Neprijatelji majke, prijatelji djece?
Prošle je godine na čitanim američkim portalima zapodjenuta neobična rasprava o tome što bi ženski/feministički pokret mogao naučiti od pokreta za LGBTIQ prava iliti “zašto žene gube, a gejevi i dalje pobjeđuju”, da se okoristimo naslovom jednog od tekstova.1 U formi natuknica autor navodi razloge brzog uspona pokreta za LGBTIQ prava ponesen legislativnim uspjesima, a potpuno zanemarujući upliv feminističke teorije (naročito one rodne) u podebljavanju argumentacije o jednakosti LGBTIQ romantičnih zajednica i seksualnih odnosa.
Feministički pokret u SAD-u (i drugdje) svoj je vrh doživio u 1960-im i 1970-im godinama. Feministička teorija je nakon toga bila uspješno progutana od strane institucija2, a njena prožvakana verzija postala dio sveučilišnog kurikuluma, raznoraznih programa Svjetske banke i MMF-a štetnih po žene3, sastavni dio politika desnih stranaka barem na deklarativnoj razini. Teško da bismo se mogli sjetiti suvremene političarke koja se ne drži feministkinjom ili koja poriče da je za žensku stvar. Štoviše, u srednjestrujaškim medijima koji prate bogate i slavne, ponajčešće holivudske zvijezde i zvjezdice, odnedavno je postalo neizbježno postavljanje pitanja dotičnim damama o tome što feminizam za njih predstavlja te kakav je utjecaj feminizma na njihovo stvaralaštvo. Čak se i holivudska producentska privrženost akcijskim filmovima za male-velike muškarce okrenula na glavu s navodno feminističkom porukom novog nastavka Pobješnjelog Maksa4 pa će nas zasigurno početi bombardirati s još naoko ženski nastrojenim heroinama uz Katniss, Triss i dr.
Dok se bavimo reprezentacijom žena u medijima i političkom korektnošću internetskih korporacija i društvenih mreža, lagano gubimo (tj. one/i koji se smatraju feministkinjama) ono što su žene stekle konkretnom borbom unutar ženskih pokreta koji su izborili osnovna građanska pa zatim i reproduktivna i, donekle, radnička prava za žene. U SAD-u su se feministkinje krajem 1970-ih našle bombardirane (ponekad i doslovno) pozivanjem za ograničenjem ili čak ukidanjem prava na pobačaj koji je netom izboren svega nekoliko godina ranije, s desnice koja je, naposljetku, došla na vlast i nepovratno narušila stečena radnička, socijalna i reproduktivna prava. Danas u SAD-u teško da možemo govoriti o masovnom pokretu nekadašnjih razmjera, već prije o nizu manjih organizacija koje gase požare – izravne napade na pravo na kontrolu nad vlastitim tijelom.
Na našim je prostorima pravo na pobačaj uvedeno 1970-ih godina te je današnja mogućnost (doduše plaćanja) izvođenja pobačaja zasnovana na odredbama iz bivše Jugoslavije. U Jugoslaviji je, kao u drugim socijalističkim zemljama i primjerice Japanu, prema podacima Kristin Luker5, abortus bio uobičajena metoda kontracepcije zbog nedostupnosti kontracepcijskih sredstava. Unatoč činjenici da je inducirani pobačaj još uvijek legalan u Hrvatskoj, postoje naznake da bi to moglo postati prvo “žensko” pitanje na udaru desnice s obzirom na zabranjavajuća ispitivanja javnog mišljenja koja pokazuju da su mladi po pitanju reproduktivnih prava konzervativniji od starijih članova hrvatskog društva. Također je bitno imati na umu da se sam stav o pravu na pobačaj može mnogostruko račvati – neki će odobravati pobačaj bezuvjetno ili pak staviti vremensko ograničenje na nj, drugi ga dopuštaju u slučaju da je život majke ugrožen, a treći u slučaju “loše” amniocenteze. K tome, pravo na pobačaj već jeste ograničeno nemogućnošću
(unatoč zakonskim odredbama koje propisuju suprotno) da se “usluga” pobačaja može obaviti u svakoj bolnici, kao i cijenom takvog poduhvata – nadalje, svaki oblik kontracepcije koji koriste žene se naplaćuje.
Ono što upućuje na mogućnost napada na ženska reproduktivna prava nisu samo prosvjednici koji mole za embrije ispred bolnica u kojima se izvršavaju pobačaji, nego i ustavno definiranje braka kao isključivo zajednice muškarca i žene, dakle samo potencijalno “produktivne prokreativne” zajednice. Tome treba nadodati niz naizgled opskurnih pojava u javnom životu, poput Facebook stranica koje promiču predbračnu čistoću ili pomnih iščitavanja brojeva ovih novina starih deset godina u potrazi za ključnim riječima “gej” i “feminizam”.
