In memoriam - Prag u Podpragu

Na izlazu iz Karlovca automobil zaustavlja policajac. Vrlo je mlad. I ponešto nervozan. Vrlo pristojan u ophođenju. Pita nas za odredište.

Podprag – kaže Maruna. Mi se ostali pogledamo. Policajac pita gdje je to.

Maruna: Ispod Tulovih greda.

Sad zna! Eventualno. Sljedeći odgovori na pitanja glase:

Snimat ćemo dokumentarnu radio-dramu.

O gospodinu Maruni.

Da, to je taj pjesnik, a rodio se u, kako si rekao... u tom Podpragu.

Imamo putni nalog.

Ja sam vođa puta.

S tri muškarca u automobilu držala sam se vrlo ležerno izjavljujući policajcu kako nema frke, kako će sve biti OK, kako znamo kud idemo i još ponešto od čega je on iz nervoze uspio prijeći u još veću. Udaljio se s našim papirima popričati s onim Nepoznatim Nekim na kraju svih žica na koje smo prikačeni u mrak koji nas nadgleda.

Godina je 1991. Uskrs je. Mi smo ležerni s obzirom na cilj i svrhu putovanja, raspoloženje, vremenske uvjete i ostalo što i jest i nije u tom trenutku važno. Mladen Rutić je nekoliko zadnjih mjeseci iščitavao Maruninu poeziju ne bi li pronašao mjesto na kojem će “lik i djelo” pretočiti u dokumentarnu dramu. Ton majstor i vozač za ovu prigodu, Boris Mahovlić – Lima Lama policajcu, koji se vraća nakon podužeg razgovora s Višim Silama, objašnjava da sve što treba pitati pita nas i obećava da će paziti putom i uopće će paziti, a kad mi pitamo “Čemu sve preporuke i što je to danas drukčije od jučer?”, policajac nas umjesto odgovora propušta i gledam ga kako opet uzima slušalicu u svom autu... U selu iza Duge Rese velika grupa policajaca živne na naš dolazak. Iz neke hladovine izlaze na cestu gdje već nekoliko automobila stoji maknuto sa strane, a s dva pregovori traju. Pola ceste pod preprekama. Nama se zabulje u tablice, a onaj što drži u ruci papir samo mahne palicom za prolaz i vikne: Sretno. Sretno i vama, kažemo mi.

Maksimalno smo zbunjeni. Nas možda poznaju svi tamo gdje radimo ili u nekoj strukovnoj udruzi, ali u selu iza Duge Rese – nema šanse. Taman da su i svi dečki u odorama rezervnog sastava MUP-a iz naše ulice...

– Ni u onom ratu Zagreb nije znao što se događa u provinciji – tumači Boris.

Uskoro snijeg više nije samo u krajoliku nego i na cesti, a zubat sunčan dan ne ulijeva povjerenje da će se to sve uskoro rastopiti.

– Zar tu nigdje kraj ceste nema mjesto gdje bi mogli popiti kavu? – pita, naravno, Maruna. Razuvjeravamo ga u suprotno, ali iz nekog razloga nikako da nas neka birtija presretne uz cestu. Napokon, stižemo do jedne na kojoj reklama za pivo i znak grba blješte na suncu svojom množinom. Zaustavljamo se, ulazimo, sjedamo za stol u praznoj prostoriji. Na stolu posivjeli kockasti stolnjak i aluminijska pepeljara. Boris, kojeg ponekad nervira što ga zovem Borko, Borivoje, Borislav, razvezuje priču o socijalističkoj proizvodnji. Mi mu pokušavamo ublažiti dojam primjedbom o provinciji. Ni mi dugo nismo vidjeli aluminijske pepeljare. Neka nelagoda se uvlači u taj prostor u kojemu smo sami i tek kad netko odluči otići do jedinih vrata iza šanka pojavljuje se žena, raščupane crne kose koju ni ne pokušava popraviti. Kaže, da još nije počela raditi. Mi bismo samo kavu i ne damo se otjerati. Uostalom, neka nam da tu kavu – ne očekujemo da je pije s nama.

