Pravi komunizam je komunizam slobode

U petak i subotu, 24. i 25. ožujka, u Ljubljani je boravio Antonio Negri, poznati talijanski filozof i ljevičarski aktivist. Kao i prvi put, prije dvije godine, kada je na Fakultetu društvenih znanosti (koji je ekvivalent našoj Politologiji) organiziran simpozij u povodu izlaska slovenskog prijevoda u međuvremenu poznate knjige – kojoj je Negri, uz Amerikanca Michaela Hardta, jedan od autora – Imperij, i ovaj put povod za susret je bila knjiga. I to ne jedna, nego dvije. Naime, osim što su se mlađi znanstvenici potrudili brzo prevesti i svojevrsni nastavak Imperija, knjigu istog autorskog dvojca Mnoštvo (prevoditelji su ostavili u naslovu izraz multituda, pokušavši od njega učiniti domaći termin), predstavljena je i knjiga Negrijevih razgovora s psihoanalitičarkom Anne Dufourmantelle, nazvana Vraćanje – Biopolitički rječnik (Vrnitev – Biopolitični besednjak).

Za Evropu mnogovrsnih svjetova

Sam Negri u svome govoru nazvanom Za Evropu mnogovrsnih svjetova varirao je svoje više od desetljeća poznate teme, braneći koncept Imperija od kritika, koje govore da razvoj događaja nije potvrdio osnovne teze knjige. No, u toj obrani i pozivanju na skromnost mišljenja, Negri se nije postavljao kao dogmatik, koji ne pušta svoje dogme, nego je dopuštao i činjenicu da intenzitet i smjer povijesnog događanja neke teorijske postavke potvrđuje, a neke negira.

Ukratko: situacija se u svijetu od vremena kada su Hardt i on pisali Imperij (a to je bilo do 1997. godine, iako je knjiga izašla tek na prijelomu tisućljeća, 2000.) podosta izmijenila. Ono što se nije izmijenilo jest volja autora da pronađu pravu teoriju za politiku ili, militantnije rečeno, teorijsko oružje za praktičnu akciju. I dok su u Imperiju opisivali nove strukture moći, u knjizi Mnoštvo/Multituda naglasak je trebao biti na mogućnostima otpora. A to je značilo odgovoriti na dva temeljna pitanja: prvo, što je uopće danas demokracija? Što ona znači u globaliziranom svijetu, s onu stranu nacionalnih prostora? I drugo, pomalo vječno pitanje svake radikalno lijeve politike: tko je ili će biti subjekt optimistično najavljenih radikalno-demokratskih promjena?

Na prvi dio pitalice Negri i Hardt, za razliku od onih, poput drugog talijanskog filozofa Agambena, kojega je Negri u svom nastupu usput kritički opaučio, koji svugdje vide neki paradoksni novi pra-fašizam i ne vjeruju više u mogućnost obnove demokratskih poredaka (ako su oni ikada i postojali), Negri i Hardt ustraju u “optimizmu”, koji nije puno manje paradoksalan. Po Negriju, mi smo gotovo egzistencijalistički radikalno “osuđeni na demokraciju”, koja da je sada i dalje po prvi put stvarno, tj. globalno moguća.

Uvevši u diskusiju pojam mnoštva, Negri ga je elaborirao s raznih strana i na konkretnim primjerima tekućih događanja. Od onih nedavnih u pariškim i drugim francuskim predgrađima, do aktualnih studentskih revolta, te sindikata i lijevih političara koji im se pridružuju. Naglasio je kako “Pariz nije Evropa” i da tamošnja trenutačna događanja ne mogu biti poopćena ni na razini EU-a. To mnoštvo, taj subjekt promjene do kojega je Negriju najviše stalo i na kome inzistira, nešto je na pola puta između Marxa i Deleuzea i Guattarija. Mnoštvo ne čine neki fiksni subjekti, neki stalni identiteti, ponajmanje je to neka nova klasa ili politička partija. Negri više ne govori mnogo ni o tzv. antiglobalizacijskom pokretu, nego o sve difuznijoj sposobnosti “činiti mnoštvo”, o gotovo epistemološkom momentu u tvorbi protu-moći. Govori o komuniciranju iskustva i borbe, o znanju koje je moć i sposobnost za promjenu u situaciji kada više nema Levijatana nacionalne države.

