Najbolje rješenje u novome pravopisu nije, ironično, nijedno jezično pravilo,
nego upravo odluka o provođenju opsežne javne rasprave
Nov, online, javan i najhrvatskiji ikad, pravopis čiji je nacrt izložila grupa autora s mog Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje opravdano je uzburkao i stručnu i laičku svakodnevnicu. Javna rasprava naravno pokazuje kakva je sama javnost pa po dobrom starom običáju nije grijeh proglašavati, rat po dobrom starom običáju temeljem ustaško-partizanskih korijena ili, ako to već ne upali, srbo-katoličanstvu. Nije grijeh, ali je greška.
Elitizam i hrvatstvo
Novi pravopis poprílično je ambiciozan pothvat novog ravnatelja Instituta Željka Jozića koji je u prvoj godini mandata podigao prašinu javno istupivši protiv štetnih odluka naci-onalnog Vijeća za normu hrvatskoga jezika, tijela koje je ukinuto ubrzo nakon smjene vlasti (što je rastužilo dežurne fašistoide), a koje je izmišljalo hrvatske jezike i zaključivalo da Hrvati imaju poremećen odnos prema jeziku, da ne znaju što govore i da im trebaju stroži i što hrvatskiji propisi. Pritom se ni na tren nisu zapitali je li možda njihova definicija hrvatstva pogrešna. Nisu se zapitali ni po čemu su baš oni kvalificirani ocijeniti što hrvatski jezik jest, kad već nije jezik koji se u Hrvatskoj govori. Problemi nestručnih balkaniziranih nepotističkih vijeća sežu daleko iznad naše “lingvistike”, “akademije” i “politike” te nije iznenađujuće da je i jezična politika zastranila, ali pravopisanje se polako okreće u pravom smjeru, baš zato što se javnost napokon uključuje u donošenje odluka, a službeni jezik počinje se tretirati kao javno dobro. Što ljudi više osvijeste vlastitu moć u svakodnevnom životu, veća je šansa da će zaista postati građani u političkom smislu i po drugim pitanjima, koja bi im primjerice putem referenduma mogla biti postavljena. Utoliko je upravo ovaj pravopis hrvatskiji - imaju ga priliku pisati svi zainteresirani Hrvati i oni koji će to tek postati.
Dakako, di ima socijalizacije, ima i nezadovoljnih elitista. Neo-hrvati ne kuže baš kako narod diše pa mi pada na pamet da bi im dobro došla dva-tri tjedna na selu da tamo gdje nema struje ni više matematike vide što je hrvatstvo u svojoj srži. Kad osjete žulj od motike ili mreže, možda im se razjasni koliko je svako hrvatstvo, pa tako i hrvatstvo jezika, apstraktno i, na kraju krajeva, fiktivno. “Ne može narod odlučivati kako moramo pisati!” kaže Sanda Ham, glavna urednica časopisa Jezik, upućenijoj javnosti poznatija iz epizode Trafike Predraga Lucića naslova Akademsko zvanje svinje i kretena. Ako je narod taj koji piše, onda narod ima pravo i odlučiti kako će da piše. Na stručnjacima je da razna rješenja uvaže ili odbiju i da to objasne, ali ne tako što će reći “zato što ja tako kažem”, nego tako što će objasniti srž pravopisnog pravila odnosno njegove iznimke, pod uvjetom da je pravilo logički objašnjivo, dakle da nije stalnost tipa mjera, mjesto, smjer, sjesti koje u svim izvedenicama imaju pisanje je arbitrarno duljini izgovora: namjestiti : namjéštati. Kad smo kod toga, zastupam mišljenje da se jat, kad već ne može biti ikavski, može uvijek pisati je (ili ie) jer će tako biti olakšano učenje jezika, a o izgovoru će se, kao i dosad, brinuti fonetičari, fonolozi, akcentolozi, etimolozi i drugi koji će ionako znati je li jat tu (bio) dug ili kratak, čak i kada ga sami ne izgovaraju. S druge strane, ortografija je skup pravila za lijepo pisanje, a ne znanost. Pravopisno se ne može objasniti zašto ljudi u emocionalno nabijenim situacijama govore dijalektom ili kako se poštapalice šire od osobe do osobe (to su zadaci psiho- i neurolingvistike), niti se može objasniti zašto govornici splitskog urbanog govora u Zagrebu zadržavaju svoj naglasak (zna sociolingvistika, spliski nam je jednako prestižan ili čak prestižniji od zagrebačkog i zato ga