Izostanak dokumentacije i analize radničkog otpora tranzicijskim procesima
Komisija za samoupravljanje i politički sistem Vijeća Saveza sindikata Hrvatske 1987. godine izrađuje po mnogo čemu zanimljiv i poučan dokument. Riječ je o internoj analizi aktualnih zbivanja pod naslovom Obustave rada u SR Hrvatskoj u prvih devet mjeseci 1987. godine i djelovanje sindikata. (1) Osnovna struktura dokumenta, djelomično naznačena u naslovu, svodi se na minucioznu analizu štrajkova u navedenom periodu, kritički pristup djelovanju sindikata, kontekstualizaciju te prijedloge budućeg djelovanja. Ukratko, intencija je producirati materijal koji će poslužiti formuliranju političke prakse utemeljene u iskustvu političko-ekonomskih odnosa.
Analiza štrajkova Bitan moment analize je svakako uvid u strateško (re)pozicioniranje sindikata unutar polja društvenih sukoba. Konceptualno teorijsko utemeljenje zadanog kursa donekle se ocrtava u pasusima poput:
˝Aktualna zbivanja i procesi danas još uvjerljivije potvrđuju generalnu ocjenu iz ‘Ocjena i stavova Vijeća SSH o obustavama rada i o ulozi i zadacima sindikata i Saveza sindikata Hrvatske’ da je za nastanak i produbljivanje krize, pa i za pojavu i širenje obustava rada od presudnog značenja činjenica da, nasuprot Ustavu i ZUR-u, i dalje prevladava sistem otuđivanja dohotka i akumulacije od radnika koji ih stvaraju, s nizom dobro poznatih ekonomskih i društvenih defekata birokratsko-tehnokratskog upravljanja s proširenom i cjelokupnom društvenom reprodukcijom˝.
Iz tako postavljenog okvira logično slijedi:
˝U ‘Ocjenama i stavovima Vijeća SSH o obustavama rada...’ jasno je utvrđeno da oštrica kritike i odgovornosti za obustave prije svega mora biti usmjerena prema nosiocima uzroka obustave, i da sindikat ne smije dopustiti tendenciozno traženje tzv. inicijatora obustava˝.
Promjenu pozicije sindikata, ali i inertnost sindikalne strukture, dodatno ilustrira osvrt na probleme, koji se, s time u vezi, pojavljuju na terenu.
˝Iako je pristup Saveza sindikata Hrvatske obustavama rada već dosta godina jasno definiran, još uvijek ima općinskih vijeća SSH odnosno funkcionara u njima koji izgleda smatraju da im je obaveza da a priori osude svaku obustavu rada kao ‘način iznuđivanja osobnih dohodaka koji nije primjeren socijalističkim samoupravnim odnosima’ (OV SS Zaprešić), odnosno kao način ponašanja radnika koji ‘nije primjeren našem društveno-političkom sistemu i samoupravnom ponašanju’ (OV SS Slavonski Brod).˝(2)
Infrastrukturne pretpostavke Analiza štrajkova u prvih devet mjeseci 1987. na području SR Hrvatske opsežna je i detaljna. Štrajkovi su analizirani s obzirom na broj sudionika, vrijeme trajanja (u danima, ali i satima), oblike OUR-a, djelatnosti, povode, uzroke, ishode, karakter zahtjeva (defenzivni ili ofenzivni), nosioce uzroka obustave (protiv koga su bili usmjereni), angažman i ulogu sindikata i ostalih organa prisutnih u OUR-ima, sustav prikupljanja informacija.