Politički prostor je globalni svijet

Usprkos udaru američkog nacionalizma na Imperij, Negri i dalje misli kako danas više nema pravog imperijalizma. Velike nacionalne države nesumnjivo i dalje imaju golem utjecaj na svjetsko događanje, no na djelu je međuovisnost u mreži organizacija, koje nisu samo države. Čak se i Indija, navodi primjer Negri, kao država oslobađa kolonijalizma koji ju je stvorio. Najveće države izvan tzv. euroatlantskog svijeta, poput Rusije, Kine i Indije, nisu samo žrtve globalnih trendova koje nameće kapitalizam, nego i kreatori istih. Centar postaje provincija, provincije – centri. Točnije: pluralizam koji je danas na djelu nije pluralizam država, koje su sve dio istog globalnog tržišta i istog suverenog Imperija. Nikakav unilaterizam, pa niti onaj SAD-ov, više ne funkcionira, politički prostor je globalni svijet. Ako neke snage u SAD-u misle da mogu ostvariti svoju fundamentalističku fantazmu o tome da (p)ostanu gospodarima svijeta, to je samo još jedna politička tvrdnja koju ne slijedi stvarno ovladavanje svijetom.

Ono što se promijenilo u posljednjih desetak godina nije uvid da ne postoji svjetska mreža povezanosti i međuovisnosti, koju možemo zvati Imperij, nego da je i taj oblik od početka u krizi. Danas treba misliti ne neki novi svjetski poredak na način geopolitičara tzv. velikih sila ili idealističkog filozofa Kanta, koji je sanjao o vječnom miru i time inspirirao neke institucije međunarodnog prava, pa i samu ideju Ujedinjenih naroda. No, nakon 11. rujna 2001. i SAD-ova udara na svjetski sustav, jasno je da je trijumfalistička logika navodnih pobjednika u tzv. hladnom ratu i sama propala te da je potrebno misliti o nekim novim institucijama slobode u nekom novom svjetskom redu.

Negri je govorio oko sat vremena, a nakon stanke riječ su uzeli strani gosti i domaćini. Bio je tu Thomas Atzert iz Frankfurta, Negrijev i Hardtov prevoditelj na njemački, no zanimljivije od njega govorili su profesori Sadro Mazzarda iz Bologne i prije svih Carlos Prieto del Campo, koji je na skup došao iz Madrida. Moderator cijelog događanja u velikoj dvorani Fakultete za družbene vede, u kojoj nije nedostajalo studenata i drugih znatiželjnika, sve do politički organiziranih predstavnika tzv. izbrisanih u Sloveniji, bila je Barbara Beznec, jedna od prevoditeljica i članica Političkog laboratorija, koji je organizirao Negrijev dolazak u Ljubljanu. Uz nju, Negrijev “vodič” bio je i ovaj put Andrej Kurnik, a govorili su i profesori-aktivisti Darij Zadnikar, Jernej Pikalo, Milan Brglez i Rastko Močnik.

Zauzimanje tvornice bicikla Rog

I kada je izgledalo da će se u subotu, sljedeći dan, ponoviti situacija od prije dvije godine, kada je akademskom simpoziju uslijedio aktivistički workshop na Metelkovoj, sve se premetnulo u mnogo uzbudljivije događanje. Naime, Negri je u znak potpore slovenskim alternativcima okupljenima u projekt TEMP (vidi okvir) svoju konferenciju za novinare, na kojoj je sudjelovao i potpisani izvjestitelj, a za što ljubljanske vlasti nisu htjele izdati dozvolu, održao u skvotiranoj, “napuštenoj” tvornici bicikala Rog, usred Ljubljane. Taj golemi prostor u samom središtu grada propada zbog tipičnih tranzicijskih zemljišnih špekulacija onih koji imaju “svoju” privatnu državu, prisutnih očito i u “sređenoj” državi Sloveniji. Time je, zajedno sa svima nama, pokazao da za civilni neposluh i aktivizam socijalističke alternative godine nisu važne. A razgovor koji se u hali odvijao pokazao je i da je u jedinstvenom činu teorijsko-praktične akcije moguće ukinuti i nadići podjelu na teoretičare, aktiviste i novinare.

