Valentina Luketa  

Pravi Egipti

Bomba je eksplodirala rano ujutro u petak, 2. svibnja. Ubila je jednog policajca i ozlijedila četvoricu drugih. Vijesti su javile da je to bila primitivna naprava čiji je cilj bila jedna od mnogih vojnih i policijskih kontrolnih točaka u Heliopolisu, jednoj od najvećih kairskih četvrti. Lokalni mediji hitro su optužili Muslimansko bratstvo za još jedan teroristički čin, dok je bulumenta međunarodnih medija kaskala za događajem - mrtvi policajci u Kairu ne prodaju se tako dobro kao prije.

Nasilje i ostali svjetovi Za napad sam saznala slučajno. Čvrsto sam spavala u Zamaleku, luksuznoj četvrti u središtu Kaira. Moja klimatizirana soba bila je ugodno hladna, držala je daleko već nepodnošljivu afričku ljetnu vrućinu. Probudila sam se uz cvrkut ptica i pripremila doručak od cjelovitih žitarica s voćem iz ekološkog uzgoja. Ne bih saznala za bombu jer živim u jednome od mnogih paralelnih svemira u Kairu, koji se rijetko poklapaju s onim koji međunarodni mediji prikazuju kao jedinu stvarnost u Egiptu nakon arapskog proljeća - prosvjedi, sukobi, tenkovi i krv. Mi tamo rijetko čitamo ili gledamo vijesti. To nije zato jer nas nije briga. To je zato što smo primorani pobjeći iz te paralelne stvarnosti da bismo uspostavili nekakav osjećaj normalnog života. Kao da je od svrgavanja Morsija početkom prošlog ljeta Kairo iscrpio svu svoju pozornost spram nasilja, ili ga značajno više toleriramo. Potrebno je barem par stotina mrtvih, i to po mogućnosti negdje bliže centru, da bi se privukla pažnja stanovnika Kaira ovih dana. Nije cinizam razlog za naše odvraćanje pažnje, nego nesposobnost ljudske misli da svakodnevno prianja uz bol i patnju. Prošlog tjedna stotinu dvadeset i troje pristaša Muslimanskog bratstva osuđeno je na smrt. Bijesa je bilo, ali on je bio blijeda sjena one moći masa iskazane u protekle dvije godine. One gorljive vjere u promjene, koja je nekad milijune ljudi tjerala u prosvjede, jednostavno više nema.

Slučajno sam, dakle, doznala vijesti o ovoj eksploziji, petkom inače redovitoj pojavi, kada se moj mamurni cimer dogegao do kuhinje da me pita je li sigurno ići u stari Kairo, sasvim turističko odredište. Našalili smo se da takva turistička mjesta nisu “pravi” Kairo, pa je on rekao da će poslije povesti prijatelja u susjedstvo s domicilnim stanovništvom, ne bi li doživio “prave” Egipćane. Stranci često bilo što sa zapadnim utjecajem ne doživljavaju kao “pravi” Egipat, kao da su siromaštvo i srušena infrastruktura u “domicilnim” četvrtima nekako inherentno egipatski, time pokazujući naše prešutno orijentalističko mnijenje da je tehnološki progres isključivo zapadna roba koja se drugima može samo izvoziti.

Uvjerila sam ga da se ne treba brinuti jer Muslimansko bratstvo, ili bilo koga drugoga tko stoji iza ovog napada, civili ne zanimaju. Ne znam je li to istina, nitko od nas ne zna. Istina je da istina ne postoji, kao što ne postoji niti “pravi Kairo”, a pitanje “što se točno događa u Egiptu” ne može dobiti odgovor u tisuću petsto riječi. Niti u knjizi, kad smo kod toga, bez obzira na mnogobrojne pokušaje od siječnja 2011. godine. Čuvajte se općih tvrdnji o stanju u Egiptu. One guraju složenu egipatsku stvarnost u ustaljene ideje iz prošlog svršenog vremena koje nemaju veze ni sa čim osim s pripovjedačevom mogućnosti opažanja u trenutku izricanja takve tvrdnje. A ta mogućnost opažanja u gradu s 20 milijuna stanovnika u rasponima od krajnjeg siromaštva do nepojmljivog bogatstva, od burki do bikinija, od nepismenosti do visoke obrazovanosti, zaista se svodi na oči promatrača. S druge strane, nije mi namjera reći da su ta opažanja netočna. Prije da je tendencija prodavanja jedne inačice priče pod apsolutnu istinu osnažila orijentalističku, često egzotičnu sliku Egipta kao mjesta neprestanih političkih previranja i nasilja.

