Ankica Čakardić  

Pravi odgovori na prava pitanja

Kriza u SWP-u počinje neuspjehom vodstva partije da primijeni čak i svoju ukočenu, dogmatsku verziju ženskih oslobodilačkih politika na optužbe za silovanje koje je počinio jedan od njezinih rukovodećih članova. Vodstvo je zataškavalo stvar sve dok to nije postalo nemoguće. U tom trenutku ono započinje kampanju laži i zastrašivanja disidenata partije što uključuje i nekolicinu isključenja iz članstva. To se zapanjujuće kosi s mojim prijašnjim iskustvom u SWP-u. Kao članu aktivističke baze partije bilo mi je oduvijek jasno da se seksizam neće tolerirati ni na kojoj razini. Partija je uvijek nametala rigidnu distinkciju između feminizma i ženskog oslobođenja. Izbjegavajući feminizam, tvrdila je da prakticira žensko oslobođenje. To se djelomično temeljilo na nizu karikaturalnih prikaza feminizma i dogmi naslijeđenih iz političkih borbi u 1980-ima. Ipak, seksizam se nije tolerirao. Seksističke šale ili bilo što što može predstavljati uznemiravanje ili agresiju jednostavno je bilo neprihvatljivo. Ukoliko bi se obiteljsko nasilje prijavilo, u većini slučajeva bi optuženi bio izbačen iz partije ili suspendiran, ovisno o jačini optužbe. Odluka o prijavi policiji bi se prepuštala drugu koji prijavljuje slučaj obiteljskog nasilja stranci.

U retrospektivi, ipak je očigledno da se radilo o primjeni dvostrukih standarda budući da uzorak koji je isplivao pokazuje da se štite  ljudi s institucionalnim autoritetom unutar partije. To se čini logičnim obzirom da  partija njeguje iznimno hijerarhijsku kulturu. Iako ne posjeduje masivni aparat pravila, za partiju tako male veličine ima prilično veliku birokraciju te podosta statusa i relativnih privilegija što pripadaju onima koji uspiju izboriti birokratsku poziciju. To također pomaže pojasniti zašto vodstvo ne prihvaća da postoji išta loše u optužbi za silovanje koju je istraživala komisija sastavljena od prijatelja, politički podređenih i suradnika optuženog. Oni su inzistirali da “kadrovi”, dakle podmazana birokracija, ima poseban “politički moral” što je značilo da ne bi trebali biti pristrani u slučaju kao što je ovaj.

Prikriveni seksizam

Sve je to povuklo niz pitanja. Prvo, ako je partija imala prakse koje nisu mogle zaštititi žene, koje su to onda mogle? Drugo, ako je rodna politika partije ostala zaglavljena u naslijeđenim dogmama, koje nove perspektive su nam bile potrebne? Treće, ako je vodstvo partije bilo kadro zaštititi vodeće članove partije od optužbi za silovanje i sustavno obmanjivati svoje članove, što nam to govori o partijskoj demokraciji koja se konstantno veličala? Kako bi izgledala prava demokratska partija? I ako je ovo rezultiralo logikom kulta prema kojoj su “kadrovi” neprijemčivi na mane normalnog ljudskog bića, koliko dugo se ta kultura kulta držala ispod površine? Koji su bili njezini uzroci?

Konačno, budući da je vodstvo nastavilo bubnjati za “lenjinizam”, optužujući oponente za “autonomističke” i “mizerne feminističke” devijacije, morali smo se zapitati što lenjinizam doista jest. Jer je naše razumijevanje povijesnog fenomena lenjinizma duboko odudaralo od birokratske, odozgo prema dolje strukture s kojom smo se susreli. Ako je to historijsko iskustvo značajno za političko organiziranje danas, a vjerujem da jest, mi moramo radikalno revidirati što točno podrazumijevamo pod njim. Ne mogu reći da smo odgovorili na sva ta pitanja; nastojimo odgovore pronaći u praksi.

Na koji način bismo mogli razraditi/stvoriti strategije koje obuhvaćaju feminizam i progresivnu ljevicu na način da izuzimaju seksističko (i nasilno) ophođenje s drugaricama unutar lijevih partija?

Nerado bih zauzeo stav stručnjaka po ovom pitanju. Upoznat sam s praksama transformativne pravde koje oblikuju radikalne zajednice u borbi sa seksizmom i seksističkim nasiljem i čitao sam njihova iskustva. Čisto kao pripomoć za formuliranju odgovora na ovo pitanje, mislim da bi za žene bila dobra praksa da se poluautonomno organiziraju u vijeća unutar organizacija čije su članice. Na taj bi način imale prostor za raspravu o pitanjima koja ih se tiču i mogućnostima njihova rješavanja ne brinući se hoće li ih muški kolege pogrešno shvatiti ili na neki način prekoriti. To proizlazi iz prepoznavanja posljedica ženske opresije u odnosima između muškaraca i žena i može uvesti suptilne, i ponekad ne tako suptilne, predrasude u psihologiji muških drugova.

