24.3.2005.

Marko Grdešić  

Pratilac na putovanju vlakom

Max Richter londonski je pijanist i skladatelj podrijetlom iz Njemačke. U njegovom životopisu možete pronaći niz zanimljivih referenci – od studiranja na londonskoj Royal Academy of Music do suradnje sa skladateljskim veličinama kao što su Phillip Glass i Brian Eno, ali i važnim figurama elektroničke glazbe kao što su eksperimentatori Future Sound of London ili drum’n’bass producent Roni Size. Akademski obrazovan, ali s interesom i za druga suvremena glazbena kretanja, Max Richter je svojim drugim albumom uspio doprijeti i do publike koja sluša suvremenu klasičnu glazbu i do publike koja sluša elektroniku.

Sastavljen uglavnom od emocionalno izravnih klavirskih melodija i decentnih gudačkih aranžmana s ponekim elektroničkim zvukom ili ritmom, The Blue Notebooks su ozbiljno i zahtjevno glazbeno djelo. Takvom dojmu pridonose i ulomci u kojima glumica Tilda Swinton čita Czeslawa Milosza ili Franza Kafku – njegove su Plave bilježnice poslužile i kao inspiracija za naslov. (Riječ je o Kafkinim fragmentima koji su objavljeni posthumno, zahvaljujući Maxu Brodu.) Ambicija je očita, ali album rijetko postaje pretenciozan ili naporan – Richter znalački kombinira spomenute elemente kako bi stvorio ugodnu iako, naravno, vrlo tužnu i nostalgičnu glazbu.

Više od svega, album krasi dobar ukus u izboru melodija i njihovih aranžmana. Premda je riječ o kombinaciji klasične i elektroničke glazbe, teško ćete moći vidjeti šavove u tom spoju. The Blue Notebooks same su za sebe organska cjelina i sadrže vlastiti tijek i logiku. Bilo kakve asocijacije s drugim bastardima klasične i suvremene glazbe, koje smo na našim prostorima imali prilike slušati zahvaljujući izvježbanom i profitom vođenim nosom Tončija Huljića, treba promptno otjerati. Sjećate li se djevojaka iz benda Bond? Danas je tu Maksim Mrvica. Takav je spoj staroga i novoga kreativno potpuno neuspio i neznalački se odnosi i prema jednom i prema drugom elementu koje besramno izrabljuje. A komercijalni uspjeh nije izostao samo zbog toga jer on nikada ne izostaje u Japanu i Koreji. Tamo su svi, a to su sada čak i naši shvatili, suludo uspješni. Vjerojatno se sjećate one Big in Japan Toma Waitsa.

Mike Mills nije legenda suvremene elektroničke glazbe, kao što su neki uvjereni (a u Hrvatskoj možda i mnogi), nego precijenjeni trance DJ, a zanimljiv crossover se ne radi tako da se stavi house ritam preko znalački i brzo odsvirane klavirske dionice. Naravno, Max Richter to zna, pa je njegov album vrlo decentan pri izletima u elektronske žanrove. Mjestimice možete čuti kakav jednostavan beat (kao primjerice na Arboretum) ili sub-basovsku melodiju (kao primjerice na Shadow Journal). Sve su kompozicije u molu, što pridonosi njihovoj introspektivnosti, ozračju gubitka i izrazitoj filmičnosti. Kao i mnogi drugi elektronički izvođači, Max Richter bi vjerojatno rado skladao soundtrack za film, pa i u ovim pjesmama možete zamisliti različite scene koje bi ih mogle pratiti. The Blue Notebooks dobar su pratilac na  putovanju. Po mogućnosti vlakom.