No da poreknem Gloriu Steinem, feminizam i LGBTIQ pokret nipošto (nažalost) nisu jedno. Najočitija razlika možebitno proizlazi iz stava prema braku kao instituciji tisućljetne potlačenosti žena i realizaciji malograđanskih stavova o ljudskoj seksualnosti i pravnim stečevinama liberalne države. Samo ću se nakratko osvrnuti na prijedloge iznesene u prvospomenutom tekstu, a koji se po mom mišljenju ne mogu koristiti u obrani, npr. reproduktivnih prava žena.
Tako je pitanje utjecaja biologije i društva iznimno sklizak teren u feminističkoj teoriji. Pozivanje na načelo “born this way” žene ne mogu koristiti jer time potkopavaju temelje mogućnosti da odlučuju o vlastitom tijelu i životu. Zagovaranje esencijalizma u žena nužno povlači mogućnost zapadanja u glib vlastite biološke zadanosti. Žene vlastito tijelo i njegove funkcije svojstvene biološki rođenim ženama, možemo reći, sputavaju u slobodi samoodređenja i samoizražavanja pa se toga ne mogu u potpunosti oslanjati na svoje biološke specifičnosti kao argumente za uvažavanje svoje različitosti u odnosu na muškarce. Abortus kao takav smatra se “nemoralnim”, “sebičnim” i “neodgovornim” – ne uzimajući u obzir da niti sve žene mogu koristiti npr. oralnu kontracepciju niti to moraju činiti, kao ni činjenicu da ne postoji stopostotna zaštita od trudnoće. Dakako, na ženi je da priječi trudnoću i koristi kontracepciju, na nju također uvijek pada sram i krivnja za sudjelovanje u seksualnom činu ovoga ili onoga tipa.
Dok je pravo na brak pravo svakog građanina, pobačaj i pravo na nj su individualna odgovornost i trošak svake zasebne žene. Građanska prava su u visinama, a reproduktivna prizemna – iako slobode za ženu ne može biti dok god ne može kontrolirati svoju plodnost. Premda žene moraju/mogu proizvoditi djecu, to ne znači da su one same djeca koja ne mogu samostalno donijeti odluku o vlastitom tijelu i životu bez konzultiranja s psihologom, liječnikom opće prakse, roditeljima i seksualnim partnerom. Isto tako ne treba mistificirati samu odluku. No ako pravo žene na seksualnu slobodu nije fundamentalno pravo, zašto samo žene snose posljedice seksualnog čina? Zar nije iz toga neporecivo vidljiva pristranost i neuravnotežnost pogleda na seksualni život muškaraca i žena? Seks, nad kojim žene nemaju kontrolu niti pravo na zaštitu od njegovih eventualnih posljedica, uvijek ima posljedice. No seks isto tako nije pitanje seksualne slobode, niti bi trebao ostati u privatnoj domeni, nego je sastavni dio šire društvene politike i ljudsko pravo u kojima postoji asimetrija uživanja takoreći zbog specifičnih bioloških karakteristika žena. Da ne spominjemo da većina žena koje idu na inducirani pobačaj, već imaju biološku djecu. A ipak ženska reproduktivna pitanja, pogotovo sam abortus, ostaju kontroverzna i nedovoljno politizirana.
Poboljšanju životnih uvjeta za žene diljem svijeta zasigurno ne može doprinijeti promjena prikazivanja žena u mainstream medijima (iako može pomoći), već isključivo organiziranje samih žena za njihovu vlastitu stvar – kao u slučaju mjera izglasanih u Ekvadoru u vezi financijske kompenzacije za kućanski rad što je, naravno, posljedica višegodišnjeg ženskog organiziranja odozdo i političke volje ekvadorske vlade.
Ovdje nećemo ulaziti u to zašto bi pobačaj trebao biti legalan i je li “moralno” ispravan. Vratit ćemo se u prošlost naših prostora i primjera iz SAD-a koji se tako često nekritički nabijaju na našu, bitno drugačiju stvarnost.
Bilješke:
1 Jay Michaelson, "Ten Reasons Women Are Losing While Gays Keep Winning", Daily Beast, 6. 7. 2014.
2 Hester Eisenstein, Feminism Seduced: How Global Elites Use Women’s Labor and Ideas to Exploit the World, Paradigm Publishers, 2010.
3 Fine, Ben i Rose, Pauline, "Education and the Post-Washington Consensus", u: Beyond the post-Washington Consensus, ur. Ben Fine, Costas Lapavitsas i Jonathan Pincus, London: Routledge, 2005.
4 Vidi komentar Zorka Sirotića u rubrici "Film i TV" u ovom broju.
5 Vidi Kristin Luker, Taking Chances: Abortion and the Decision Not to Contracept, University of California Press, 1978
Temat uredila Marija Ćaćić.