Predgovor za upravo objavljenu knjigu Justice pour la Palestine ! Tribunal Russell sur la Palestine (Editions de L’Herne, ožujak 2013.), ujedno i posljednji tekst koji je prije smrti napisao veliki humanist i borac za ljudska prava
Od nastanka države Izrael čemu sam nazočio u Ujedinjenim narodima prošlo je šezdeset i pet godina, a nužnost pronalaska rješenja palestinskog problema i dalje mi se čini imperativom i istovremeno sine qua non preživljavanja i blagostanja iste te izraelske države.
Dužni smo palestinskom narodu ostvarenje države kao i svim narodima Zemlje. Zbog toga, a to i je zadatak Tribunala Russell*, treba s preciznošću utvrditi opetovane pokušaje tog naroda da ostvari svoja fundamentalna prava i naravno odrediti odgovornost izraelske vlade, no također i međunarodne zajednice: Europske unije koja je ostala dosta bojažljiva, Ujedinjenih naroda koji nisu sposobni nametnuti svoje vlastite rezolucije i prije svega Sjedinjenih Država koje se nalaze među rijetkim državama koje su glasale protiv tih rezolucija.
Radi se o jedinstvenom slučaju jedne države, Izraela, koja duguje sam svoj nastanak i postojanje organizaciji Ujedinjenih naroda – i ostvarivanju ciljeva Povelje Ujedinjenih naroda – i koja se od trenutka kada je postala državom ponaša kao da se dužnosti navedene u Povelji ne odnose na nju.
Na nesreću, nakon izraelskih pobjeda u Šestodnevnom i Jomkipurskom ratu, sukcesivne izraelske vlade ne razumjevši te dužnosti slijedile su politiku koja se nalazi u proturječju s međunarodnim pravom – politiku okupacije područja koja nisu međunarodno priznata kao njihova i kolonizaciju tih istih područja.
Sve su zemlje počinile činove vrijedne prijekora. No kada se jedna nacija stvori na osnovi neprihvatljivoga čina poput Šoe i na temelju nužnosti davanja države narodu koji je patio, kada joj tu državu dâ instanca koja određuje međunarodno pravo, naravno da je to isto međunarodno pravo postalo i dijelom njezinih fundamentalnih obaveza. S obzirom na to da je samo postojanje Izraela bilo volja međunarodnog prava u ime principa da svaki narod ima pravo na državu, pravo palestinskog naroda na isto je blatantno očito.
Rad Tribunala Russell tako doprinosi upoznavanju sa situacijom u Palestini, s namjerom da postane shvatljiva u najširim razmjerima i tako manje podložna nekažnjivosti nego što je trenutno slučaj. Ideja nekažnjivosti veoma me opterećuje: počinjene pljačke i narušavanja fundamentalnih prava palestinskog naroda više ne mogu biti prihvatljive međunarodnoj zajednici te sam upravo to htio i naglasiti.
Mnogobrojne pljačke palestinskog naroda iznesene su na svjetlo dana u više prilika, no Tribunal Russell je želio usvojiti novi, objektivniji i sveobuhvatniji pristup. Tijekom trajanja četiri zasjedanja, niz diplomata i pravnika na visokoj razini napravio je najcjelovitiji mogući inventar svega što je još uvijek neprihvatljivo u načinu na koji se odnosi prema palestinskom narodu. Činjenica da već nekoliko tjedana 138 od 192 članica Ujedinjenih naroda podupire odluku palestinske vlade da se Palestinu prizna kao državu, požuruje nužnost uzimanja u obzir svega što bi trebalo učiniti kako sve ne bi ostalo tek pustom željom.
Raznolik sastav Tribunala Russell nalazi se na visokoj razini etičke i pravne odgovornosti (dobitnici Nobelove nagrade, diplomati, pravnici itd.) i njegova djelatnost se sastoji u tome da se nastoji uspostaviti najpotpuniji mogući inventar počinjenih prijestupa. Na temelju toga će se potom moći zahtijevati da uz svaki od prijestupa dođe i odgovarajuća kazna, reparacija ili barem snažan protest.