Najprije je Emil Jurcan ispred grupe TEMP objasnio zašto je prostor zauzete tvornice izabran za tiskovnu konferenciju Antonija Negrija. Cijeli simpozij zamišljen je da se održi u prostoru bivše tvornice bicikala Rog. No, zbog komplikacija koje su nastale s općinom Ljubljana (a nastavile su se i nakon Negrijeva odlaska, te se borba za prostor nastavlja), događaj se odvio na Fakultetu društvenih znanosti. Druženje s Negrijem bilo je povod da skvoteri preurede cijelu halu.

Tvornica Rog izabrana je kao tipičan primjer tranzicije u Sloveniji. Oko godina 1991., 1992., mnogi industrijski kompleksi su se raspali, a prostori su ostali napušteni. Većina objekata dospjela je u vlasništvo općina, tj. javnih vlasti, no nikakva nova aktivnost nije u njima pokrenuta. Zapravo su oni zatvoreni javnoj upotrebi i postali su samo predmetom vlasničkih špekulacija.

“Dolazak Tonija Negrija u prostor bivše tvornice Rog, kao i objavljivanje knjige Multituda/Vojna in demokracija v času Imperija (Mnoštvo/Rat i demokracija u doba Imperija) shvaćamo i kao dio inicijative da se pokaže potencijal novih javnih prostora, unutar ovakvih industrijskih kompleksa”, nastavio je Jurcan. “A u tim prostorima sadržan je možda i potencijal da se i koncept mnoštva, kao nove, različite zajednice, kao koncept samoorganiziranoga društva i podruštvljene proizvodnje, slobodnije razvija. Tako da i ova tiskovna konferencija predstavlja ogledni pokušaj uvođenja novih koncepata upotrebe javnog prostora, u kojima će, nadamo se, teorija mnoštva Tonija Negrija naći svoju primjenu”.

Negri je počeo zamišljati čemu bi stotine i stotine kvadrata upotrebljivog prostora mogle služiti. Najprije se sjetio plesa, umjetničkih radionica, predavanja. A onda prostora koji bi bio centar za druženje s migrantima, mjesto prolaska, tranzita…

Koncept nove zajednice

Uslijedilo je pitanje Emila Jurcana o najopćenitijim premisama koncepta tzv. nove zajednice. Otvara li on mjesto ponovnom propitivanju koncepta društvenog vlasništva? Treba li uopće otvarati neke nove, od sadašnjih različite, prostore demokracije?

Negri je odgovorio kako misli da se od čisto jurističkih kategorija trebamo okrenuti novima, koje ne propituju samo tradicionalna područja privatnoga i javnoga, nego se nanovo pitaju što to uopće tvori zajednicu, što je to ono zajedničko u zajednici samoj? Pritom pod zajednicom u elementarnom smislu misli na ono javno, na javne poslove. Ali ne na onu javnost kojom upravlja država, nego na javnost kojom rukovode sami ljudi koji u njoj sudjeluju, sami participanti. Zajednica i nije ništa drugo doli to sudjelovanje, ona nije ništa organsko niti puko pravno, nego sama ta participacija i stvarna sloboda.

