U novom izdanju (L)istina iz pismohrane (v. Zarez br. 394), donosimo intervju sa čehoslovačkim piscem i akterom praškog proljeća
Dvije godine susrećemo se u redakciji, izmijenimo po koju frazu, prepiremo se o prijelomu broja, zajedno primjećujemo da nam se nešto sviđa ili ne sviđa, ili konstatiramo naše neslaganje... Mjeseci su prolazili i, kako kaže Vaculik, u stvari nismo se poznavali. A zatim sve se izmijenilo nešto prije Božića kada mi je dao na čitanje svoj drugi roman Sjekira (o prvom, sjećam se dobro, nismo nikad govorili). Pročitao sam ga u dvije večeri i otada mi se čini da dišem nešto bolje, kao da je došlo malo svježeg zraka. Konačno netko tko je znao opisati nevjerojatno rastvaranje struktura koje nas okružuju i o kojima smo do danas govorili samo suhom političkom frazom. Konačno je netko znao istovremeno pokazati da sve nije gnjilo, da sva nada nije mrtva, da postoji jedna vrsta angažmana koji daje smisao svemu tome: negdje u dubinama ove zemlje, u njenoj prošlosti kao i na dnu nas samih, ostaje vrijednost i pouzdanje koje treba oživjeti, jer bez njih nam nitko i ništa neće moći pomoći.
L.V. Želite razgovor sa mnom? Znam što je to i to mi se gadi... Kada sam bio na Radiju, uvijek me je bilo stid kad bih vidio nekog s magnetofonom, poput trgovačkog putnika: “Imate li možda kakvu malu ideju na prodaju, malu pričicu, neki dojam?” Zatim, ja nisam obrazovan, ništa nisam čitao, ništa ne poznajem, sa mnom ne dolaze u obzir neki briljantni razgovori o politici, o situacijama u komunističkim partijama ili o filmu, jer gotovo nikad ne idem u kino... O književnosti imam strašno dogmatsko mišljenje. Misim da literatura ima smisao samo ako vodi ljude prema revoluciji, ili prema nekoj očitoj akciji. Werther npr., ljudi su ga čitali i pokušavali da se ubiju, to je književni uspjeh... Znate onaj tip intelektualca iz provincije? Pretplata na časopise, članstvo u literarnim klubovima, javna aktivnost u svojem mjestu, pripadnost pokretu Sokola ili Crvenog križa, organiziranje kazališnih i drugih priredaba, izleta, skupljanje priloga. Kada je takav tip čovjeka istrebljen, češka provincija je pala – što se tiče kulturne inicijative i političke spontanosti – na niži nivo nego ikada u 19. stoljeću. Ja naglašavam da su istrebljeni, a ne iščezli, jer se sve radilo sistemski da se te ljude zamijeni poslušnim i discipliniranim strašljivcima koji su radili isključivo ono za što su imali formalni nalog.
Čudan sustav
(...) Htio sam se zaposliti u Zlinu kod Bate jer sam želio putovati po svijetu. No nije bilo jednostavno stupiti kod Bate. Najprije je trebalo ispuniti upitnike koji su mi se činili vrlo podmukli, a zatim su me pozvali da prođem psihotehnički test. Bilo je to čudno – birali su ljude kao da su iz njih željeli učiniti direktore, a onda su ih bacili da rade najprljaviji posao koji postoji. Svi su dolazili ovamo s mnogo iluzija, ali su se ubrzo promijenili. Tada su se ljudi otkrivali – jedni su se prilagodili, slomili, dozvolivši da ih tjeraju sa stroja na stroj, drugi su nastojali da se istaknu. Uspijevali su samo oni najtalentiraniji i najokorjeliji. Glavno načelo u ono vrijeme bilo je pokazati se sposobnim za kvalificiraniji posao prije imenovanja za to radno mjesto. Danas je to posve drugačije – ljudi su na tom radnom mjestu, dobivaju plaću, ali istom kasnije i to dosta kasnije oni počinju svoj posao. Mladi se čude kada se od njih traži bilo kakva sposobnost. Tipkačica, koja želi postati sekretaricom, ne shvaća da treba već dugo poznavati taj posao da bi imala pravo pretendirati na novo radno mjesto... Činilo mi se u redu da najsposobniji pobijede. Bio je to odličan industrijski sistem, no nije trebalo tako grditi ljude, a radne uvjete trebalo je humanizirati. Sve to sam očekivao od socijalizma. Mislio sam da je to sistem sposoban da humanizira društvene odnose. Ali to se nije dogodilo. Uvjeti rada ostali su isti, osim što su radnici plaćani sve slabije, dok je tehnički razvoj zakašnjavao desetke godina... U Zlinu sam postao član Komunističke partije. Bila je to jedina partija s planom za budućnost. Ona je za sobom imala čitavu jednu literaturu, čitavu jednu teoriju i predlagala je konkretan program, dok su ostale partije definirale svoj program samo negativno.
