Sve je počelo one teške godine kad je Hrvatska ispala iz zone Zapadnog Balkana i kad se, jedva-jedvice, uspjela priintegrirati posve novoj, još neimenovanoj zoni
Red u ambulanti sezao je izvan ambulante, tako da ga ne bi bio ni red zvati redom u ambulanti. Uz to, pacijent nije mogao samo tako doći i stati u red; morao je provesti najmanje tri mjeseca na listi čekanja da bi stekao pravo da stane u red. A cjepiva je bilo sve manje: pitanje je hoće li ga dostajati, govorilo se i paničarilo gdje god se stiglo
Reprodepra Sve je počelo one teške godine kad je Hrvatska ispala iz zone Zapadnog Balkana (skurčena je, kako se kasnije doznalo, u međukontinentalnu pačvork zonu na liniji Madagan-Samarkand-Krakatauška draga). Mnogi su se tome radovali jer im je bilo dosta blazirane, cinične i korumpirane Europe, ali oni mudriji slijegali su ramenima i zabrinuto odmahivali glavama toliko dugo, dok im taj složeni niz pokreta nije prerastao u tik.
Te iste zime, dakle, broj oboljelih od zimske depresije rapidno je porastao. Aktualne statistike bile su porazne, tako da su još i dodatno povećavale katastrofalne učinke koje statistika kao disciplina proizvodi sama po sebi. Čovjek ne bi rekao da skup brojki može tako poraziti, tako poniziti čovjeka od krvi i mesa – čovjeka od volje, nevolje i zlovolje.
Zimska se depresija prometnula u proljetnu, proljetna u ljetnu, a na jesen su stigla prva cjepiva. Budući da je i sam bio žrtvom svih četiriju sezonskih depresija, Marion Mirmeo – osobnost prepuna značajki, ličnost par exellence, ne računajući fine, jedva primjetne primjese šabloniziranog šmeka u kutovima očiju – prijavio se na listu čekanja. Na listi je proveo punu godinu dana, jer se tinta razlila pa mu je ime stalno klizilo prema dnu papira. Još je morao podnositi molbu da se to sanira, da mu se ime, prema važećim propisima, napiše rigoroznim nalivperom marke Pelikan – a i to su bili zeznuli: bizarnim birokratskim hirom ime su mu, umjesto slijeva nadesno, napisali odozgo prema dolje, uz oštar zavijutak u trećoj trećini prezimena, zavijutak koji se vinuo duboko prema sjeverozapadnom kutu tog vrlo, vrlo službenog dokumenta. No, bilo kako bilo, uspio je stići na red još iste godine.
Na red za red – red koji je, kako je već rečeno, sezao izvan ambulante. U tom je redu Marion Mirmeo čekao još punih tjedan dana nakampiravši se kao nikad u životu. Supruga mu je, istina, svakoga dana u podne donosila po porciju ćevapa u lepinji s lukom, ali depresija nije popuštala. Tegobe čekanja u redu bile su jedva izdržive: red je bio neuredan, pa bi Marionu Mirmeu svaki čas netko stao na nogu; jednom, petog dana čekanja u redu, sam je sebi stao na nogu, i to ga je najviše boljelo. Noću bi zapuhao sjeverac, a u kasnijoj fazi čekanja, već u predvorju ambulante, nezdrav propuh naštetio mu je sinusima i zubnom mesu. Isti taj propuh otpale je slojeve mrtve epiderme – odsvakuda i odsvakoga – nesputano raznosio uokolo. Bilo je grozno, ali kad se konačno našao pri čelu reda bio je u toj mjeri očeličen da je posve slobodno razgovarao sa susjedima u (tom, još uvijek istom) redu; čak bi tu i tamo važno izrekao neko političko mišljenje ili savjet tipa "uradi sam".
Sedmi dan U podne sedmoga dana Marion Mirmeo ušao je u ambulantu. Liječnica je bila pri kraju snaga, kapci su joj se prevukli preko očiju i radila je po sluhu i njuhu više negoli na temelju deduktivne analize vidnoga polja. Rekla mu je da sjedne. Potom mu je u ruku, praktički nasumce, zabola debelu iglu i odmah je izvukla.
"Nisam uspjela pronaći venu", rekla je i povikala: "Sestro!... Znate, ona nije moja prava sestra..."
"Znam, istu šalu pričate svaki put kad dođem na pregled."
"Želite li cjepivo ili ne?", upita ljutito.
"Naravno da želim, zato i čekam već sedam dana, a ako računamo vrijeme provedeno na listi čekanja…"
"Onda, molim, budite pristojni – sestro!"
Ali sestra se nije pojavila.
"No dobro", reče liječnica, "ta skitara će vidjeti kad se vrati, a vi ćete venu morati pronaći sami."
"Kako?"
"I veće budale od vas uspjele su u tome. Samo morate biti uporni, ne obazirati se na bol", reče pa mu doda žilet, britvu i bjelasav mesarski nož.
