Sonja Leboš  

Pravo na grad i pravo na zeleno

Direktan povod za razgovor s Elke Krasny je njena izložba pod naslovom Hands-on Urbanism. Pravo na zeleno koju je na poziv Austrijskog kulturnog foruma organizirala Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) u prostoru Pogona – Centra za nezavisnu kulturu i mlade u tvornici Jedinstvo na Savi od 13. do 23. listopada 2014., u suradnji s autoricom i bečkim Centrom za arhitekturu. Uz izložbu, Elke je predstavila i knjigu istog naslova. Naročitu posjećenost imalo je Elkeino predavanje, a zagrebački lokalni kontekst za razvoj diskusije predočen je kroz izlaganja Antonije Komazlić o pokretu Parkticipacija te Saše Šimprage o djelovanju neformalne inicijative 1% za grad. U Zagrebu smo imali prilike vidjeti tzv. putujuću verziju izložbe koja je u svojem izvornom obliku postavljena u bečkom Centru za arhitekturu 2012. godine. Ta putujuća verzija bila je iste godine, na poziv Davida Chipperfielda, i dijelom postava u Centralnom paviljonu Venecijanskog bijenala arhitekture. Prije Zagreba izložba je predstavljena u Kölnu, Aarhusu, Bremenu, Bolzanu i Leipzigu, a nakon Zagreba putuje u Washington DC.



Što u svojem radu nalaziš naročito važnim za stvaranje vlastitih diskurzivnih praksi koje uključuju kustoski posao, ali i pisanje i edukaciju? Od kada te znam (a to je davna 1999. kada smo se srele u tek zahuktavajućem projektu Podzemni grad Deana Zahtile), prošla sam dosta tvojih tekstova, ali uvijek se ponovno rado vraćam naročito na dva naslova: The City and Women (“Grad i žene”) i The Force is in the mind – The Making of Architecture (“Snaga je u umu – tvorba arhitekture”).

Ono što mi se čini naročito produktivnim u mojim kustoskim, spisateljskim i obrazovnim praksama su veze između njih. Kada govorim o tim vezama, mislim na nove konstelacije, iznenađujuće alijanse, neočekivane uvide, konflikte i kontradikcije koje su dio tih veza. One se kreću naprijed prema onom što zovem kustoska produkcija znanja, što opet nije niti jasno definirano akademsko polje ili disciplina, niti umjetnička praksa u užem smislu te sintagme. To je vrlo ne-disciplinirana proizvodnja znanja koja dopušta promišljanje produktivnih veza između izložbi, teksta i podučavanja kao kustosku konstelaciju, gledano s meta-gledišta.

Projekt Žene i grad započeo je 2004. kroz svakodnevno iskustvo navigiranja bečkim ulicama i trgovima te je na neki način u konačnici oblikovao razumijevanje o tome kako je javna memorija rodno određena. Imena ulica i trgova govore o kategorijama moći i razlike s obzirom na rod, ali i s obzirom na klasu, rasu ili bilo koju drugu determinantu sjecišta moći i razlike. Moje polazište bila je opservacija da je u gradu na djelu javni rodni režim, režim koji se služi politikom imenovanja. Ono što se nalazi na gradskoj mapi je duboko rodno određena javna memorija. S obzirom na to, začela sam neku konstelaciju kustoskog istraživanja: pozvala sam dvadeset žena koje danas žive u Beču da sa mnom podijele svoje dnevne rute kretanja gradom. Hodala sam te rute s njima, slušala opise i, što je najvažnije, bila mi je dana ta ruta koju su kreirale dok su hodale kraj mene, govoreći o svom iskustvu. Zatim je svaka od tih ruta postala začetak istovremeno problemskih i dugoročnih istraživanja. Moje kustosko pitanje bilo je: koje bi žene iz prošlosti srele današnje žene na svojim rutama da postoji ta mogućnost susreta u prostoru van vremena? Ili, da to kažem drugačije, zašto današnje žene ne znaju koje su to povijesne ženske figure koje su-postoje u tom prostoru? Taj istraživački proces odveo me do mnogih arhiva i knjižnica i iznijela sam na svjetlo dana više od osam stotina biografija žena koje su živjele, radile, demonstrirale, slavile, studirale ili ostavile bilo kakav drugi trag uzduž onih dvadeset ruta koje su kreirale suvremene žene.