Andrej Kurnik zapitao je Negrija što je za njega uopće sloboda i dobio odgovor koji se danas rijetko čuje: “Za mene je pojam komunizma istoznačan s pojmom slobode. Inače, postoje dva koncepta slobode, koji se međusobno prekrivaju. Prvi je negativan i u njemu nismo ničime ograničeni. Drugi je pozitivan i poznajemo ga iz antike. On govori o slobodi kao mogućnosti da nešto zajedno gradimo, izgrađujemo. Prekrivanje ova dva koncepta ujedno otvara utopijsku mogućnost, mogućnost da počnemo graditi institucije slobode. A to su one institucije u kojima rad više nije prisilan i otuđen, kao što to on klasično jest i kakav se svojedobno odvijao i u ovome tvorničkom prostoru. Jednostavno rečeno: kada se ta dva koncepta misle zajedno, kada se prekriju, moguće je misliti komunizam zajedno sa slobodom. Onda je komunizam komunizam slobode”.

Emil Jurcan odgovorio je tada prisutnoj aktivistici iz Švedske, koju je zanimala budućnost tvorničkog prostora, da će on tek postati zanimljiv kapitalu, prvenstveno kao građevno zemljište. Zato općina “ne zna” što bi s prostorima tvornice. Točnije, ona ih pušta da propadnu. Tvornice u središtu grada više nisu interesantne, ali je vrlo interesantan i vrijedan građevinski prostor. Tu bi se mogle izgraditi trgovine, kupovni centar ili luksuzni stanovi.

Darij Zadnikar, sada više kao aktivist nego profesor, nastavio se na misao kako je vlastima zanimljiva lokacija, a ne postojeća arhitektura industrijskog razdoblja, inače po sebi vrijedna. Nju zanima komercijalizacija nekada tvorničkog prostora: ili za trgovine, ili za stanove i slično. I u tome je najveća prepreka namjeri da bi ovaj prostor postao javnim. Sve je prazno jer se pušta da kuća propadne. Kada zgrada do kraja propadne sve potpada pod općinsku službu zaduženu za zemljište, a ne onu zaduženu za nekretnine.

Između kapitala i nacije

Potpisani autor iskoristio je priliku za tri političko-teorijska pitanja Negriju. Najprije smo ga pitali da pojasni što mu znači da je pluralizam prisutan u mnoštvu ne-liberalni pluralizam? Odgovorio je kako bismo najprije trebali odrediti što uopće znači da je nešto liberalno. Jer, liberalizam nije istoznačnica za pluralizam. Liberalizam definiramo kao medijaciju, posredovanje različitih interesa koji postoje na tržištu. Pri tome se apsolutizira nešto takvo kao što je privatni interes. Taj multiplicitet, ta mnogostrukost, u biti se uvijek definira kao egoizam individuuma.

A pluralnost je moguće misliti ne samo u kategorijama odnosa individualizma i egoizma nego i u kategorijama zajedničkog sudjelovanja. To je kada govorimo uopćeno. Kada govorimo o uže političkom pojmu liberalizma, o političkom dispozitivu, ta razlika postaje još izraženijom. U političkom smislu, kod liberalizma više nemamo posla s principima, nego sa strašnom silom egoizma i akumulacije koja nam je suprotstavljena, odnos prema kojem je, što se tiče odnosa moći, potpuno asimetričan. Liberalizam u tome kontekstu postaje moćna mistifikacija realne nejednakosti i stvarnoga iskorištavanja ljudi.

Zanimalo nas je nakon toga i zašto je tako skeptičan prema pariškim događajima povezivanja studentske omladine i radničkih sindikata?

Odgovorio je da sindikati u Francuskoj, Italiji i posvuda u Evropi imaju ambiciju predstavljati jedno društvo kojega u biti više nema. Pritom misli prvenstveno na nove radne odnose. Paradoks je da su u ovome trenutku sindikati nesposobni razviti neki diskurs u vezi s “novim proletarijatom” prekarijatom, u vezi s prekarnošću i njezinom opravdanošću (to znači u vezi s privremenim, nesigurnim i nestalnim poslovima i onima koji ih obavljaju).