Ne radi joj aparat.

Nema veze. Pijemo tursku.

Nema tople vode.

Ima struje. Neka zagrije.

Prima narudžbu i na dodatak s mlijekom ona: Nema mlijeka.

Nije važno. Može bez.

Ona nestaje iza onih vrata, a kad se slijedeći put pojavi za njom u prostoriju ulaze dva bradata muškarca. Uzmu nešto sa šanka, osmotre nas i vraćaju se nazad. Onda još jedan. Prolazi prostorijom, nešto joj šapće, izlazi. Vrlo je mlad.

Opet smo sami. I Maruna se ugasio. Petlja nešto iza leđa pa oko pojasa. Premješta pištolj? Vjerojatno.

Njegovo “No, no, djeco. Budite mirni” i ne ulijeva neko povjerenje. Kava – ako je ta prljava voda koju nam je donijela uopće vidjela kavu – više nam se ne pije, a i pauza se odužila. Žene opet nema. Razmišljamo koliko da joj ostavimo kad se vraća bradati mladić s još jednim, bradatim, starijih. Ta nas koncentracija brada za promatranje “lagano” izbezumljuje. Onda stiže i ona. Plaćamo vjerojatno duplo. I još konstatira: Pa niste ni pili kavu.

Konstatacija je vjerojatno namijenjena da je još netko čuje. Strah je opće stanje nas i njih, shvaćamo, izlazimo, Lima brzo izvozi auto s parkirališta. Dan ostaje miran, sunčan, bijel. Mi se svi sjećamo kako smo vidjeli u novinama da je prije tjedan dana negdje u ovom kraju – ma koji bio, jer to se nitko nije sjećao – bilo nekog puškaranja. Bilo je ranjenih i jedan mrtav.

U neko doba zaustavljamo se pored ceste. WC je svuda pored nas. Gospoda desno, ja preko ceste, lijevo. Oslanjam se na drvo dok silazim u snijeg. Neravno je, uhvatim i drugom rukom i padam zajedno s trulim drvetom. Krik. Doslovno sam na rubu provalije. Smirivanje. Njihovi komentari o ženi koja nježno čupa stabala, krikovima i klanju, komentari koji ne uspijevaju prekriti strah. Pokušavamo otići. Auto propada – dijelom je parkiran na grmu – i više se ne da na cestu. Na praznu cestu.

Sat i nešto više kasnije sjene stabala izdužile su se preko ceste, a u tišinu se uvlači neko brujanje. Kamion pun plinskih boca. Naša brza rasprava treba li ga zaustaviti prestaje u trenutku kad se kamion zaustavi, a šofer pita trebamo li pomoć. Izvlači nas iz snijega i objašnjava o sigurnosti cesta. Ovuda još voze samo domaći ljudi. A i oni za dana. Savjetuje da se više ne zaustavljamo ma što bilo. Shvaćamo ozbiljno i stalno pratimo cestu na kojoj nam je ići ravno i prepoznati samo jedno raskrižje.

Noć se prije od nas spustila na Karlobag. Mladi policajac na raskrižju s glavnom cestom čita registraciju, zaustavlja nas i ljuti se: Pa gdje ste do sad?

Objašnjavamo poput dječice. Dobro, dobro, tješi nas, pozdravlja, ide prema svom autu. U motelu Plitvice na Masleničkom mostu nekoliko sati kasnije jedan te isti čovjek je recepcionar, šanker, konobar. Marunu muči artritis i pita jesu li sobe tople. Jesu, kaže čovjek, a Mladen, Lima i ja čudimo se i pitanju i odgovoru. Na pitanje o večeri on kaže da će nešto riješiti. Kaže: bilo ga je strah da ćemo sigurno biti gladni, a kuhinja danas ne radi. Mi smo nekako uvjereni da nije radila ni jučer. I da vijest nije stara tek dan ili dva. Uskoro dolazi neki dječak i mi večeramo kruh ispod peke i narezanu domaću vratinu. Maruna se raspituje o ljudima koji rade u motelu. Zapravo, kaže čovjek i deklamira strukturu zaposlenih, uz primjedbu kako se neki već neko vrijeme rijetko pojavljuju na poslu. Pa više nije siguran u ono što je upravo izrekao.

