24.2.2005.

Marko Stamenković  

Pozicije moći u sustavu umjetnosti

arhitektura/urbanizam

Ženska diskurzivna praksa

Knjiga Strategije uspjeha/Serijal s kustosima 2001.-2003. nije kulturni proizvod, niti je (samo) umjetnički proizvod, ali jest proizvod kritičkog promišljanja sfere odnosa u suvremenoj kulturi. Ova knjiga, također, nije autonomni autorski materijal, nego predstavlja rezultat suradnje umjetnice Tanje Ostojić s dvjema teoretičarkama umjetnosti/kustosicama Marinom Gržinić i Suzanom Milevskom. Rezultat je uspješan primjer uspostavljanja ekvivalentnih odnosa s kojih zajedno nastupaju različito pozicionirane strukture unutar svijeta umjetnosti. Inzistiranje na ženskom karakteru knjige nije ponudio i ne treba odgovor na tradicionalno prihvaćanje dominantnog muškog diskursa u sferi javnog (umjetničkog, pa i političkog) djelovanja. Izvjesno je pak da se zauzimanjem otvorenog stava u artikuliranju ženskih diskurzivnih praksi dovodi u pitanje način na koji je jedan ekskluzivitet, zasnovan na jasno postavljenim standardima profesionalne suradnje, moguće promatrati u svjetlu potisnutih ekskluzivnosti iz nasljeđa umjetničkih praksi kojima dominiraju hegemonistički patrijarhalni obrasci, ali i pretjerano prisutnih aktualnih “ekskluzivnosti” koje se kroz vizuru egzotike Trećega svijeta nude promatraču globalnih umjetničkih pomaka i izmještanja. Pitanje konteksta, u tom smislu, nije beznačajno, jer služi rasvjetljavanju matrice po kojima današnji promatrač/čitač prisvaja pravo da donosi sud o pitanjima i problemima koji su se oduvijek samo podrazumijevali. Ono što ovu knjigu čini vrijednom jest pokušaj da se intervenira na području unaprijed prihvaćenih konstelacija i da se taj oblik otvorene intervencije, u javnom prostoru djelovanja i pod kontrolom medijski konstruirane pozornosti (tijekom središnjih, službenih i medijima registriranih događanja na jednoj od najprestižnijih globalnih umjetničkih manifestacija kakvo je Bijenale u Veneciji), prenese u sferu kolektivne dostupnosti i kontinuiranog, dugoročnog, potencijalno neograničenog javnog djelovanja koje je formatirano trojezičnom tiskanom publikacijom (na engleskom, s prijevodima na francuski i srpski).

Opunomoćena institucija i izmješteni umjetnik

Budući da knjiga čini završni segment rada na istoimenom projektu, nužno ju je promatrati u kontekstu specifičnog dugoročnog i promišljenog umjetničkog djela. Knjiga se – uz opće mapiranje odnosa između umjetnosti i politike, umjetnosti i seksualnosti, elitizma i granica utjecaja, sustava (umjetničke) produkcije, sustava kasnog kapitalizma i zakona (umjetničkog) tržišta – bavi pitanjima pozicija moći i seksualnosti, eksplicitno problematiziranih odnosom između Kustosa i Umjetnika (kustosa i umjetnice) unutar Institucije suvremene umjetnosti. U tom smislu, Tanja Ostojić nastupa s pozicije trostruko izmještenog umjetnika. Prvo, kao umjetnica koja po svom akademskom i socijalnom formiranju ne pripada prostoru u kojemu danas radi i u kojemu je stvaralački i aktivistički angažirana (ovdje se misli na njezin periferni, istočnoeuropski status umjetnika kao političkog bića koje je osobnom odlukom ili prinudom bilo “premješteno” iz prostora opterećenog ideologijom – Beograd devedesetih – u prostor opterećen kapitalom, i sada živi u Berlinu). Drugo, kao umjetnica koja prekoračuje granice takozvanog prvog (kapitalističkog) svijeta unutar granica tog svijeta, konstantnim inzistiranjem na pravu na “autentični čin prekoračenja fundamentalne fantazije kao strategije pretjerane identifikacije” (kako Marina Gržinić interpretira Žižekovu sintagmu), Ostojić, u tom smislu, pristaje na radikalno subverzivan čin poništenja granice između različito pozicioniranih struktura moći u okviru “opscene Suvremene Institucije Umjetnosti” (Contemporary Art Edifice, prema Marini Gržinić), jer se odlučuje na otvoreno i javno istupanje protiv omnipotentnosti mehanizama koji tu instituciju čine održivom u njezinoj zaštićenoj poziciji opunomoćenosti. ‘Bukvalnim’ ponavljanjem rituala inicijacije (malog umjetnika s periferije u veliki svijet središnjih umjetničkih događanja), zasnovanim na razrađivanju strategije približavanja različito profesionalno pozicioniranih protagonista globalne umjetničke scene, Ostojić izvodi čin totalne fantazmatske identifikacije s Drugim kojemu se obraća i stupa u odnos artikulirane javne razmjene; time je implicirana ne samo pozicija umjetnika koji pristaje na uvjete pervertiranog kasnog kapitalizma i njegovih tržišnih zakona nego i odbacivanje vlastite adaptirane pozicije (“usvojenog” istočnoeuropskog...) u korist demaskiranja pravila sustava nadređenosti i kontrole, odnosno načina na koji funkcioniraju mehanizmi moći unutar Institucije umjetnosti, a kojima se održava vlast nad podčinjenim subjektom. Treće, ne odustajući od ekskluzivnog prava da sebe razlikuje od svojih muških kolega, Ostojić je umjetnica koja brani poziciju žene u sferi globalnih kulturnih i umjetničkih podsustava: odlukom da implicira mogući seksualni odnos s glavnim kustosom jedne od najznačajnijih svjetskih manifestacija na području suvremene umjetnosti, i pozicioniranjem sebe unutar traffickinga ženskih tijela koja pristižu iz Istočne Europe, Ostojić svoj profesionalni odnos eksplicitno dovodi u vezu s libidinoznim odnosom koji je imanentan sustavu umjetnosti u cjelini, ali istodobno, u političkom ključu, parodira izmijenjene odnose u Europi nakon približavanja “perifernih” (bivših totalitarnih) država zapadnom dijelu kontinenta u kojemu su koncentrirani kapital i moć.