U Međunarodnoj mreži socijalista koju je osnovao prvi val članova koji su odstupili iz SWP-a postoji vijeće žena koje se bavi pitanjima koja posebno pogađaju drugarice. To ne znači da se pitanja seksizma problematiziraju isključivo u vijeću žena i da se ne tiču ostalih, nego da se rasprava može odvijati bez narušavajućih posljedica koje sam spomenuo. Mislim da je stupanj međusobnog političkog povjerenja nužan da bi ovo funkcioniralo. Oni koji nisu uključeni u rad vijeća, moraju ostaviti po strani sve brige vezane za ono o čemu se raspravlja, dok vijeće, naposljetku, mora biti odgovorno prema široj organizaciji za ideje koje zastupa. Na sreću, postoji takvo povjerenje, dijelom i na osnovu čega smo napustili SWP.

Emancipatorni potencijal ljevice

Smatrate li da je uputnije ostvarivati emancipatorske prakse u sklopu formalno organizirane, institucionalizirane ljevice ili se one u cijelosti mogu razvijati tek  kao dio  lijevih subpolitika – kroz direktnodemokratske strategije, Occupy pokret, sindikalne, studentske i borbe za javna dobra?

Smatram da je postojeća institucionalizirana ljevica nedovoljna, opterećena dogmatizmom, sektaškim praksama i strahom od gubitka kontrole. Međutim, ne mislim ni da su lijeve subpolitike dovoljne. Govoreći iz britanske perspektive, problem s kojim smo se suočili tijekom ove krize je taj što se u posljednjih trideset godina dogodilo mnogo društvenih borbi, ali malo onih čiji je uspjeh institucionaliziran na održiv način. Stari oblici reprezentacije i kondenzacije unutar stranaka, saveza i sindikata se kidaju, ali ih ništa novo i ustrajno ne zamjenjuje niti se nadovezuje na njih.

Ostaje otvoreno pitanje koje točno oblike institucionalizacije valja primijeniti i to će ovisiti o potrebama zadanih nacionalnih konteksta. Ipak, smatram da nastanak radikalno lijevih struja socijaldemokracije diljem Europe pokazuje da postoje neki zajednički uvjeti – degeneracija socijaldemokracije, nepokolebljivi progres neoliberalizma, sekularni slom sindikata itd. Moramo izučavati skupine kao što su SYRIZA, Lijevi front, Rifondazione, Lijevi blok i sl. da bismo dokučili kako su polučile uspjeh ili neuspjeh.

Jesu li parlamentarna ljevica (imajući u vidu lijeve skupine koje ste netom izdvojili) i neinstitucionalni lijevi pokreti zasebna polja prakse ili držite da je moguće istovremeno djelovati kroz oba?

To ovisi o tome tko si, kakvu organizaciju imaš i kakvu vrstu baze predstavljaš. Generalno, mislim da trebamo radikalno lijeve formacije koje djeluju i parlamentarno i izvanparlamentarno. Sužena parlamentarna strategija bi bila osuđena na propast budući da su institucije države i jezik državne politike predstrukturirani na način da ne postižu radikalne, lijevo orijentirane ciljeve. Čak i kad je slabiji od neselektirane birokracije, državni aparat je teren političke i ideološke borbe, a postizanje parlamentarne reprezentacije otvara stanovit prostor unutar vodećih medija i to mijenja način na koji vodeće neoliberalne stranke formuliraju politička pitanja. U određenim granicama, to također dopušta konkretna i kratkoročna postignuća te reforme koje bi olakšale narodu egzistenciju i lagano izmijenile ravnotežu klasnih i ostalih političkih snaga.

Štoviše, za očekivati je da izvanparlamentarne borbe u ovoj konjunkturi postavljaju pitanje državne vlasti – da zaustave mjere štednje i pokušaju implementirati rješenja za krizu. Ako ništa drugo, mislim da bi stjecanje državne vlasti za radikalnu ljevicu bio važan pedagoški moment. Možda je indikativno što se revolucionari žele strateški distancirati i što možda ne žele preuzeti odgovornost za kompromise i prokapitalističke politike koje bi proizašle iz preuzimanja vlasti. Sjećanje na iskustvo Rifondazionea još je uvijek svježe. No čak i ako ne žele preuzeti vlast, trebali bi podržati ostale koji to čine i gledati to kao kompleksan dio njihove vlastite strategije.

