Predsjednik FIFA-e Sepp Blatter odstupio je nakon 17 godina na vrhu čelne nogometne organizacije zbog vjerojatne optužbe za korupciju
Nogometni treneri imaju kratak rok trajanja u jednom klubu. I uz relativno dobre rezultate, znaju ostati bez posla zbog “pomanjkanja vizije“, “robovanja rezultatu“ ili “želje da momčad doživi pozitivan šok“. Takva je sudbina kako trenera trećeligaškog hrvatskog kluba, tako i onih koji vode najbogatije klubove svijeta, poput madridskog Reala koji je uručio otkaz talijanskom stručnjaku Carlu Ancelottiju ni godinu dana nakon što im je dotični osigurao dugo priželjkivani, deseti trofej najuglednijeg klupskog natjecanja - Lige prvaka. S druge strane nalaze se upravitelji nogometnih klubova i saveza koje je naizgled nemoguće izbaciti iz sedla, pa makar transparentno izvodili stvari koje ne bi trebale biti povod tek za momentalni otkaz, nego i za dugogodišnju zatvorsku kaznu. U oceanu takvih smutljivaca, lokalnih i globalnih “mamića“ i “šukera“, najmoćniji, najsnalažljiviji i najkorumpiraniji je predsjednik svjetske nogometne organizacije FIFA-e, švicarski dužnosnik Sepp Blatter kojem je, teško je to i napisati bez skepse, u ovom trenutku ipak završio 17-godišnji mandat na vrhu FIFA-e.
Tokom Blatterovog mandata, svaki veći nogometni događaj može poslužiti kao primjer te kriminalne mreže koja krajnje bezobzirno i pohlepno vodi krovnu nogometnu organizaciju: o katastrofalnim posljedicama svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. već smo pisali (Pod naletima kopački zla, Zarez br. 386), o prethodnim prvenstvima mogle su se napisati knjige, a o dodjeli domaćinstva Rusiji (2018.) i Kataru (2022.) postoje brojne neutemeljene i utemeljene optužbe za korupciju. Blatter je pritom uvijek prema javnosti služio kao gromobran od napada, i to besramno loš i providan gromobran. No, unatoč izgubljenim milijardama, unatoč javnim napadima, pritiscima sponzora i konkurencije, internim i eksternim istragama, Blatter je čvrsto ostajao na kormilu. Kako? Uglavnom zato što su izbori bili jedini formalni način da ga se makne, a sustav glasanja koji svakoj FIFA-inoj državi-članici daje isto pravo glasa time daje veću moć malenim državama –upravo onima kojima se Blatter prvi sjetio dodijeliti znatno veću financijsku potporu. I tako je 79-godišnji Blatter, u jeku zadnjih skandala i hapšenja bliskih suradnika, uz pomoć “malenih prijatelja“ ipak premoćno osvojio još jedan četverogodišnji mandat na čelu FIFA-e. No, nekoliko dana nakon nove pobjede Blatter je odlučio dati ostavku, i to riječima: “Iako su mi članovi Fife dali podršku, osjetio sam da nemam podršku cijelog nogometnog svijeta – navijača, igrača, klubova, ljudi koji žive, dišu i vole nogomet kao svi mi u FIFA-i. Stoga sam odlučio dati mandat na raspolaganje.“
God bless America? Zbog čega je Blatter odlučio otići baš sada, nakon pobjede, s ovim smiješnim obrazloženjem? Nekoliko dana prije izbora u Švicarskoj je uhapšeno devet FIFA-inih dužnosnika i pet upravitelja marketinških kompanija te izručeno SAD-u zbog optužbe za korupciju. Unatoč tome što sam Blatter nije uhapšen, te unatoč tome što skandal nije bio dovoljan povod da ugrozi pobjedu na izborima, očito je da je američko tužiteljstvo krenulo u akciju s ozbiljnim temeljima (pomogao im je “pokajnik“ Chuck Blazer) i s ozbiljnim namjerama da tjera stvar do kraja. Teško je s ikakvom pouzdanošću reći zašto su Amerikanci odlučili intervenirati u ovo pitanje, i to baš sada, ali očito su Blatteru dovoljno jasno pokazali snagu. Blatterova ostavka nije proizišla iz osjećaja srama, nego iz dojma da se mora spašavati od jačeg protivnika, po istoj logici po kojoj je koruptivno djelovanje bilo rezultat ideje o vlastitoj nedodirljivosti. Ironično, FIFA se tokom Blatterovog režima uvijek aktivno protivila miješanju politike u sport, u što je znala ubrojiti i policijske istrage protiv visokih nogometnih dužnosnika. Na kraju je Blatteru na kraj mogla stati samo politička intervencija, što je još jedan pokazatelj da apolitičnost i izbjegavanje politike također spadaju u određenu politiku.
Zabrinjavajuće je da je Blatterovoj ostavci mogla kumovati samo sudska sila izvan nogometnog polja. Razne interne istrage su provedene zbog prilično očite korupcije kod dodjele domaćinstava Rusiji i Kataru, Michael Garcia iz FIFA-inog etičkog povjerenstva napravio je izvještaj koji je FIFA naposljetku odlučila ne objaviti, članice europske organizacije UEFA-e prijetili su da će europske reprezentacije bojkotirati svjetsko prvenstvo u Rusiji, sponzori su javno prosvjedovali zbog FIFA-inih prljavih poslova, no ništa nije bilo dovoljno da uzdrma Blatterovu stolicu. Sve dok nisu došli Amerikanci i počeli hapsiti. Zbog toga je teško vidjeti kako će promjena predsjednika dovesti do promjene sustava. Kao Blatterovi nasljednici navode se redom ljudi iz istih krugova: Mohammed bin Hammam (koji je 2011. izbačen iz FIFA-e zbog sudski dokazane korupcije) i također sumnjivi predsjednik UEFA-e Michel Platini. Kako će FIFA ili druge nogometne organizacije kontrolirati rad buduće uprave? Vjerojatno tako što će uzeti posjetnicu gospode iz FBI-a.
Blatterov odlazak neće bitno odrediti budućnost FIFA-e, jer propali se kolektivi ne popravljaju “pozitivnom šokom“ nego sustavnom promjenom, ali barem može biti upozorenje njegovim kolegama da ih koruptivna mreža koja uživa podršku političkih moćnika neće vječno štititi. U tom smislu Blatter podsjeća na lik bivšeg premijera Sanadera: njegov odlazak iz politike (i kasnije u zatvor) nije bio znak boljih vremena ni korjenitih promjena, ali barem je bio utjeha svim ljudima koji su govorili: “sve se vraća, sve se plaća“.