zadržavamo). Pravopis određuje samo kako bismo trebali pisati, čak nije ni obvezujući. Profesor emeritus Midhat Riđanović u svojoj najnovijoj lajavoj knjizi (Riđanović o jeziku i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta) kaže: “Pravopis nije pravni dokument i nije ni za kog obavezujući. Ja ga ne poštujem, niti ću ikad poštovati ni jedno pravilo koje se kosi sa mojim jezičkim osjećanjem.” Ipak, nisu svi hrabri kao profesor Riđanović koji piše ne-pravopisno, ali sasvim ispravno, razumljivo i učeno, a za svaki svoj izbor pisanja, može ponuditi jasna lingvistička obrazloženja. Nesuvisla pravila tipa ne ću iz starih ili naproljeće, brutoplaća iz novog pravopisa mogu se obrazložiti svakako, ali ne i lingvistički. Pravopis propisuje i ujednačava, a, promatran kao sustav, jezik je pun rupa i nikad nije ujednačen, čak ni kod pojedinih govornika, jer se idiolekt (jezik pojedinca) mijenja kako starimo, učimo i prikupljamo iskustva, a mi sami koristimo njegove razne varijante u raznim kontekstima. Stoga se jezik strukturalističkim metodama, koje su nažalost još uvijek većinske u kroatistici, ne može podrobno opisati, ali se zahvaljujući njima ipak mogu ustanoviti opća gramatička pravila za službeni jezik kao poseban tip diskursa. Pravopisna pravila mogu (ali ne moraju) izaći iz njih. Ako su normativni propisi nesuvisli, kao primjerice pisanje *Kaštel-Sućurac, *Kaštel-Stari i sl. za Kaštel Sućurac, Kaštel Stari, teško ih je logički objasniti laiku, a samim time je teško da će se pravopisna pravila primjenjivati u široj praksi.
Imamo tu sreću da u javnoj raspravi ovakve primjere možemo prokomentirati i Uredničkom vijeću sugerirati izmjene. Nije bitno koje smo struke ili čina, bitno je da dobro argumentiramo svoje primjedbe i one će biti razmotrene. O samome uvažavanju ipak na kraju odlučuje to jedno vijeće pa ostaje upitno u kolikoj će mjeri javna rasprava imati odjeka, ali dosad su institutska priopćenja bila otvorena i miroljubiva (za razliku od ratobornih komentara iz HAZU) te nema mnogo razloga za bojazni. Veći je problem otvoreno propagiranje fašizma koji se može pročitati u intervjuima koje je dala spomenuta profesorica Ham koja se ne libi pribjeći nacionalizmu i navodnoj povijesti i tradiciji i na temelju njih optužiti vas, tj. sve nas, za srbstvo ako ne prihvaćate da je netko *grješnik. Ako govorite brest ili brist, manji ste Hrvat nego kad kažete brijest; vi ste subhrvat, a još ako ne možete prelomiti *brjestove, što prije pitajte babu kojeg je njena baba stvarno podrijetla. Takvi smrde na nehrvate, zna svako selo.
Institutske koleginice i kolege na mnogim su mjestima ostavile dublete koje bi se trebale kroz upotrebu eliminirati, tj. ujednačiti, a za škole imaju preporučena rješenja, nešto drugačija no u Školskom pravopisu, kojemu su među autoricama i dvije iz Uredničkog vijeća novog pravopisa. To dokazuje da su članovi uredništva bili u nekim rješenjima ravnopravni, bez obzira jesu li doktorirali prije pet ili dvadeset godina. Pravopis je nov i po grupnom autorstvu, no još uvijek nije potpuno lišen autorstva. Neka pravila nisu opravdana ni s gramatičke ni s tradicijske strane gledišta, kao npr. dodavanje j na kratice kao u *CIA-je zato što se j tu izgovara. Taj argument ne stoji jer se j izgovara i u nominativu, ali ne pišemo *CIA-ja pa bi dakle propisano trebalo biti, kad već mora postojati, što ujednačenije, a ovim se pravilom nepotrebno komplicira pisanje kratica. Gramatički gledano, one će se svejedno deklinirati, a j će se izgovoriti, no to ne znači da ga moramo bilježiti, posebno kad već ne bilježimo druge gramatičke, morfonološke ili sintaktičke značajke. Osim toga, postoji mogućnost da ovo pravilo, kao ni mnoga druga, jednostavno neće zaživjeti u praksi, u stvarnom jeziku pa bi se u tom smislu pravopisni kaos mogao nastaviti, iako je početna namjera bila upravo suprotna.