Budući da od 1970-ih naovamo svjedočimo NGO-izaciji feminizma koja je konzekvenca neoliberalizacije društva, svjesni smo činjenice da je država prenijela neka feministička i njemu srodna pitanja u nevladin sektor, primjerice kad je riječ o nasilju prema ženama. Što nam možete reći o odnosu državne strukture i feminističkog/ženskog pitanja i zašto obično tvrdite da je država važna za položaj žena i njihov materijalan status?

Država je važna jer je ona strateški privilegiran teren na kojem se sukobljavaju i institucionaliziraju političko-pravne i ideološke forme roda. Ne radi se isključivo o ideološko-državnom aparatu u koji se ubrajaju škole i državni mediji ili o represivno-državnom aparatu u kojem policija i vojska igraju dominantnu ulogu u organiziranju materijalnih praksi rodnih ideologija. Radi se o tome da država temeljito konstituira čak i one domene koje su tobože izvan nje same, kao što je “privatna” u koju spadaju obitelj i tržište; dihotomija javno-privatno je intrinzična državi i njezinim pravnim klasifikacijama. Dakle, država ima mnogo veze s pitanjima jesu li žene plaćene za kućanski rad, jesu li izložene obiteljskom nasilju, imaju li posao, rodiljni dopust itd.

Navodeći sve ovo, htio sam skrenuti pažnju na ono što je neoliberalizam učinio feminizmu. Neoliberalizam promovira određenu predodžbu tržišta kao nadmoćnog procesora informacija, jedinog učinkovitog agregatora svih fragmentiranih informacija koje su distribuirane u nekom društvu. On poziva ljude da se podčine novonastalom poretku tržišta i da napuste svaki pokušaj stjecanja opće perspektive o društvu i načinu na koje bi se ono moglo mijenjati. Jer neoliberali nam govore da je to nemoguće i da će svaki pokušaj završiti na “putu u ropstvo”. Umjesto toga, svi bi se trebali doživljavati kao poduzetnički agensi sposobni transcendirati otporne realitete društveno konstruiranih rodova, rasa i slično kroz inovativnu transformaciju vlastitosti. Ako ulažemo na tržištu i doživimo poraz, to je samo jedan od aspekta rizika, a ne strukturna osobina sistema; poruka je da učimo iz poraza i pokušamo iznova. Slijedeći ovu perspektivu, najgora stvar koja se može dogoditi jest da država podrži “gubitnike”.

Slijepo crijevo današnjeg feminizma

U ovome postoji jedna pseudofeministička perspektiva koju skoro i oklijevam tako nazivati jer je ona u suštini antifeministička no njezini zagovornici često usvajaju pogrešan suosjećajan stav. Neoliberali prihvaćaju da postoji nešto što se zove seksizam, ali pod njim podrazumijevaju nešto sasvim drugo – muške stavove koji se mogu pripisati atavističkim nagonima ili obrasce muške solidarnosti koji mogu biti povezani s predmodernim društvenim formama. Oni kažu da je najbolji način prevladavanja tih stvari prepuštanje tržištu da odluči o svemu. Iz toga, primjerice, proizlazi da se “žena karijeristica” percipira kao feministička heroina ne zato što napada patrijarhat nego zato što u je cijelosti preuzela rizike poduzetničke vlastitosti i uspjela. Još bolje ako je pritom preuzela na sebe i zahtjevne uloge majke, društvene zabavljačice, crkvene orguljašice, prikupljačice sredstava za dobrotvorne akcije, možda čak i svojevrsne “aktivistkinje” (u nevladinim udrugama ili na TED konferencijama). Neoliberalizam voli “super-mame” koje žongliraju s karijerom, obitelji i krcatim društvenim rasporedima. Ova vrst pseudofeminizma je očigledno posve kompatibilna s izvjesnim tradicionalnim rodnim ulogama.