Narativni urbanizam

Pripreme za izložbu The Force is in the Mind. The Making of Architecture bile su vrlo duge. Može se reći da je period sazrijevanja trajao skoro dvadeset godina. Kada sam započela raditi u sferi rada na izložbama, termin kustos/ica nije bio u širokoj upotrebi. Nakon studija znala sam da želim raditi u toj sferi i dobila sam fantastičnu priliku da radim u uredu Hermanna Czecha, bečkog arhitekta koji je u to vrijeme – 1989. godine – radio na prostornom dizajnu za izložbu Wunderblock koja je komemorirala 50. godišnjicu smrti Sigmunda Freuda. Freud je usporedio nesvjesno s tabletom koji se ispisuje na mističan način (Mystic Writing Pad) – odakle dolazi i naslov. Radeći u Czechovom uredu dvije godine, imala sam prilike iskusiti kako nastaje izložba, a istovremeno sam imala prilike i promatrati kreativne procese u arhitekturi koji su me zbunjivali. Fasciniralo me kako arhitektonske ideje i oruđa profesije (u to vrijeme crtaće daske, rapidografi, olovke,...) srastaju zajedno u procesu promišljanja arhitekture. Puno godina kasnije, 2003. godine, postavila sam si ponovo to pitanje: kako arhitekti i njihovo oruđe funkcioniraju zajedno? Kakva je suradnja između arhitekata i njihovog standardiziranog oruđa? Radi li se o dijalektičkom odnosu? Radi li se o odnosu u kojem standardizacija i kreativnost imaju najintenzivniji dijalog, a ne samo dijalektički odnos? I najvažnije – što se promijenilo od 1989. godine, od preddigitalnog doba? Kako se računalo kao novo oruđe arhitekta pridružilo arsenalu drugog oruđa te kakav je utjecaj izvršilo na odnos između arhitekata i njihovog oruđa? Koje znanje o arhitekturi je uronjeno u taj odnos individualnog arhitekta s kolektivnim znanjem oruđa?

Postajalo mi je jasnije s vremenom da će izložba postati refleksija na to kako arhitekti percipiraju i opisuju svoj način rada s oruđem, svoj odnos s oruđem, ako tako bolje zvuči. Centralni dio izložbe zapravo je hommage muzejima povijesti znanosti i tehnologije. U nizu vitrina pokazali smo selekciju povijesnih i suvremenih oruđa profesije. Dvadeset različitih arhitektonskih praksi –npr. Lacaton & Vassal, Jerde Partnership, Edge Design Institute, UNStudio ili Venturi Scott Brown & Associates – izloženi su sa svojim oruđem u procesu dizajna. Vrlo rano u koncipiranju izložbe odlučila sam pokazati samo proces dizajna, ali ne i zgotovljene projekte ili zgrade. Na neki način, ono što izložba (i knjiga) The Force is in the Mind. The Making of Architecture pokazuje je arhitektura prije arhitekture.

Kako se pojavio termin narativni urbanizam1?

Svrha narativnog urbanizma je pričanje priča. Nema priče koja je privilegirana s obzirom na druge priče. Pluralitet priča i njihova koegzistencija i kontradikcija dio su refleksije proizvodnje urbanog, ali su priče također proizvodnja urbanog po sebi. Radi se o dualnom karakteru pričanja priča – između ostalog – urbanizma u susretu s urbanizacijom. Mislim da se tako termin najčešće koristi i razumije. Urbanizam također ima sekundarno značenje, a to je kultura ili način života gradskih stanovnika. Vrlo često, doslovno i kompleksno, pluralitetno značenje postaje početna točka rada. Govoreći o narativnom urbanizmu, bila sam zainteresirana za procese urbanizacije te kako individue govore o urbanizmu kao kulturi ili načinu života koji aktivno proizvode. Kao metoda, prilično je jednostavno. Radi se o praksi jedan-na-jedan. Pitala sam ljude u raznim gradovima da podijele svoje šetnje sa mnom. Iako sam napravila knjige i izložbe koje su bazirane na tim šetnjama, kao npr. Žene i grad, ono što je zbilja bitno jest taj čin hodanja.