Tako su npr. u Francuskoj svi pokušaji organiziranja prekarnih vrlo slabi, blijedi i ograničeni. Ne postoje neki određeni, precizni zahtjevi s obzirom na tu novu situaciju prekarnosti i prekarijata. S jedne strane, imamo situaciju u kojoj se uvodi zakonodavstvo koje fleksibilizira rad, koji postaje sve mobilniji i uvodi prekarnost, dok, s druge strane, u sindikatu imamo samo neku defanzivnu poziciju. Sindikati još govore samo u relacijama fiksnog rada, u terminima stalne zaposlenosti na neodređeno vrijeme i sl. A vremena takvog rada, takvih radnih odnosa, smatra Negri, ne mogu se vratiti.

Dapače, to niti nije poželjan razvoj situacije. Naši roditelji, naši djedovi i bake, proveli su živote radeći u tvornicama, poput ove u kojoj razgovaramo, svaki dan od 6 do 14 sati. Bio je to ropski život, tako da za nestajanjem industrijskih radnika ne treba posebno žaliti.

Potrebno nam je izumiti neke nove instrumente koji će nam omogućiti neku sigurnost, izvjesnost u životu, bez obzira na fleksibilizaciju rada koja se uvodi. U Imperiju Hardt i Negri predlažu uvođenje institucije “državljanskog”, zajamčenog dohotka. Ostaje problem: na koji način povezati rad i slobodu? A sindikati to u biti ne uspijevaju.

Pitali smo još da kako to da iako je navodno nadvladana opreka između klasičnog imperijalizma s jedne i klasične borbe za nacionalno oslobođenje, s druge strane, svjedoci smo, upravo na postjugoslavenskim prostorima, da i nakon smrti Slobodana Miloševića pravljenje novih “nacionalnih država” ima dobru prođu? Negri je odgovorio kako je borba protiv imperijalizma na način nacionalnog oslobođenja nekada imala smisla. No, u svijetu koji je u današnjoj mjeri ujedinjen svjetskim tržištem nestaje prostora za neku nacionalnu autarkiju, pa i za neki “nacionalni” otpor Imperiju. Danas postoji proturječje unutar samog projekta nacionalne homogenizacije: nacija je nekada značila ujedinjavanje, takvo ujedinjenje koje je kapitalu i buržoaziji omogućavalo da se šire na nove prostore. “A što bi značila danas?”, zapitao se retorički. No, mi smo bili uporni: “Pa ipak, da bi npr. Kosovo postalo državom brinu se danas i EU i NATO?”. “U Italiji se na kosovsko pitanje gleda s dužnim oprezom i u kontekstu preuređenja širega evropskog prostora”, odgovorio je. I dodao: “Što se tiče prostora bivše Jugoslavije općenito, moram priznati da sam ja još uvijek titoista. A mi smo završili konstatacijom kako sudeći po konceptu tzv. zapadnog Balkana niti EU nije daleko odmakao od Titova puta.

Mnoštvo u Italiji i Južnoj Americi

Barbara Beznec pitala je Negrija da skicira političku situaciju u Italiji pred nadolazeće izbore. “U Italiji problem nije u desnici, nego u ljevici”, odgovorio je. Desnica u potpunosti određuje što je to tzv. realna politika i sva politička borba odvija se na njezonu terenu. Berlusconi je svima dojadio, pa i “svojima” i u cijeloj zemlji prisutna je snažna želja da desnica izgubi na sljedećim izborima. No, s druge strane, može se dogoditi da sve završi tako što će se na toj drugoj, lijevoj strani, vidjeti samo velika praznina. Bez nekog čvrstog orijentira što da se radi.

I novi film angažiranog redatelja Nannija Morettija, nazvan Il Caimano (Kajman, vrsta krokodila), usmjeren protiv Berlusconija, govorit će o tom problemu. I u tome filmu vidi se ta velika želja da Berlusconi izgubi, no i on završava u pitanjima na koje nema odgovora.

Nakon Italije slijedilo je pitanje koje se zanimalo o tome što Negriju znači mnoštvo u današnjem Caracasu i Venezueli, kakav je to subjekt? Uopće, kako on gledate na vlast ljevice u nekim južnoameričkim državama? Odgovorio je kako se zadnjih godina svi toliko bave ratom u Iraku, Bushevom politikom i konfrontacijom s njom, da gotovo nitko nije primijetio veličinu političkih promjena koje se događaju u Južnoj Americi, činjenicu da se ona, po prvi puta, uspijeva otrgnuti iz pandža SAD-a, što je velika geopolitička promjena.