Jezik će biti jezik
Pravopis je dakako, odvojen od gramatike, koja je jeziku inherentna, dok on nije. Jezik će biti jezik bez obzira kako ga zvali; imat će svoju gramatiku, svoj specifičan leksik, svoju sintaksu, morfologiju, fonetiku, povijest i kulturu. Pritom se mora razlikovati standardni jezik od stvarnoga, jer je standard ograničen povijesno-političkim okolnostima. Pravopis je inherentan standardnom jeziku, ali ne i stvarnom, jer nemaju svi jezici svoje standardne oblike, niti ih moraju imati da bi jezicima bili. Ono što ih čini zasebnim jezicima upravo je njihova gramatika, koja je po ovom ili onom drugačija od gramatike nekog drugog jezika. Prema tome, jezici se od dijalekata ne razlikuju samo po mornarici i vojsci, nego i po posebnoj gramatici kao skupu unutarnjih pravila jezika po kojima se on u svijesti govornika kojima je materinji najlogičnije slaže. Sama gramatičnost jezika i čovječja sposobnost da ga nauči dio je ljudskog instinkta, pa Noam Chomsky u svojim najranijim radovima tvrdi da nam je jezik urođen. Jezik postoji bez obzira ima li pravopis ili ne, ali pravopis ne može postojati bez jezika; jezik je njime tek reguliran, a o govornicima ovisi hoće li te regule primjenjivati.
Na sličan način, moral i bonton reguliraju naše ponašanje, dakle, samo pod uvjetom da smo ih voljni primijeniti. Iako u srži nisu prevelike, ipak postoje razlike kad se nekome ne zahvali (što samo po sebi može biti jezični znak) i kad se odvija nemoral poput svjesnog donošenja po druge štetnih odluka, istovremeno izvlačeći vlastitu korist. Potonje bi trebalo biti i kažnjivo, ako se radi primjerice o zloupotrebi položaja koja dovodi do uništenja tvornica i radničkih života i mirovina. Trebalo bi biti, jer i u hrvatskim zakonima svašta piše, ali se malo što primjenjuje. Po Ustavu je Hrvatska antifašistička zemlja, ali se u njoj ipak bez mnogo zadrške napadaju neistomišljenici, i to ne iskreno, da se zna da je napad utemeljen na različitosti mišljenja, nego se on vrlo često upravo po nacistoidnim modelima optuživanja za “unošenje kaosa” ili usporedbi s Khuenom Héderváryjem, koji je, reći ćemo samo, umro 1918. Vidite, nekad hrvatinama nije dovoljan sukob iz Drugog svjetskog rata pa moraju posegnuti dalje u prošlost i, ako javna rasprava potraje još mjesec-dva dana, nemojte se iznenaditi ako se argumentacija sroza do Bele IV. ili kralja Tomislava. Povijesni argumenti važni su onima koji argumenata sadašnjosti nemaju. Nemaju jasnih lingvističkih objašnjenja koja bi pomogla da se pravila lakše primjenjuju pa se ide ad hominem.