Tribunal Russell je civilni tribunal bez pravosudne nadležnosti, što je jedno od njegovih ograničenja. Tribunal je zato što želi suditi, ali on nema pravosudnu moć. Dakle, potpuno se prepustio čitateljima svojeg izvještaja kako bi ga svatko mogao koristiti što je najbolje moguće tako da reagira, da prosvjeduje. Kada bi Europa ozbiljno razmotrila svoje vlastite nedostatke, one koji su ustanovljeni na prvom zasjedanju tribunala ili da poduzeća vode računa o onome što im je predbačeno na drugom zasjedanju, zaključile bi da moraju radikalno promijeniti svoje politike.
Tribunal Russel za Palestinu je uzeo primjer onoga za Vijetnam čiji je istinski učinak danas teško izmjeriti, no svakako treba prepoznati da se situacija u međuvremenu promijenila. Činilo mi se da je iskustvo otprije četrdeset i pet godina kada se Sjedinjene Države pozvalo da se povuče iz Vijetnama okupljanjem građanskog tribunala koji je uzeo ime velikog humanista Bertranda Russella, usporedivo s današnjom situaciju u kojoj bi informirano javno mišljenje odlučivalo o odgovornima: Izraelcima, ali isto tako i Europljanima, Amerikancima, poduzećima koji dopuštaju kršenje neporecivih prava Palestinaca. Europski i američki partneri izraelske države nisu nametnuli politiku pravih pregovora s Palestincima koja bi omogućila pronalaženje pravednog rješenja izraelskim vođama.
Dakle, možemo misliti da takav način djelovanja koji se čini neizvjesnim budući da nije pravosudan, ipak jeste dio te velike nove opterećenosti građanki i građana svih svjetskih regija da ne ostanu indiferentni pred ozbiljnim postojećim problemima koji se pogoršavaju.
Novotarija desetljeća u kojemu trenutno živimo jest da pokret građana – a sigurno da ima povijest i na desnici i na ljevici – pokazuje možda po prvi put globalni karakter. Naravno, prisutan je ograničenom broju zemalja, no ponekad ima ambiciju i dimenziju da se bavi problemima koji nisu isključivo problemi jedne zemlje, već problemi cjelokupnog ljudskog društva. Upravo to sam pokret čini strašno ambicioznim i posljedično također kadrim da dosegne veoma brzo svoje ciljeve. To je također, prema mojem mišljenju, razlog zbog kojega ne treba gubiti nadu. Primjerice, nakon Okupiraj Wall Street, ljudi koji su govorili “gotovo je jer to nikoga ne zanima” su pogriješili jer nam ipak ostane ponešto.
Možemo reći da je pokret koji je proizašao iz računala i međunarodno otvorenijom kulturom u nekolicini društava, doprinio rođenju najprije pokreta poput ATTAC-a, koji je natjerao ekonomiste poput Renéa Passeta i drugih da promisle funkcioniranje pojedinačnih ekonomija i svjetske ekonomije te tako stvorio prostor da se obnovi planetarna paradigma u njezinoj cijelosti.
Tribunal čine dobrovoljci koje financira nekoliko institucija i koje se podupire pokroviteljstvima. Treba odati počast njegovom generalnom koordinatoru Pierreu Galandu koji je uspio prikupiti svote potrebne za dobro funkcioniranje Tribunala.
U ožujku 2013. Tribunal će se skupiti u Bruxellesu kako bi donio zaključke koje ćemo distribuirati dalje. Računamo da će se kvalificirane osobe pobrinuti da naš rad dobije pažnju. Dakle, trebalo bi mobilizirati građane dobre volje da naglase neuspjehe posljednjih četrdesetak godina te da pozovu na odlučno djelovanje.
U tome vidim utjecaj, naročito u medijima, poput skromnih, iskrenih, odlučnih doprinosa važnom promicanju, kako u izraelskom tako i u palestinskom narodu, harmonične koegzistencije između dva naroda čija budućnost može biti samo zajednička.
Pariz, 18. veljače 2013.