Što se tiče samog mnoštva, vidimo kako se mobiliziraju oni dijelovi stanovništva koji nikada do sada nisu bili politički reprezentirani. Do sada isključeni dobili su svoj glas i to na sasvim efikasan, realan način. U bolivijskoj revoluciji ili venecuelskoj demokraciji mnogi vide populizam, koji interpretiraju samo negativistički. No, stvari su barem dvoznačne. A u najširim okvirima, širim od pojedinih južnoameričkih država, to klasno i rasno preslagivanje, ta “proradnička” politika od Brazila do Venezuele iznimno je značajna.

Usprkos hladnoći tvorničkog prostora, diskutiralo se još o novijim reartikulacijama koncepata sigurnosti, kako unutar pojedinih država, tako i među državama i društvima. Po Negriju, koncept sigurnosti nije uvijek nužno povezan s nekom desničarskom propagandom. Posebno stoga što političke kategorije postaju sve više životnima, vitalnima, ili, kako on voli reći, bio-političkima. One zahtijevaju sve veće sudjelovanje između raznih posebnosti/singulariteta. U tom kontekstu elementi sigurnosti postaju proizvodnji, radu i stvaralaštvu sve više unutarnji. Kao da živimo u nekoj mreži i u svojoj imaginaciji očekujemo da će nas kada padnemo ta mreža obuhvatiti, zadržati da ne tresnemo. Koncept sigurnosti postaje jako opasan kada služi mobilizaciji straha. Straha u hobbesovskom smislu, smislu u kojemu je on konstitutivan za naše konstruiranje civilnog društva. Tome pojmu sigurnosti o kome govori Hobbes, danas se treba na svaki način izmaknuti. S druge strane, pitanje sigurnost ostaje i postaje sve više unutarnjim, postaje pitanjem kontinuiteta, pitanjem našega trajanja u sinkroniji i dijakroniji, na kojega nemamo konačnog odgovora.

Tu je negdje priča i stala. Negri je izašao, a većina okupljenih nastavila se družiti na golemom krovu tvornice, s prekrasnim pogledom na rijeku i središte grada.

Filozof Antonio Negri prisutan je na talijanskoj i svjetskoj teorijskoj i revolucionarno-aktivističkoj sceni od sedamdesetih prošlog stoljeća (neka od djela koja je napisao: Marx nakon Marxa, Novi prostori slobode, Divlja anomalija), ali tek u zadnjih desetak godina slovi za jednog od najzanimljivijih i najkontroverznijih mislilaca suvremene postmarksističke misli. Mnogi su čuli za njega samo u vezi dugogodišnje zatvorske kazne, na koju je bio osuđen u Italiji, zbog navodne terorističke djelatnosti. I dok ga danas jedni nekritički slijede, drugi u potpunosti odbacuju njegovu noviju smjesu marksizma i postmoderne.

Svoju popularnost duguje uspjehu koji je postigao knjigom Imperij (Harvard University Press, 2000., hrvatski prijevod: Multimedijalni institut/Arkzin, 2003.), koju je napisao zajedno s mladim američkim profesorom književnosti i romanistike na univerzitetu Duke Michaelom Hardtom. Ta knjiga postala je i utjecajnom osnovom obnovljenih promišljanja o načinima ‘’izlaska iz kapitalizma’’ na prijelomu tisućljeća. U međuvremenu Imperij je dobio svojevrstan nastavak u radu istog dvojca pod nazivom Mnoštvo (Penguin Books, 2004.), u kojemu operativnije razrađuju problem subjekta moguće revolucionarne promjene. Izlazak slovenskog prijevoda knjige pod nazivom Multituda/Vojna in demokracija v času imperija (Časopis za kritiko znanosti, 2005.) bio je razlogom drugoga posjeta 71-godišnjeg filozofa Ljubljani.