"Biraj oružje, macane. I pazi da ne iskrvariš!"
Poslala ga je u garderobu da traži venu, dok je ona nastavila davati cjepivo drugim pacijentima. Na kraju dana ušla je da se presvuče.
"Vi još niste našli venu!? A moje radno vrijeme je završilo – sestro!"
"Pa što sam mogao sa svim ovim?", zavapi Marion Mirmeo. "Baš ste mene našli da si tražim venu!"
"Ne znam što bih vam rekla, ali sestra će znati – sestro!"
Marion Mirmeo pridružio se liječnici pa su oboje, iz petnih žila i vratnih vena, vikali:
"Sestro!!!"
No ne pojavi se – sestra. Ne pojavi se nitko, čak ni ravnatelj ustanove, čak ni glasnik koji bi stao sred aule i objavio prisutnima nešto tipa: "Ovo je Dom zdravlja!"
Homeo, homeo, zašto si homeo? Marion Mirmeo odluči drugdje potražiti sreću – ili ne-sreću, na isto mu dođe. Boljke svoje navlastite (jer nije više samo depra sezonska bila ta koja je Mariona Mirmea nukala da pohodi lječilištarce razne) krene tako liječiti alternativnim metodama. I zatekne sebe sred jedne od čekaonica kako izriče sljedeće riječi:
"Čekam već četiri sata!"
"I ja sam ovdje već dobrih deset minuta", odgovori mu djevojka bez obilježja s kojom je Marion dijelio čekaonicu.
Bilo je to u jednoj od homeopatskih klinika kakve su se namnožile diljem glavnoga grada; te su klinike primjenjivale metodu homeopatske preparacije u vidu malih bijelih kuglica koje, u skladu s homeopatskim naukom, nisu sadržavale ništa.
"Prvi put sam ovdje", rekao je Marion Mirmeo, "i baš i ne vjerujem u homeopatiju. Naviše me zbunjuje to što jedni kažu da to znači da se ‘slično liječi sličnim’ – primjerice, bolesti bubrega grahom – dok drugi tvrde da se radi o ljekovitim tvarima razrijeđenima u tolikoj mjeri da ih naprosto nema. Ne postoje…"
"To što ih nema", odvrati djevojka bez obilježja, "ne znači da ne djeluju. Ja sam već osamnaesti put ovdje!"
"Osamnaesti? A tako mlada… Čeka li se uvijek ovako dugo? I kako izgleda terapija?"
"Ne znam kako izgleda terapija, još nijedanput nisam uspjela doći na red."
"A osamnaesti put ste ovdje! I plaćate, vjerujem, masno, kao i ja. Zašto ne odustanete? Trebalo bi ih tužiti."
"Zato što slutim da je ovo čekanje sastavni dio terapije, možda i terapija sama!"
"Kakvog bi to imalo smisla?"
"Sami ste rekli da homeopatija nudi ništa. A što upravo dobivamo? Ogromne količine tog lijeka, ničega."
"Ne znam, nekako mi ta logika ne štima. Čekam već četiri sata. Prije sam sklon zaključiti da je sve ovo prijevara. Ovo je, da se slikovito izrazim, zabušantska klinika za simulante! Ovdje nitko ništa ne radi, osoblje se samo povlači po hodnicima. A ja nisam stvarno bolestan. Prije sam patio od depresije – zimske, ljetne i proljetne u najmanju ruku. A sada, rekao bih, imam leferiozu srca – ali još uvijek se nisam odlučio simuliram li ja to ili samo umišljam!"
"U čemu je razlika?"
"Ako umišljam, mislim da imam; ako simuliram, znam da nemam, samo glumim da imam! Vaše nedostatno životno iskustvo otežava vam razlikovanje među fenomenima."
Skakavac Djevojku bez obilježja uvrijedi ta omalovažavajuća izjava. Iz torbice izvadi nož-skakavac uz pomoć kojega skoči i doskoči do čekajuće prisutnosti Mariona Mirmea; prišapne mu u dlan nešto doista grozno.
"Ahhh!", poviče Mirmeo zadnjim snagama, "ipak nije leferioza!v
Zakatatonira se unaglo, no ne padne sa stolice nego ostane sjediti blago nagnut u stranu. Iz ordinacije se, poput kakvog nakaznog pupoljka, promoli homeopatska sestra i prozove:
"Mirmeo!"
Ne oglasi se, nitko i ništa.
"Marion Mirmeo!", zaurla još jače sestra.
Ne oglasi se, nitko i ništa. Tad sestra uzme drugi karton u ruke i prozove sljedećeg pacijenta:
"Uglijev!"
"Ja sam", reče djevojka bez obilježja – sada ipak obilježena tim oružnim prezimenom – i nestane u ordinaciji.
A Marion Mirmeo u stanju katatonije ostane čekati do daljnjega.
Kad tone ovaj brod…