Mario Kopić  

Pravna norma

Hans Kelsen (1881.-1973.), možda najveći pravnik dvadesetog stoljeća (teško bi bilo presuditi tko je veći: on ili Gustav Radbruch, ako je takva “presuda’’ uopće potrebna), imao je buran životni put, markiran, s jedne strane, krupnim povijesnim događajima (dostatno je spomenuti propast dvojne monarhije na kraju Prvog svjetskog rata, dolazak nacional-socijalista na vlast u Njemačku 1933. godine, aneksiju Austrije Trećem Reichu 1938. i čitav Drugi svjetski rat), a s druge strane, tegobnim usudom istaknutog znanstvenika židovskog podrijetla. Kelsen je tako čak dva puta mijenjao vjersku pripadnost, odnosno konfesionalni status – godine 1905. prešao je sa židovstva na rimokatoličku vjeru, da bi godine 1912. s ove prešao na luterovski protestantizam. Isto tako, višestruko je mijenjao državljanstvo, od austrijskog preko njemačkog i čehoslovačkog do američkog.

No središnja stvar njegova života i djela, ono po čemu on i jest “Kelsen’’, to jest simbol, zacijelo je čista teorija prava, na čijem je razvijanju s neusporedivom upornošću radio desetljećima i kojoj je posvetio tisuće stranica svojega djela. Do svojega je osnovnog gledišta došao zahvaljujući uvidu da je pravo po svojoj biti norma i da zato pravna teorija mora biti teorija normi i, kao takva, teorija o objektivnom pravu. Ako je posrijedi “volja države’’, kako se objektivno pravo obično označuje, tada ona ne može biti nikakav realno-psihički entitet, kao što je volja pojedinačnog čovjeka. Ona je samo antropomorfni izraz za ono što je trebanje državnog poretka. Pojam volje, koji je ono navlastito pravne teorije, nije psihološki, nego isključivo normativni. Spoznaja da je pravo nužno pozitivna pravna norma odvelo je Kelsena do svođenja subjektivnog prava na objektivno pravo, čime je, smatrajući ga zacijelo kobnim za pravnu sistematiku, ukinuo dualizam između subjektivnog i objektivnog prava. Umjesto dvaju sistema tih prava, morala je nastati samo jedna “intra-sistemska razlika’’ između subjektivnog i objektivnog prava. Naposljetku, Kelsen se s “analognom nužnošću’’ ponio i prema dualizmu između javnog i privatnog prava. Sve to, naravno, s posvemašnjim izoštrenjem i učvršćenjem čistoće pravne metode i nemilosrdnim odbacivanjem bilo kakva metodičkog sinkretizma.

Pravna metoda Filozof koji je Kelsenu poslužio kao oslonac i jamac u njegovoj borbi za čistoću pravne metode, koju je držao prijeko potrebnom za pravnu znanost, bio je dakako Immanuel Kant. Zbog njezina naglašavanja oprečnosti između sfere onoga što treba da bude ili trebanja (Sollen) i sfere onoga što jest ili bitka (Sein), Kantova je filozofija za Kelsena od sama početka bila zvijezdom-vodiljom. No utjecaj koji je Kant imao na Kelsena bio je posredovan formom koju je ta dobila kod filozofa jugozapadnonjemačkog ili badenskog smjera neokantovstva, u prvom redu prethodnika tog smjera, Wilhelma Windelbanda. Tako je to bilo u početku. No kad mu je postalo jasno da postoje dalekosežne usporednice između njegove obrade problema volje u pravu, posebice volje države, i filozofije čiste volje Hermanna Cohena, Kelsen se okrenuo izučavanju marburškog neokantovstva, pri čemu je Cohenova spoznajna teorija bila za njega od trajna utjecaja. Recepcija neokantovske filozofije marburškog smjera omogućila je Kelsenu da metodičku čistoću pravne teorije produbi do te mjere da, pokraj dva prethodno spomenuta dualizma, dualizma subjektivnog i objektivnog prava i dualizma javnog i privatnog prava, ukine i treći, onaj između prava i države, braneći svoju tezu o identitetu države i pozitivnog prava: država je po svojoj biti jedan relativno centraliziran pravni poredak. Time je Kelsen prispio do one točke na kojoj je moralo postati bjelodanim da se njegova čista teorija prava ponajvećma udaljila upravo od onog mislioca koji je trebao biti njezinim najmoćnijim filozofskim pokroviteljem. Jer kod Kanta, naime, nema ni traga poistovjećivanju države i prava, posebice ne u onom obliku i na onaj način kako je to, s besprijekornom odvažnošću i spremnošću povlačenja krajnjih konsekvenci, sproveo Kelsen.

A sad pogledajmo malo pomnije što nam to kazuje Kelsenova čista teorija prava, jer nam napokon njezino istoimeno prvo izdanje, iz 1934. godine, stiže u preciznom prijevodu Kirila Miladinova.