Dominantne i periferne kulture

U tom smislu, izvođačke manifestacije umjetnice polaze od tradicionalno shvaćenih oblika performans-akcija u prostoru umjetničkog “ponašanja”/djelovanja, ali su svjesno izmještene iz tog konteksta u prostor striktno programirane političke akcije u javnom prostoru, s vizurom strukovnog (u smislu profesionalnog), ali i šireg, kolektivnog značenja. Jer ono što je pokazano ovim projektom ne tiče se isključivo statusa umjetnika i/ili statusa kustosa u umjetničkom sustavu pozicioniranja moći, nego je riječ o privremenom isključivanju sebe kao sudionika u tom sustavu, njegovim radikalnim prodiranjem s pozicije unutar samog sustava; riječ je o kritičkom i otvorenom dovođenju u pitanje uvjeta koje taj sustav osigurava za postojanje i održavanje mehanizama vlastita funkcioniranja, i svih konstitutivnih elemenata koji čine održivim i moćnim njegov aparat za uspostavljanje kontrole, kriterija i pravila funkcioniranja svijeta umjetnosti u cjelini. Ako je pretjerano približavanje umjetnika (žene, Istočnoeuropljanke, emigrantice, koja dolazi iz ekonomski najugroženije države europske periferije – Srbije) i kustosa (muškarca, zapadnog Europljanina, središnje, gotovo mitske figure u okviru institucije suvremene umjetnosti – Haralda Szeemanna, koji dolazi iz Švicarske, ekonomski prestižne države europskog centra, i koji već dugo uspostavlja pravila, tko je, riječima Marine Gržinić “dio takozvane patrijarhalne loze struktura moći unutar suvremene umjetnosti”), samo jedan od mogućih načina postavljanja pitanja o odnosnoj sferi u okviru umjetničke scene, onda je sljedeći korak zahtijevanje (neispunjivo) odgovora na pitanje: kako je moguće sačuvati politički korektan umjetnički čin u svijetu politički nekorektne potrošnje, sadomazohističkog (pod maskom multikulturalnosti) odnosa između dominantnih, hegemonijskih kultura i njima podčinjenih perifernih kultura?

Zbornik sadrži reference na suvremene teoretičare s područja filozofije, vizualne teorije, psihoanalize, teorije roda (S. Žižek, G. C. Spivak, E. Steinhart, J. Butler, A. Badiou, D. Oklowski, G. Deleuse i F. Guattari). U njega je uvršten i Dnevnik iz Venecije s izložbe Tanje Ostojić 2002. u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb, inspiriranim popularnom, takozvanom ženskom literaturom, autobiografijom ruske operske dive Galine Višnjevske, kao i Elisovim bestselerom Američki psiho.