Povijest urbanizacije podrazumijeva sekvence kriza

Hod dozvoljava konstelaciju između grada, građana i naracije – da se uopće dogodi. Hodanje uzduž nečije rute postaje praksa refleksije i koprodukcije urbanog [iskustva, op. S.L.]. Od 2000. do 2011. godine napravila sam niz projekata posvećenih istraživanju potencijala narativnog urbanizma. Radeći u raznim gradovima, bio to Zagreb ili Hong Kong, proširila sam obim i razumijevanja o tome kako to funkcionira u praksi – produkcija znanja kroz angažman u konverzacijama. Nisam bila toliko zainteresirana za Baudelairea, Benjamina ili pak autoricu Janet Wolff, niti situacionistički dérive i slične nesvakodnevne hodačke prakse, već za koncept svakodnevice. Ljudi pričaju o svakodnevici. Doslovce sam preuzela premise de Certeaua i translatirala hodanje kao pričanje priča natrag u praksu gdje priče postaju riječi, izgovorene i dijeljene. Hodanje tako postaje i priča i konverzacija. De Certeauovo djelo Hodanje u gradu bilo je najutjecajnije za promišljanje narativnog urbanizma i, još važnije, za hodanje i naraciju urbanizma.

Koje su veze između narativnog urbanizma i praksi koje opisuješ u knjizi Hands-on Urbanism. Pravo na zeleno?

Dualni karakter riječi urbanizam koji znači istovremeno i proces urbanizacije i kulturu života gradskih stanovnika nije bio bitan samo za promišljanje narativnog urbanizma, već i za promišljanje teme koju sam nazvala Hands-on Urbanism. Urbanizacija, odnosno procesi koji su često poistovjećeni s modernizacijom ili urbanim razvojem – što je opet vrlo kritiziran termin u studijima razvoja ili, pak, urbane transformacije – često se zbivaju bez ili čak usprkos stanovnicima. Postoji čudnovat raskorak u skali važnosti koja se pripisuje urbanizmu u smislu urbanizma kao urbanizacije i urbanizma kao načina života. Pa ipak, etimološka činjenica da riječ znači oboje vodi nas natrag k ideji da su gradski stanovnici zapravo i proizvođači urbanog, oni koji priskrbljuju materijalni i nematerijalni rad koji proizvodi urbanizaciju. O tome je Hands-On Urbanism, u smislu hands-on što se referira na nešto što se čini vlastitim rukama, ali (i ovdje dualan smisao riječi postaje bitan) isto tako referiraju na političko značenje aktivne participacije, odnosno uključenosti u urbana zbivanja. Stanovnici grada su na taj način su-implicirani u načinu života grada i procesima urbanizacije. Hands-On Urbanism tako nije iznimka od urbanizacije, odnosno modernizacije, već neprijeporno tkivo momentuma urbanizacije. Zajedno s izložbom kao zbirku smo objavili i knjigu; ili opet, bolje rečeno, konstelaciju eseja i tekstova koji su unijeli niz povijesnih i suvremenih perspektiva na kompleksnosti i izazove, te potencijale i nade koje vezujem uz Hands-On Urbanism.

Povijest urbanizacije podrazumijeva sekvence kriza u kojima Hands-On Urbanism istovremeno stoji kao protuteža krizi i ostaje njen dio. Interesantno je da rezonance pronalazim uzduž i poprijeko tih konstelacija, kako u vremenu tako i u prostoru. Knjiga ne konstruira linearni narativ, već radije, baš kao i izložba, su-postavlja kustoske konstelacije raznolikih studija slučaja koji svojim spajanjem stvaraju povijest urbanizma u kojoj specifični, a opet usporedivi, uvjeti pritiska i krize postaju vidljivi. Ono što dolazi do izražaja kroz Hands-On Urbanism i sve studije slučaja koji su opisani jest pravo na grad i pravo na zeleno. Iako imam poprilično distopijsku viziju efekata i konzekvenci neoliberalnih urbanizacijskih procesa i jednako distopijski pogled na akceleriran nejednaki rast, vidim Hands-On Urbanism kao praksu koja se bazira na djelovanju (agency) i usprkos svemu – inspirira nadu.