Pravni pozitivizam Sam Kelsen čistu teoriju prava označuje kao izraz normativističkog ili normologičkog pravnog pozitivizma, kao pravu teoriju pravnog pozitivizma. I to opravdano. Psihološki i sociološki pozitivizam Kelsen uopće nije smatrao pravnom znanošću, budući da se bavi samo činjenicama, dakle nečim realnim, vremenskim i prostornim. Pravna znanost pak ima posla s trebanjem, s normama, ona je znanost o normama. Norma je, jednostavno rečeno, logička idealnost čija je navlastita egzistencija važenje (nešto trebano). Kelsen, rekli smo već, kao neokantovac, strogo razlikuje bitak i trebanje (metodički dualizam), a u skladu s tim i deskriptivni (eksplikativni) i preskripitivni (normativni) način gledanja. U čistoj teoriji prava posrijedi je ovo potonje. Budući da je teorija pozitivistička, njezinim predmetom mogu biti samo formalne (logičke) strukture pravnih normi, a ne njihovi sadržaji, s obzirom da nisu dostupni znanstvenoj spoznaji. Za Kelsena je tako pravednost samo lijep sanak čovječanstva, ne znamo i nikada nećemo znati što je ona. Ono što čista teorija prava hoće i za što se smatra pozvanom jest “prikazati pravo kako ono jest, ne legitimirajući ga kao pravedno i ne diskvalificirajući ga kao nepravedno; ona pita o zbiljskom i mogućem, a ne o ispravnom pravu’’ (24). Dodajmo na ovom mjestu da je kasnije Niklas Luhmann izveo iz toga još jednu konsekvencu: istina i pravednost uopće nisu vrednote, nego imaju samo simboličku funkciju, služe za jamčenje dobrih namjera i apeliranje na dobru volju, izražavanje pretpostavljenog konsenzusa i postuliranje mogućnosti za sporazumijevanje.

Čistoj teoriji prava stalo je dakle jedino i samo do trebanja, do čistog pravnog trebanja, koje nije etička vrednota, nego samo logička struktura. Zato je njezin najviši postulat metodička čistoća. Odmah na samom početku Čiste teorije prava čitamo: “Kada sebe naziva ‘čistom’ teorijom prava, to je zato što joj je namjera doći do spoznaje usmjerene samo na pravo i iz te spoznaje isključiti sve što ne pripada predmetu egzaktno određenom kao pravo. To znači da ona želi osloboditi pravnu znanost od svih stranih joj elemenata’’ (13). Kelsen tu navodi prije svega psihologiju, sociologiju, etiku i političku teoriju. Da ne bismo bili nepravedni prema Kelsenu, moramo imati u vidu znanstveni etos koji stoji iza njegove naizgled indiferentne filozofije prava. Pravnu znanost želi nadasve očuvati pred zloupotrebama kao “propagandom apsolutnih vrednota’’ (Max Weber), kao krinkom političkih i ideoloških mnijenja.

Pogledajmo sada kako izgleda samo zasnivanje Kelsenove teorije o trebanju u ovom (prvom) izdanju:

“Kada se kaže: ako nastupi takozvano nepravo, onda ‘treba’ nastupiti posljedica neprava, tada to ‘trebanje’ – kao kategorija prava – znači samo specifični smisao u kojemu pravni uvjet i pravna posljedica u pravnoj propoziciji pripadaju zajedno. Ta kategorija prava ima – i time se principijelno razlikuje od transcendentne ideje prava – čisto formalni karakter. Ona ostaje primjenjiva ma koji da je sadržaj tako spojenih činjeničnih stanja, ma koje da su vrste akti koji se trebaju shvatiti kao pravo… Ona kao posljedicu koja se u pravnoj propoziciji nadovezuje na određeni uvjet postavlja akt državne prisile, što znači kaznu i građansku ili upravnu ovrhu, što je jedino čime se uvjetujuće činjenično stanje kvalificira kao nepravo, a uvjetovano kao posljedica neprava. Ne postoji nikakva imanentna kvaliteta, a niti bilo kakav odnos spram neke metapravne norme, neke moralne, a to znači pozitivnom pravu transcendentne vrijednosti, zbog kojih se neko određeno ljudsko ponašanje treba smatrati protupravnim, kao – u najširem smislu te riječi – delikt, nego je to isključivo i jedino zbog toga što je u pravnoj propoziciji kao uvjet specifične posljedice utvrđeno da pozitivni pravni poredak na to ponašanje reagira aktom prisile.’’ (28, 29)