Zatim jednog dana počele su nevolje. Bilo je to za vrijeme mitinga na glavnoj praškoj željezničkoj stanici, gdje sam govorio. Nekoliko dana kasnije dogodila se nečuvena stvar – dobio sam orden za primjerno vladanje i to tačno onoga dana kada sam od direktora trebao dobiti ukor. Taj ukor nisam nikad dobio, on je bio vješto odgođen; a prema jednom članu uredbe, ukor ne postaje pravomoćan ako nije objavljen u roku od dva mjeseca. Život je ljuljačka. Život vas čuva od raznih neugodnosti, a neugodnosti vas štite protiv vrtoglavice uspjeha. Najsmješnije je od svega da sam uvijek djelovao jednako i da su mi davali čas dobru čas lošu ocjenu, po čemu se može zaključiti da sistem ocjenjivanja koji je na snazi sam zaslužuje vrlo lošu ocjenu.
Mladi ne znaju osnove
Mislite li da se nova struktura upravo razvija pred našim očima i počinje da se supstituira s prethodnom u svome rastvaranju?
L.V. Zadovoljan sam što se u mojoj knjizi nije opazila nostalgija jednog zaljubljenika u prošlost. Htio sam samo pokazati da u životu postoji nešto nerazorivo što pripada svim društvenim uređenjima i svim vremenima. Nije riječ sada o tome da oplakujemo sjećanje na pejzaž rodnog kraja. Stanovništvo se povećava i treba doći do urbanizacije, ali sve treba imati smisao, slijediti neko pravilo i pogađati cilj. Što me najviše smeta, to je da su po selima i malim mjestima nestajali sa svojih pozicija oni koji su zaista bili sposobni, oni koji su mogli biti tvorci stvarnog napretka, jer su znali integrirati nove vrijednosti sa starim. Istom danas smo svjesni koliko nam nedostaje sposobnost da branimo tvrdoglavo i, rekao bih, gotovo “reakcionarno” sve istinite vrijednosti prošlosti.
Kako se događa da najednom vlast prelazi u ruke onih koji najmanje pokazuju karaktera, koji imaju najmanje kvaliteta? Glupan tupog pogleda podruguje se desetorici plemenitih i inteligentnih osoba. Jednom sam vidio u nekim talijanskim komunističkim novinama fotografije koje predstavljaju osuđene na smrt na monstr-procesima. Do tih fotografija bile su fotografije onih koji su ih osudili. Tko je koga ubio, bilo je jasno bez popratnog teksta. Lica su sama za sebe dovoljno jasno govorila. Prije nekoliko godina trebao sam otići u Ministarstvo kulture. Od vratiju do vratiju, vidio sam samo izuzetno neku malo privlačniju fizionomiju koja bi podsjećala na razumno, kultivirano, senzibilno biće. Ne, uvijek ista fizionomija: dobro uhranjeni ljudi – donji dio razvijen, snažne vilice i na uskom čelu nema traga najmanjem entuzijazmu. Mogao bih to i drugačije reći: paralelno s klasnom borbom i borbom generacija, u historiji se odvija i borba između dviju fizionomija.