Dakle, u knjizi Hands-on Urbanism. The Right to Green pokrila si razdoblje od 1850. godine – dakle drugog vala industrijalizacije – do 2012. godine, postindustrijskog svijeta u kojem su mega-aglomeracije dominantne urbane forme dok, zapravo, živimo na planeti koju Mike Davis opisuje kao “planet slamova”. Studije slučaja koje prezentirate ti i drugi autori kreću se od historijskih vrtova u Leipzigu, Beču i Berlinu do suvremene r-urbane otpornosti kolektiva AAA, preko studije stambenog projekta Mexicali do današnjeg istanbulskog fenomena Gecekondu, a tu su i podsjetnici na važan rad ljudi kao što je Jane Addams. Jedan od autora u knjizi, rekla bih, daje potku koja se ponešto razlikuje od ostalih narativa u knjizi. Radi se o temi koja škaklja moju znatiželju od 2011. godine, kada sam shvatila na kako neodgovoran način se na nivou administracije Grada Zagreba raspravlja nuklearka Krško, nadomak grada. Radi se o temi organizacije života u specifičnim uvjetima (potres, poplava, nuklearna katastrofa,...), kada se uvjeti svakodnevice drastično mijenjaju, a upravljanje mega-aglomeracijama postaje još kompleksnijom zadaćom nego što je to inače.

Vrtlarstvo kao djelovanje (agency)

Radi se o autoru Danielu Kerberu i njegovom projektu morethanshelters, pri čemu on kreira sigurno mobilno stanovanje za takve situacije2. Kerberov rad je izvanredan primjer interdisciplinarnog rada pri čemu umjetnost i društveni dizajn koincidiraju na vrlo inteligentan način. Kako se ta tema uklapa u širi kontekst prava na grad, te zašto Kerber? Koje su ideološke premise neformalne arhitekture s jedne strane i privremenih urbanih intervencija s druge strane ideološkog spektra? Koje su veze između urbanog dizajna, društvenog dizajna, dizajna za hitne situacije, ratnog profiterstva i FEMA-inih kampova u suvremenom svijetu?

Danielova praksa zove se morethanshelters pri čemu se opet radi o nedoslovnosti dimenzije tog naslova, što i nalazim intrigantnim. Baš kao i kod sintagmi “narativni urbanizam” ili “hands-on urbanism”, tu je ta dualna dimenzija čitanja njegovog rada. Skloništa tako postaju više od skloništa, imaju veze upravo sa svim tim stvarima o kojima ti govoriš kada pitaš za Danielovu praksu. Morethanshelters je projekt koji govori o pravu na krov nad glavom i pravu na dostojanstvo. Od prvog susreta s Danielom i njegovim radom bilo mi je jasno da se radi o tvorbi sinergije poznavanja neformalne gradnje, samoorganizacije te razumijevanja kako funkcionira društveni dizajn odozdo. S obzirom na pravo na grad, pravo na zeleno, u proširenom smislu i pravo na pristup prirodnim zalihama poput vode i šuma, pravo na zajednička i javna dobra, pitanje svakodnevice ljudi koje zovemo izbjeglicama – postavljaš vrlo kompleksno političko pitanje. Pravo na grad koje imaju ljudi koje zovemo izbjeglicama isto je to pravo na grad, na zeleno, koje imaju stanovnici grada.

Pravo na sklonište i pravo na uzgoj vlastite hrane čine se udaljenim od ljudi o kojima govori Mike Davis, od stanovnika favela i slamova širom svijeta. Trebamo li neku novu modernizaciju, takvu koja će omogućiti tom ogromnom broju ljudi da žive dostojanstvenije? U onom smislu kako kaže Oswalt: “Ne trebamo još hipsterskih projekata u dizajnerskim časopisima, trebamo političku akciju.” Ti sama često govoriš o transverzalnim oblicima samoorganizacije. Kako to vidiš, detaljnije?

Doina Petrescu i Constantin Petcou – osnivači AAA kolektiva koji si već spomenula, odnosno Atelier d’architecture autogérée – govore o transverzalnosti u političkom, društvenom i prostornom smislu. Njihov projekt R-URBAN u Colombesu, na kojem još uvijek rade, bio je uključen u izvorni postav izložbe Hands-On Urbanism. Možemo raspravljati o tome je li Hands-On Urbanism dio procesa političke resubjektivacije o kojem Doina i Constantin uvijek govore.