Zanimljiva stvar u svemu ovome jest da to sigurno ne podrazumijeva odustajanje države od uplitanja u održavanje rodnih uloga. To samo reorganizira njezinu ulogu. Uzmite za primjer samohrane majke. Država postepeno smanjuje beneficije samohranim majkama i usvaja disciplinsku ulogu. Umjesto da promiče tradicionalnu politiku “muškarca kao hranitelja obitelji” u kojoj se žene drži u privatiziranom kućanstvu, država ih pokušava zadojiti ljubavlju tržišne discipline i rizika. Država im kaže: “umjesto što životarite na ‘kulturi ovisnosti’ bolje vam je da radite nekoliko poslova kako bi uzdržavale svoje dijete, a brigu o djeci prepustite dadiljama. Uživat ćete isprobavajući svoju novu osobitost, kladeći se na nove prilike. A i učinkovitije je da se o potrebama vašeg djeteta brine netko s plaćom manjom od minimalca.” I država onda implementira niz materijalnih poticaja i sankcija da inducira samo taj pomak. Konačni cilj je prouzročiti duboku subjektivnu transformaciju tako da vlada postane samouprava, a ostali prosuđuju sebe u odnosu na tržište. Ne radi se o smanjivanju obujma države niti zapravo o rezanju troškova; tek to povećava ovlasti države za regulacijom i guvernmentalitetom. Radi se o prodiranju duboko u mikrofiziku formacije subjekta i uvođenju guvernmentaliteta na najsitnijoj razini. Ako se to uspješno obavi, onda će se drastično povećati količina rada koje žene moraju obaviti. Istovremeno, to također konstruira nove rodne ideologije i stereotipe koji objašnjavaju “neuspjeh” samohrane majke i sotto voce priziva društveni sadizam dok sankcijama napada “gubitnika”. Zbog toga je teže voditi i izboriti feminističke borbe jer to nastoji potkopati same temelje koji pružaju uvid u problem opresije žena, kao što nagriza i kolektivnu solidarnost koja se tomu može suprotstaviti.

Uza sve dosad rečeno o neoliberalizmu, trebao bih naglasiti da je on samo jedan tip rodnog projekta, i ukoliko jest dominantna forma, nije jedina koja dolazi unutar države. Budući da država nije instrument ili stvar već skup društvenih odnosa zbijen u institucionalnih formama, ne može se vezati za jedan rodni projekt. Točnije, možete vidjeti nekoliko rodnih projekata oko kojih se vode prijepori na terenu države. U Velikoj Britaniji možete primijetiti meki laburistički egalitarizam predvođen simpatiziranjem Harriet Harman koja organizira i predstavlja feminističke borbe u sklopu umjerenog reformističkog projekta, zatim tradicionalnu patrijarhalnu politiku predvođenu torijevskom desnicom koja je pak vezana za nastojanje (osobito buržoaskih) muževa i očeva da “povrate disciplinu” pred izazovima globalne nesigurnosti, a ono što zaokuplja prostor između njih i postepeno kolonizira obje strane je neoliberalan projekt. Ne postoje strogo određene granice  između tih projekata. Oni se u izvjesnoj mjeri preklapaju. Ni prevlast neoliberalnih rodnih politika nije osigurana. No neoliberalni guvernmentalitet je dominantni način rekonstruiranja roda u Velikoj Britaniji i tako ja trenutno vidim odnos države i rodnih politika.

Posljedice add-on strategije (žene, LGTB, rasa/nacija/etnicitet služe kao intersekcionalni dodatak dominantnim lijevim pitanjima i toj praksi svjedočimo na raznim konferencijama, festivalima, okruglim stolovima i slično) pokazuju da je socijalistički feminizam koji je u znatnoj mjeri obogatio sistemsku analizu opresije marginaliziran što pak rezultira osiromašenjem analize ekonomske eksploatacije i opresije. Kako to tumačite i koji su po vama društveni pokreti/savezi važni ali i neophodni za trenutačnu feminističku lijevu borbu?

Mislim da ideja “dodavanja” dosad marginaliziranih i isključenih skupina označava pokušaj da ih se uklopi u postojeću paradigmu koja je uščuvana no nju je potrebno mijenjati. Tradicionalni “radnicisti” mogu vjerovati da je nužno “dodavati” ženske borbe, ali oni će se truditi da to čine unutar uskog pojmovnog aparata njihovih postojećih analiza, ne promišljajući isti u odnosu na, primjerice, proizvodnju i reprodukciju. Generalno, smatram da princip “intersekcionalnosti” treba poštovati. Odnosno, voditi borbe usko usredotočene na uredno razgraničene rodne probleme odmaže jer će se početi nazirati njihove druge dimenzije koje imaju veze s rasom, klasom, imperijem i seksualnošću. Svaki dosljedan feminist ili feministkinja mora brinuti o potrebama žena iz radničke klase, crnkinja, lezbijki itd. Dakle, to iziskuje široke sustave saveza koji povezuju raznovrsne i ponekad antagonističke subjekte.