No vjerojatno najvažniji aspekt je sama osnovna intencija dokumenta te materijalna infrastruktura na koju se oslanja. Koliko god ideja formuliranja prakse na osnovu adekvatnih analiza djelovala samorazumljivo, posljednjih dvadesetak godina bilježimo upadljiv izostanak rada na tom području. Ne provode se čak niti bazične istraživačko – analitičke aktivnosti poput sustavnog prikupljanja podataka o štrajkovima i stvaranja pripadajućeg registra.(3) Jedini izvor podataka o broju štrajkova (od 2003. nadalje) trenutno je Samostalna služba za socijalno partnerstvo koja vodi tzv. statistiku mirenja. Svaki legalno provedeni štrajk mora proći kroz proces mirenja pa je na temelju podataka o ishodima moguće iščitati broj pokrenutih štrajkova. Pozitivan primjer u regiji predstavljaju stranice Saveza samostalnih sindikata Srbije. Pod rubrikom Aktuelno: protesti i štrajkovi pobrojane su aktivnosti u 2012. i 2013., ukratko opisana temporalna, sektorska i geografska dinamika, izneseni podaci o broju radnika koji sudjeluju i zahtjevima, naznačena komparativna perspektiva s obzirom na 2011. i 2010.
Sustav prikupljanja informacija uspostavljen u vrijeme Saveza sindikata Hrvatske nestao je sa scene: ipak, određene infrastrukturne pretpostavke i dalje postoje. Sindikati još uvijek raspolažu respektabilnom mrežom podružnica i povjerenika što im omogućuje direktan dodir sa zbivanjima na terenu. Legislativne odredbe kojima je definirana organizacija štrajka dodatno pojednostavljuju uspostavljanje funkcionalne mreže. Naime, pravo na organizaciju štrajka ima samo sindikat.
Akademska zajednica je zatajila Sustavno dokumentiranje i analiza raznih oblika radničkog otpora tranzicijskim procesima predstavlja jedan od ključnih oslonaca pri procjeni prijeđenog puta. Orijentaciju aktera zahvaćenih socijalno destruktivnim promjenama temeljne ekonomske paradigme otežava mogućnost oslonca na iskustva prethodnika, odnosno adekvatnu kontekstualizaciju procesa. Mario Iveković, aktivan u sindikatima od 1994., o važnosti produkcije intelektualnog sadržaja koji bi korespondirao sa spomenutim procesima te uzročno-posljedične veze izostanka iste i ishoda radničkih i sindikalnih borbi, ne dvoji. ˝Mi smo pokušali dobiti znanstvenu podlogu za ono što radimo... Međutim, akademska zajednica je u potpunost zatajila˝, što je “definitivno” utjecalo na ishode radničkih i sindikalnih borbi. (4)
Prema podacima Samostalne službe za socijalno partnerstvo, u Hrvatskoj je od 2003. do 2012. pokrenuto 413 štrajkova. Za prethodne godine sistematiziranih podataka nema. Pretragom medijskog sadržaja moguće je doći do informacija o ponekim medijski popraćenim akcijama, ili nešto širih, no i dalje fragmentarnih, uvida u opseg ukupnih aktivnosti u određenom trenutku: ˝Nije točno da štrajkova nema, samo ih se u medijima prešućuje... U našoj je organizaciji u proteklih nekoliko mjeseci bilo vrlo uspješnih 38 štrajkova˝, izjavljuje 1994. tadašnji predsjednik SSSH, Dragutin Lesar.(5) Spomenuti dokument Saveza sindikata Hrvatske bilježi 190 štrajkova u 1986., odnosno 309 u prvih devet mjeseci 1987.
Sveobuhvatna procjena dinamike radničkih borbi svakako zahtijeva još mnogo posla na prikupljanju i sistematizaciji faktografske građe. Jednom prikupljene (ali i već postojeće) podatke, po mom sudu trebalo bi promotriti kroz optiku institucionalnih aranžmana, pozicije rada i radnika u danom trenutku hegemonijske ideološke matrice, radnicima dostupne organizacijske infrastrukture, ekonomskih trendova – uzimajući istovremeno u obzir evoluciju svakog od pobrojanih faktora i njihovu međusobnu interakciju. Dobiveni uvidi nesumnjivo bi predstavljali dragocjen historijski materijal, ali i otvorili mogućnost korekcije kursa, ovog puta određenog jasnim empirijskim orijentirima.