Tu noć smo probdjeli. Bilo je nelagodno u sobi sa staklenom stijenom prema balkonu dugom preko cijelog kata. Maruna je sve znao o penjanju na takva mjesta i mi smo buljili u mrak dok je on pričao neke priče s argentinskih i kalifornijskih plaža, iz mrtvačnice u Londonu, iz Malage, Rima, Münchena i nizao imena od kojih mnoga nikada nismo čuli... Ujutro se makadamskom cestom iz austrougarskih vremena vozimo u Podprag, podno Tulovih greda. Prije pedeset godina njegov otac cestar, majka i sinovi pobjegli su pred granatiranjem njemačkog topništva. U odnosu na Meštrovićevu crkvicu, koja je u ono vrijeme na tom prostoru jedino zdanje uz njegovu kuću, određuje hrpu kamenja među kojim se rodio dok je još bilo kuće. Još se vidi prag preko kojeg su oni, njihova krava i mačka bili zaštićeni od noći, vukova, nevremena. A u crkvi su se igrali za lošeg vremena jer nisu mogli biti cijeli dan u kući!

Snimamo tišinu. Boris vadi pištolj i odlučuje ispaliti hitac u nebo. Pokušava stisnuti, ali artritis je jači i on se ispomaže drugom rukom. Mladen i ja nijemo gledamo u čovjeka za kojeg pričaju da je terorist, Lima Lama gleda u instrumente na nagri. Konačno hitac. I psovka. Mladen kaže: Morat ćeš ponoviti. Lima, koncentriraj se.

Snimka je dobra. Vozimo se niz Velebit. U jednu od dviju kuća u zavali žena vraća stado ovaca. Razgovara s Borisom. Drago joj je da je živ. Pita za braću. Onda žuri za stadom. Na jednoj okuci presreće nas bijeli stojadin, a iz njega policajac pita: Sve u redu?

Sve u redu.

Čulo se da je netko pucao. Činilo se kao da je tu gore.

Sliježemo ramenima. Na groblju u Rovanjskoj Boris pokušava pronaći pretke. Zastaje i recitira. Traži. Recitira. Odustaje. Hoda prema moru i recitira. Lima hoda za njim s magnetofonom. Mladen je zadovoljan. Komentira: Super. Viktor Vida – kaže Boris.

Neki prastari stric u Jasenicama, koji živi u kući-prostoriji i starački maltretira žene koje na njega paze, tuži se Borisu na malu mirovinu. Sjećanja ga ne zanimaju. Insistira na lovi. U drugoj kući rođak komentira Bespuća povijesne zbiljnosti. Čudi se kako neki Hrvati ne znaju hrvatski. U motelu neka grupa mladića nalazi Borisa, pretka, rođaka. Stoje po dobnoj vrsti, rukuju se, izgovaraju imena roditelja. Svi su Marune, iz okolice, prepričavaju vijesti od jučer, spominju borbe na Plitvicama. I prvu žrtvu. Spremni su i ratovati – tvrde – bude li rata. A bit će.

Mi smo snimili tišinu Tulovih greda, ženu koja tjera stado, rođake po očevoj strani, čovjeka koji je glumio ekipu motela i brdo Borisovih priča. I poneku recitaciju. Snimili smo dramu. Je li on pronašao prošlo vrijeme? Ovdje bi rekli korijene, ali on je znao napamet Eliota.