Besmisleni sadržaj Ne možemo previdjeti da se tu trebanje naspram metode tumači nečim faktičkim, dakle državnom prisilom. Očito je da to “čisto’’ trebanje nema nikakva sadržaja i da stoga može preuzeti bilo koji proizvoljni sadržaj. Kelsen je svjestan te posljedice i reći će da norma može imati čak i besmisleni sadržaj. I u drugom će izdanju Čiste teorije prava eksplicitno reći: “Svaki proizvoljni sadržaj može biti pravo’’. U tom je smislu Hermann Klenner, koji je malko zlobno označio Kelsenovu teoriju kao “pravnu prazninu’’ (Rechtslehre = pravni nauk, Rechtsleere = pravna praznina), bio u pravu. Kasnije će Kelsen svoj nauk o valjanosti norme donekle modificirati. U pravnom pravilu (propoziciji) vidi hipotetički sud, sklop uzrok-posljedica, što ga označuje kao pripisivanje ili uračunavanje (Zurechnung). Pravno pravilo je dakle izjava o budućem ponašanju državnih organa, koje glasi: ako se netko ponaša shodno činjeničnom stanju norme, određeni državni organ izreći će mu tu i tu sankciju. No koliko takva izjava može zasnovati nešto više doli samo očekivanje, naime pravo trebanje? To bi bilo moguće samo tako da sam državni organ opet “obvezuje’’ drugo pravno pravilo, koje mu obećava sankciju ukoliko ne izrekne sankcije koje bi morao izreći. Jasno je dakle da bi se pravna dužnost tako morala rastvoriti u regressus ad infinitum takvih uvjetnih prisilnih akata. Budući da se pak slijed nadzornih organa ne može produživati u beskonačnost, Kelsen je bio prisiljen postulirati “temeljnu normu’’ (Grundnorm) kao hipotezu neprotuslovnog i smislenog poretka, za koju će reći da važi kao “transcendentalno-logičko prirodno pravo’’. Odricanje od tog postulata bila bi samolikvidacija pravne znanosti. Posrijedi je “minimum metafizike’’ bez koje nije moguća spoznaja prava. Naposljetku, trebanje je kod Kelsena ipak etička kategorija.

Za Kelsenovu metodologiju je zanimljivo da poznaje sličan stupnjeviti ustroj pravnog poretka kako ju je zasnovala antička, a prije svega skolastička teorija prava, samo što na najvišem mjestu ne stoji logos, objektivna ideja ili lex aeterna, nego upravo navedena “temeljna norma’’. No Kelsen zacijelo ozbiljenje prava razumije i kao proces što se odvija od ustava (važenje kojega jamči temeljna norma) preko zakona do sučeva sudskog akta. Budući da na temelju svojega ishodišta razvoj smisla pravnih instituta i pravnih pravila ne može razumjeti kao znanost, to je onda naprosto pravna politika. Apstrahiramo li to, nameće nam se zaključak o pravilnosti njegova uvida da pravo ne leži izrađeno u zakonu, pa ga onda iz njega možemo samo izljuštiti pomoću formalno-logičkih postupaka, nego da zakon u većini slučajeva ostavlja onome koji traži pravo manevarski prostor, prostor koji mora ispuniti konstitutivnim, pravno-kreativnim aktom. Taj akt je pravna politika. Znanost može samo ustanoviti različite mogućnosti odlučivanja, odnosno okvir odlučivanja, i sve to Kelsen označuje kao – interpretaciju.

Čista teorija prava bila je za pravnu teoriju iznimno plodna. Praksa ju je pak jedva jedvice uzimala u obzir, što je razumljivo, jer praksa nema što činiti sa samim oblicima i strukturama. Kao što je empirijski pozitivizam izgubio iz zornog polja normu, tako je normologički pravni pozitivizam izgubio iz zornog polja zbiljski (individualni i društveni) život. A pitanje međusobna odnosa između forme i građe, između “kako’’ i “što’’, ostalo je do danas jedan od najaktualnijih problema filozofije prava.

Sam Kelsen, nakon proživljene odiseje od nemila do nedraga, naposljetku će naći smirenje kao profesor sveučilišta u Berkeleyu. Opisat će tako u svojoj Autobiografiji (1947) kako kroz široki prozor spokojno, preko vrtova, promatra zaljev San Francisca i znameniti most Golden Gate, iza kojeg blista Pacifički ocean. I dodat će rečenicu nakon koje slijedi završna točka: “Tu će svakako biti ‘umornog putnika posljednje počivalište’ (Wandermüden letzte Ruhestätte)’’. Ne može biti puka slučajnost što su upravo na tom mjestu navedene riječi iz Heinove pjesme Gdje? Time je Kelsen, možda i nehotice, predodredio ono što će se dogoditi čitavih dvadeset godina kasnije. Nakon njegove smrti, 19. travnja 1973, njegov će pepeo, prema njegovoj izričitoj želji, biti razasut ponad Pacifika. Time je njegov odgovor na pitanje iz Heineove pjesme, odgovor na pitanje gdje će umornom putniku biti posljednje prebivalište, postao neopozivo i zavazda istinit