Stari odgovori na nova pitanja

Može li tema neproduktivnog rada u kontekstu složenosti društvene reprodukcije postati ključna točka artikulacije suvremenog lijevog feminizma pa čak i ljevicu kao takvu?

Da, pogotovo u eri neoliberalnih mjera štednje i frontalnih napada na društvene nadnice. Ideja da je novac potrošen na socijalne  beneficije “potraćen” pretpostavlja da su odgoj djece ili briga za starije na neki način “neproduktivni”. Neoliberalna mantra govori da je neproduktivno sve što se ne događa na tržištu premda se radu putem beneficija dodjeljuje cijena i vrijednost i premda je zdravlje, briga i socijalizacija stanovništva dio šire reprodukcije kapitalizma i društvene formacije u koju je on ukorijenjen. Ovo je očito snažno rodno uvjetovano i može se povezati sa starom marksističkom debatom o onomu što konstituira produktivni naspram neproduktivnog rada. Potonje razlikovanje se temelji na radu koji je direktno uključen u proizvodnju i stvaranju viška vrijednosti i radu koji to ne čini.

Moguće je argumentirati da je to razlikovanje utemeljeno na staroj, rodno uvjetovanoj opreci muških i ženskih oblika rada i da je neodrživo s obzirom da su svi, na nekoj razini, uključeni u stvaranje viška vrijednosti. Ja to ne vidim na taj način; mislim da postoji važno strateško razlikovanje između rada koji direktno proizvodi višak vrijednosti i onoga koji to ne čini jer rad koji proizvodi višak vrijednosti ima podrivački kapacitet i sukladno tomu više potencijalne moći od ovoga koji je ne proizvodi. Vjerojatno nije uputno karakterizirati ih kao “produktivne” i “neproduktivne” oblike rada pogotovo imajući na umu orođene konotacije takvog jezika, ali to je ono na što se ovo razlikovanje trebalo odnositi. Uzgred rečeno, ne mislim da je to jedino strateško razlikovanje koje je važno niti je mogućnost štrajka jedini oblik podrivačke moći koji imamo na raspolaganju. No postoji nešto u tom razlikovanju.

Artificijelna podjela rada je osnovni element podupiranja klasnog sistema i patrijarhata u kapitalizmu. Koji bi po vama bio najispravniji metodološki pristup u ovladavanju problemom odnosa kapitalizma i patrijarhata? Smatrate li da je antropološko objašnjenje opresije žena na temelju podjele rada u kućanstvu valjani model koji bi ponudio neku eksplanatornu razinu problema historijske podređenosti žena?

Malo sam suzdržan po tom pitanju. Vrijednost takve teorije je da ukazuje na važnost društvene reprodukcije i mislim da je poveznica između roda i načina proizvodnje u njoj najočitija. Društvene formacije se reproduciraju kako u kućanstvu, u althusserovskoj terminologiji državnog ideološkog aparata, tako i na radnom mjestu. To je privilegirano područje u kojem su rodne ideologije kao materijalne radnje uklopljene u materijalne prakse vođene materijalnim ritualima iskomunicirane i reproducirane. Također, to je područje u kojem je podjela rada na najočitiji način rodno uvjetovana. Zato su socijalističke feministkinje Silvia Federici i Selma James imale pravo kad su isticale “skriveni rad” žena – skriven jer nije bio plaćen. Mislim da na više načina odmaže pokušaj da se objašnjenje opresije žena utemelji na transhistorijskoj strukturi muške dominacije koja, nekako, sve mehanizme i odnose u kojima je podređenost žena povijesno učvršćivana supsumira pod jednu logiku. To je empirijski neodrživo i oslanja se na predodžbu društvenog kauzaliteta koji je suviše jednostavan – kao da se nevjerojatno složene društvene konstrukcije roda mogu svesti na izraze esencijalno antropološkog uzroka.

Također, smatram da postoje izvjesne politike koje to pokreću i njih je potrebno problematizirati. Stari “socijalistički” režimi su bili obilježeni naglašenim seksualnim hijerarhijama. Za lijevo orijentirane feministe i feministkinje to znači da ukidanje klasa nije nužno podrazumijevalo i ukidanje rodno uvjetovanih opresija. Potrebno je osporiti osnovu ovog zaključka – da “socijalistička” društva nisu ukinula ni klase ni eksploataciju. To su bili razvojni režimi koji su se nadmetali s naprednom kapitalističkom jezgrom, a ironija je što su u toj igri dramatično povećavali stupanj eksploatacije. Ovi su imperativi prilično utjecali na način organiziranja društvene i seksualne podjele rada. Stoga, do određene mjere, smatram da je antropološko rješenje krivi odgovor na krivo pitanje.