Normalan petak Kad su se moj cimer i njegov prijatelj spremili za kairsku avanturu, smjestila sam se na kauč u razmišljanju kako provesti dan. Petak je naša nedjelja, jer ga Muslimani slave kao svoj sveti dan. Često me pitaju: “Kako je živjeti u Egiptu?”. Ovo pitanje slijedi bujica novih, nekih više, a nekih manje informiranih: “Imaju li zahode? Što jedeš? Moraš li se pokrivati kao žena? Mrze li kršćane?” Zapravo mrzim razgovarati o tome. Opet, s druge strane imam čudan osjećaj dužnosti, odgovornosti za suzbijanje svih strašnih stereotipa koje šire mediji, stoljeća orijentalizma i naša domaća averzija prema muslimanskim susjedima u Europi. Preplavljena sam samonametnutim osjećajem odgovornosti jer sam svjesna da bez obzira odakle krenem – od politike, društva, religije, ekonomije – neću moći reći pravu stvar. Time riskiram ili potvrđivanje onih stereotipa ili, još gore, dezinformiranje svojih sugovornika. Štoviše, svaki put kad odgovaram na ta pitanja griješim kao i oni koje optužujem: svodim složenu egipatsku zbilju na vlastitu percepciju, vlastito iskustvo.

Ali ako ja ne govorim o tome, tko će? Ono što zaista želim reći jest da je život u Kairu normalan, štogod to značilo ovih dana. Egipćani i Egipćanke rade, idu u školu, druže se i brinu se o svakodnevnim problemima, baš kao i vi. Samo žive na drugačijem mjestu na planetu, što trenutno znači da žive na drugačije načine i s drugačijim rješenjima za životna pitanja.

Kairo je obično tih petkom. To je obiteljski dan za većinu Egipćana, kako Muslimana, tako i Kopta. Okupljaju se u kućama rođaka, idu u restorane ili šetaju obalama Nila. Petak je nekad bio dan masovnih prosvjeda, nazivan sugestivnim borbenim imenima poput “Gnjevni petak” ili “Osvetnički petak”. Takva masovna okupljanja rijetka su od prošlog ljeta, a ovih dana politika ubija razgovore. Sada petak služi opuštanju i uživanju u živom društvenom i kulturnom životu kakav nudi svaki veliki grad. Umjetničke izložbe, kino, operne predstave, kazališta na otvorenom i živa glazba. Egipatska kinematografija, poznata i priznata u arapskom svijetu, proizvodi brojne televizijske serije i filmove s brojnom publikom u mnogim kinima u Kairu. Postoji obilje parkova, kavana na otvorenom i drugih mjesta za “visiti“. Postoje dakako i različite stvari specifične za arapski svijet: pušionice nargile (shisha), čaj i kava u dva sata ujutro, štandovi s batatima, zaustavljeni promet.

Napokon sam ustala s kauča. Odlučujem ići u teretanu, a zatim u lokalni bazen. Ručala sam s prijateljicom u jednome od mnogih restorana, a navečer sam gledala predstavu “Taxi”, umjetnički dovitljivu kritiku društvenog i političkog stanja u postrevolucionarnom Egiptu koju izvodi mladi kazališni ansambl. Predstava je na engleskom. Zaključila sam večer uz hladno piće na jednoj od kairskih terasa s pogledom na Nil, izmjenjujući zadnje tračeve s društvom i žaleći se na završetak vikenda. Vratila sam se u svoju klimatiziranu sobu i zaspala u očekivanju još jednog dana. Ne mogu reći ništa iznimno o svom petku. Naposljetku, mogu reći samo kako je meni živjeti u Egiptu, kakva je moja realnost – jedna od mnogih realnosti koje postoje u Kairu.