Ne znam mnogo psiholingvistike, ali našla sam se u dovoljno (i suvislih i nesuvislih) rasprava da mogu zaključiti nekoliko detalja. Prvo, ljudi su zarobljeni u očekivanjima koja pred sebe svaki dan stavljaju i prema kojima se definiraju i grupiraju. Iz tih okvira rijetko izlaze, naučeni da ne preuzimaju rizik. Nekad ne znam boje li se više uspjeha ili neuspjeha! Drugo, ljudi na kritiku rijetko kad reagiraju razumno, prihvativši da se ne kritiziraju oni sami, nego neki njihov postupak. I takvu kritiku treba znati izraziti, ali ova javna rasprava otkriva na kojim razinama funkcioniraju naši sugrađani, bilo stručnjaci, bilo laici. Najsmješnije je da ljudi općenito ne vide da je ono za šta najprije optužuju druge upravo ono za što u (pod)svijesti najteže optužuju sami sebe. Dakle, ako ne želite da drugi vide koji su vam najgori strahovi, nemojte osuđivati druge, time govorite samo o sebi. To ne znači da raspravu treba izbjeći pod svaku cijenu. Ne, raspravu treba njegovati, argumentiranu i civiliziranu, jer samo putem rasprave možemo donijeti odluke koje će biti od koristi svima.
Novina otvorenosti
Najbolje rješenje u novome pravopisu nije, ironično, nijedno jezično pravilo, nego upravo odluka o provođenju opsežne javne rasprave. Da je hrvatska javnost za nju spremna, pokazuju brojni komentari kako stručnjaka tako i onih koji se jezikom rjeđe bave. Međutim, prisjetimo li se javne rasprave o izmjenama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom školstvu koja je upozorila na štetnost mnogih predloženih promjena, zaključit ćemo da je mišljenje javnosti važno jedino dok puni novinske stranice. Kad oni na vrhu (bilo ministri bilo urednici) odluke trebaju donijeti, mišljenje javnosti koja ih financira putem proračuna gotovo da je zanemarivo u odnosu na mišljenje kapitala. Tako je 17. travnja 2013. u Saboru izglasan zakon (tj. izmjene postojećeg Zakona) protiv kojeg se akademska zajednica aktivno bori već punih pet godina. Osim toga, prijedlog izmjena zakona ustvari je prijedlog novog zakona, jer mijenja više od 40% teksta, što je dokazano u prošlogodišnjoj javnoj raspravi. Dakle, iako se kosi s Ustavom Republike Hrvatske, a vjerojatno i s još pokojim dokumentom, što ostavljam pravnicima na prosudbu, preplaćeni saborski zastupnici glasali su za njegovo prihvaćanje. Na stranu to što je vrlo vjerojatno protuustavan, u javnoj raspravi se o njemu diglo toliko prašine da bi čovjek očekivao da će barem na dva-tri čitanja, ako ga već neće vratiti. Javnost priča o pravopisu, a u Saboru se donose odluke koje se kose s hrvatskim zakonima (baš se pitam hoće li itko odgovarati, vjerojatno ja, jer nisam pravnik i nemam ni ćaću ni rođu u HAZU) i nikom ništa. Ni jedna vijest o zakonu. Ni jedno jedino slovo. Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja već su izmijenili, a mi možemo koliko hoćemo vikati da je to protuzakonito. Da zaista predstavljamo prijetnju tome mehanizmu, odavno bi nas ušutkali. Ovako, neka budale viču i ugrožavaju svoj položaj i ugled u društvu, zločincima na vlasti prijetimo koliko i komarac nilskom konju.
Javna rasprava o Zakonu elegantno je izignorirana, a on je donesen daleko od očiju javnosti, isto kao i Pravilnik prema kojemu će biti uređena naša buduća radna mjesta. Isto to moglo bi se desiti i raspravi o pravopisu, koja se povlačenjem osobnih i nemoralnih “argumenata” udaljava od onoga što je bitno: kako ćemo pisati. Pravopis koji je besplatan i javno dostupan, bez obzira na jezična rješenja u njemu, može biti samo korak naprijed, ali samo Uredničko vijeće i autori pravopisa na kraju odlučuju hoće li slijediti dva natrag ili smo zaista na pragu nove jezične politike. Propisi i pravopisi i nisu toliko bitni kad vidimo da se ne poštuju ni zakoni. Ipak, ova javna rasprava treba nam svima biti prilika da se počnemo navikavati da davanje mišljenja, ali u pristojnom i neutralnom tonu te na dobrobit čitave zajednice. Ustašoidi će svijet gledati kroz svoje uske okvire, ali mi ostali ne smijemo im dopustiti da u javnosti te poglede šire i da se nametnu kao većina.