomaže u borbi protiv njihovih zakletih neprijatelja komaraca. Boris Bunčuga do te je mjere lokalna pojava da otkad je postao Lavanderman fizički ne može napustiti otok, pa čak ni voziti se malko vespom po Splitu. Ali zašto bi uopće odlazio iz Jelse kad ionako svi dolaze tamo, zaključak je koji lakonski izriče Lavanderman prije nego što će se zaputiti u pomoć još jednom bespomoćnom stanovniku Hvara. I usput vješto zbrisati sa šanka, a da netko drugi opet podmiri račun.

Lucidni i duhoviti dijalozi

Glavna su kvaliteta stripa Zajebani Lavanderman lucidni i duhoviti dijalozi, pisani na lokalnom dijalektu, i prvenstveno je zahvaljujući jezičnoj maštovitosti scenarista Favera glavni junak uvjerljivo prikazan kao autentičan regionalni superjunak, bez pretenzija prema junačkom djelovanju u ostatku zemlje. Pa ipak na kraju stripa priložen je rječnik nepoznatih riječi, što pokazuje da autori ipak imaju ambiciju distribuirati strip izvan Dalmacije, premda im se udarna publika nalazi na Hvaru. Veći dio naklade prvog broja Lavandermana planuo je na kiosku u Jelsi i zapravo je tek njen manji dio uspio doći do kontinenta. Pritom se format stripa i njegov prijelom predstavlja kao duhovit paradoks – prvi broj Zajebanog Lavandermana ima standardan format američke strip-sveske, a u toj je maniri oblikovan i impresum. Takav prijelom koji priliči standardima stranih izdanja svakako ide na ruku ovom stripu, tim više što u njegovu slučaju ne treba očekivati neke veće komercijalne domete. Nadalje, i crtež slijedi tipičan stil američkih realističnih stripova o superjunacima, pa je i Lavanderman anatomski riješen atletski i poletno poput Supermana i Batmana, samo što u njegovu slučaju nije jasno jesu li kao izravan uzor poslužili dotični kolege superjunaci ili stasiti hvarski momci što se ljeti šepire rivom. U detaljima, doduše, Vančo Rebac dopušta da se vide likovni elementi stila koji je razvio crtajući kao član Komikaze kolektiva. Njegov se dosadašnji opus sastoji uglavnom od kraćih stripova reducirana, ekspresivna grafičkog izraza na granici groteske. I premda su pojedini od tih stripova dosezali visoke likovne domete (npr. Šala, jednostraničan strip objavljen u jednom od prošlih kompilacijskih albuma Komikaza), Zajebani Lavanderman predstavlja osvježenje u Vančinu opusu, jer pokazuje da se taj autor podjednako vješto snalazi u području beskompromisna undergrounda gdje stvara po vlastitim scenarijima kao i u oživljavanju tuđeg scenarija koji cilja na širu publiku nego što je imaju avangardni stripovi Komikaza. Vanči uskoro u nakladi Komikaza izlazi samostalan strip-album, izbor stripova iz tog vida njegova stvaralaštva, a hoće li taj album predstavljati kraj jednog razdoblja ili utvrđivanje stečene pozicije na underground sceni, ostaje vidjeti. U svakom slučaju, jasno je da je Vančin talent dovoljno širok da se protegne od mainstreama do undergrounda i natrag, tako da je daljnji razvojni put tog autora teško predvidjeti, što samo dokazuje snagu njegove kreativnosti.

Lavanderman je tek jedan od medijskih i umjetničkih projekata pokrenutih u Dalmacijalandu. Konoba u koju se može ući u badiću ili sa sladoledom, a goli posjetitelji dobivaju 30 posto popusta, sigurno će i dalje biti generator originalnih i poticajnih ideja, a bilo bi idealno kad bi takvi nezavisni kulturni prostori niknuli i u drugim malim mjestima u Hrvatskoj, ne samo u Jelsi na Hvaru. Očito je da se uz mnogo duha i truda puno toga može učiniti.