Koje je iskustvo vaše, recimo, naše generacije?
L.V. Mislim da se ono ne razlikuje mnogo od ostalih generacija. Svaka generacija ulazi u život s izvjesnim iluzijama i kada na nju dođe red, doživi svoje razočaranje. No, što se mene tiče, nisam baš siguran da je naš red došao (red na našu generaciju). Vrijeme prolazi, ali naš red nije došao.
Ukratko, naše glavno iskustvo jest da nismo izgradili onakav socijalizam kakav smo zamišljali. Naravno, u međuvremenu, mi smo izgradili mnoge stvari koje se odnose na socijalizam. Ovaj pojam bio je definiran mnogo preciznije, no to je prije bila negativna definicija: mi savršeno znamo što socijalizam nije.
Evo nas, iako ne volim o tome govoriti, na problemu sljedeće generacije. Njene mogućnosti su već dosta kompromitirane, ona može kritizirati, u tom pogledu demokratizacija je položila ispit, ali dalje? Ništa! Mladi su nesposobni kada treba izložiti svoju koncepciju kao i kada pokušavaju da je ostvare. Evo zašto. Osuđeni da ne mogu steći ni najmanje političko ili ekonomsko iskustvo, oni neće moći sazreti. To nije njihova greška, ali je njihov problem. Oni su lijeni, a rijetki su npr. radnici koji poznaju svoj zanat. Jednog dana mladi mehaničar popravlja u garaži svoja kola, nakon radnog vremena. Poslovođa prolazi, pogleda i kaže mu: – Zaboga, što to radiš, sve ćeš demolirati. – Ali, uvijek smo tako radili. – Možda, no tako se radi na kolima mušterija, ali valjda nećeš slupati svoja vlastita kola. Pa, naučili smo vas kako se to radi. Nećeš valjda reći da vas sada više i tome ne uče?
Pričam vam tu anegdotu jer ona daje sliku čitave jedne generacije. Mladi danas nisu naučili ni osnovne radnje, nisu sposobni da konkretno obave najmanji posao, čak i onaj za svoj vlastiti račun... Mladi misle da su bogznašto kao opozicija. Zapravo, izmotavajući se na taj način, oni su već dugo ukroćeni. Oni ne idu u srce stvari, ne traže suprotstavljanja. Oni se odlično prilagođuju svemu što je naše vrijeme donijelo lošeg i degeneriranog: dovoljno ne osjećaju stvari, ne vežu se suviše ni za ljude, ni rad, za prirodu... Zapravo, njih treba više žaliti od nas. Između ostalog i zbog toga što u njihovim bibliotekama nećeš naći knjige izdane prije rata. Nedostaje im malo mozga.
A generacija koja nam prethodi?
L.V. Ona još uvijek igra veliku ulogu, čak preveliku, ali kao generacija ona se potpuno raslojila.
Književnost koja posramljuje
Književnost se sve više i više zatvara u sebe. Ona ipak želi igrati društvenu ulogu, iako se kojiput od toga brani. No čitanje interesira sve uži krug ljudi, dok se s druge strane razvija književnost za specijaliste. Pitam se da li je još preostao koji češki čitalac iz naroda... A češka tehnička inteligencija, inženjeri, čitaju li oni? Brojke nemaju ništa zajedničko s rezultatom. Za mene, ponavljam, književni je uspjeh kada oblasni rukovodilac mora dati ostavku pod težinom pogleda. Inače se uspjeh literature tiče samo autora. Naravno, to ne treba doslovno shvatiti, ja ne tražim od književnosti da ispuni ulogu koja je namijenjena štampi. A moj oblasni rukovodilac, o kojem sam maloprije govorio, mogao bi također biti guverner Mississippija. Pogledi bi počivali na njemu i on ne bi izdržao, ili bolje, on bi jednostavno otegao papke od čitanja knjige koja ga opisuje. Ali ovakvi ljudi ne čitaju...