Kako bih odgovorila na tvoje pitanje, citirala ću iz teksta koji su oni napisali. Naslov teksta je Bilješke o transverzalnom prostoru, prizemne opservacije i konkretna pitanja za nas sve. Opisuju praksu suradnje kako bi se proizveo prostor i međusobne implikacije koje unose svi ljudi uključeni u transverzalne akcije: “Investiranje u grupni projekt uvijek je prožeto snažnom inicijalnom motivacijom; grupni prostori i projekti koje smo iskusili ‘iznutra’, dozvoljavaju transverzalne i hibridne aktivnosti (tekuće stanje prostora i mobilnost organizacije, što omogućava spremanje obroka nakon rasprave, rad i slušanje koncerta u istom prostoru). Tako se uvećava raznolikost aktivnosti, umijeća i vještina u određenom trenutku, pomak k drugim implikacijama, nečem neočekivanom, što nastaje putem kolektivnih dinamika, kao kada npr. ljudi koji dođu do improviziranog urbanog vrta postepeno bivaju uključeni u političku dinamiku procesa.”

Doina i Constantin također podcrtavaju kako Guattari “konstantno naglašava ulogu arhitekture među ostalim instrumentima integriranog svjetskog kapitalizma”. Nadalje, argumentiraju svoju poziciju time što su “konkretni eksperimenti pokazali da je aproprijacija prostornih uređaja od njihovih korisnika esencijalna za bilo kakav politički ili društveni projekt”. U istom tekstu govore o vrtlarskom assemblageu i povezuju vrtlarstvo s djelovanjem (agency). To približava vrtlarstvo domeni transverzalnih praksi, povezujući mišljenje i činjenje, proizvodnju prostora i vrtlarstvo. Vrtlarstvo kao transverzalna praksa tako postaje doslovni izraz hands-on urbanism pokreta, produkcija specifičnog načina urbanog života koji dozvoljava i istovremeno se oslanja na praktične dimenzije rada vlastitim rukama i političku dimenziju aktivne i samoizabrane participacije koja vodi ka resubjektivaciji.

Urbanizam je i o pisanju urbane povijesti

Kroz studiju slučaja Ma Shi Po-a, odnosno naraciju Shu-Mei Huang, stječemo sliku Novog teritorija Hong Konga. Na jednoj strani globusa, u New Yorku, urbano vrtlarstvo doživljava ponovnu ekspanziju, dok se u Hong Kongu izvode strategije otpora spram pritiska odozgo koji briše ruralne pejzaže. Kako objašnjavaš taj civilizacijski ponor koji, po mom mišljenju, vodi k neviđenim posljedicama iracionalnog upravljanja urbanim aglomeracijama?

Chi-Ho Chung, koji je s 30 godina odlučio postati poljoprivrednik,i Shu-Mei Huang, znanstvenica s Tajvana, zajedno su proveli istraživanje o pravima stanara u Hong Kongu, upoznali su me sa selom Ma Shi Po na Novom teritoriju Hong Konga. Ranije si me pitala o konceptu transverzalnosti. Kako ja to vidim, selo Ma Shi Po i Ma Po Po poljoprivredno dobro su utjelovljene prakse transverzalnosti. Chi-Ho Chung je pohađao poljodjelske radionice koje su organizirane na Ma Po Po komunalnoj farmi. Radionice su dio strategija preživljavanja i otpora u selu Ma Shi Po. Pritisak koji rade “developeri” (sic!) je snažan; većina farmi koje su tamo izvorno postojale već su bile napuštene kada se Becky Au, čija baka pripada starijoj generaciji poljodjelaca, odlučila vratiti u Ma Shi Po iz centralnog Hong Konga. Zajedno s drugima pokrenula je Ma Po Po farmu u selu koje je gotovo izgubilo nadu te je okrenula beznađe u situaciju u kojoj su strategije otpora postale svakodnevica. Urbano poljodjelstvo u Ma Shi Pou pitanje je prava na slobodnu odluku o tome kako želimo živjeti vlastiti život, što znači i političko pitanje prava na odluku i prihvaćanja odgovornosti za tu odluku. U tom smislu, ono što su Becky Au i Chi-Ho Chung i mnogi drugi zajedno izgradili, to je proces resubjektivacije i transverzalne prakse koja povezuje političko, društveno, urbano i agrikulturno. Zamolila sam Chi-Ho Chunga i Shu-Mei Huang da napišu eseje za knjigu Hands-On Urbanism, jer ta recentna povijest seoceta Ma Shi Po i aktualne borbe za Ma Po Po farmu do tada još nisu bile ispisane.

Urbanizam je također o pisanju urbane povijesti, odnosno doprinos drugačijem pisanju (pri)povijesti urbanizma