Luka Jakopčić  

Antonija Letinić - Pred nama je vrijeme suradnje i solidarnosti

Povod ovom razgovoru “rođendanske” je naravi. Kulturpunkt obilježava deset godina postojanja. Kako biste rezimirali dosadašnji razvoj portala?

Uh, deset godina je dosta teško rezimirati, osobito iznutra. To desetljeće je bilo sve samo ne homogeno, ali bih rekla da je neki temeljni sustav vrijednosti ostao crvena nit koje se i danas držimo. Portal je pokrenut 2005. kao projekt Saveza udruga Klubtura s ciljem izgradnje medijskog prostora koji će dati vidljivost, ali i ponuditi prostor refleksije, analize i kontekstualizacije rada onoga što nazivamo nezavisnom kulturnom scenom. Radi se o organizacijama, inicijativama i umjetničkim grupama stasalim od druge polovine ‘90-ih naovamo, koje su progovarale i gradile drugačiji vrijednosni sustav od onoga koji je dominirao državotvornim i “naciotvornim“ diskursom institucionalne kulture. Vrijeme u kojem nastaje Kulturpunkt je vrijeme već jasno trasiranog i visoko realiziranog procesa transformacije, da ne kažemo devastacije, mainstream medijskog prostora u kojem je kultura bila sve više izjednačena sa zabavom, razonodom i lifestyleom, pa stoga umjetničke i kulturne prakse koje traže aktivniji angažman i bolje zagledanje nisu mogle naći svoj ulaz u njega. Kad su provokacija i senzacionalizam ulaznice, suptilno tkanje i pokušaji nametanja pozadinskih procesa i tema iz društveno-političkog konteksta nisu adekvatno platežno sredstvo. Stoga se Kulturpunkt od samog početka profilira kao medij koji u središte pažnje postavlja prakse koje nemaju prolaz u mainstream medijima, dok s druge strane u pristupu njihovoj interpretaciji uzima upravo one strategije koje ti mediji sve više zanemaruju. Razvojem portala, ali i daljnjim procesima komercijalizacije u kojima je kultura proglašena gotovo pa gangrenoznim tkivom i svedena na fotogalerije s protokolarnih banketa, prostor kojim se bavimo postaje sve širi. Rast Kulturpunkta doveo je do njegova odvajanja od organizacije koja ga je pokrenula, dakle SU Klubtura, pa već šest godina djeluje u okviru udruge Kurziv koja zajedno s portalom, kao ishodištem svog djelovanja, razvija i druge projekte s njim organski povezane. Predanim i promišljenim radom tima koji je medij pokrenuo i vodio ga niz godina, stvoren je konzistentan okvir koji doprinosi malo boljem medijskom krajoliku. Vjerujem da novi ljudi koji se stalno priključuju organizaciji i mediju prepoznaju taj vrijednosni sustav i doprinose toj konzistenciji. 

ONLINE I OFFLINE DIMENZIJA

Govoreći o povezanosti uredničke koncepcije Kulturpunkta s programskom koncepcijom Kurziva, moglo bi se – u duhu vaše “vizije i misije” – reći da se ono što se u on-line prostoru prvoga artikulira kroz ozbiljno i analitičko novinarstvo, u off-line prostoru potonjeg očituje kroz različite aktivističke prakse. Kulturpunkt i Kurziv misle globalno, a da pritom ne zaboravljaju djelovati lokalno?

Naš temeljni pristup je kontekst. Stava smo da je nemoguće sagledavati procese, analizirati fenomene i pojave, promatrati kulturu, medije i društvo, kao naše centralne fokuse, bez sagledavanja konteksta koji uvjetuju načine na koje se ta polja transformiraju, ali i na te transformacije odgovaraju. Pa tako, ako nam kontekst nešto ne nudi, mi moramo naći odgovor na potrebe koje pronalazimo u svom okruženju. Druga stvar jest pitanje uske niše, ali i ograničenih kapaciteta u kojima djelujemo. Zbog toga nam se čini važnim koristiti sve dostupne prostore. Apsolutni primat ima online prostor, ali on nudi drugačiju vrstu socijalizacije koju smatramo da je važno nadograđivati izlaskom u onaj fizički. Rast portala, iskustvo koje smo proizvodeći medij stekli kao i okolnosti u kojima on nastaje, stvorili su potrebu uobličiti projekte, odnosno pokrenuti nove prostore djelovanja kako bismo na te potrebe mogli odgovoriti. Medij jest centar, ali nadogradnja koju mu drugi projekti daju nudi dimenzije koje u ovoj formi naprosto nisu moguće. S druge strane, svaki novi projekt ima svoje specifičnosti i potrebu za daljnjim razvojem, što onda dalje generira potrebu za promišljanjem i domišljanjem novih formata i prostora govora.

Koji su najznačajniji projekti u okviru te off-line nadgradnje?

Otprilike paralelno su pokrenuta dva projekta – Kulturpunktova novinarska školica te U fokusu, koji danas postoji pod imenom Abeceda nezavisne kulture. Školica je neformalni obrazovni program, u sklopu kojeg je do sada održano sedam ciklusa, a usmjeren je na pružanje znanja iz polja suvremenih umjetničkih praksi, primarno onih koje još nisu postale dijelom službenih obrazovnih kurikuluma, te upoznavanje s medijima, novinarstvom i novinarskim formama uz izravnu mentorsku podršku. S obzirom na to da je portal mišljen i kao prostor koji će ponuditi mladim autorima platformu za promociju, kao i mogućnost usvajanja i treniranja spisateljskih vještina, Školica je važno mjesto kroz koje održavamo kontakt s mladima koji su još uvijek u obrazovnom sustavu ili su netom izašli iz njega. Drugi program, Abeceda nezavisne kulture je arhivsko-dokumentacijske prirode i usmjeren je na bilježenje i arhiviranje praksi koje su se razvijale u okviru ove scene od ‘90-ih naovamo. U nekom smo času primijetili da je puno toga prepušteno usmenoj predaji, da se organizacije same ne bave pretjerano dokumentiranjem vlastitog rada, što je dakako normalno jer smo svi okupirani onim čime se bavimo u danom trenutku i konstantnom oskudicom svih oblika resursa – od prostornih, preko financijskih, do ljudskih. Nama samima je ta vrsta znanja bila potrebna, ali smo i procijenili da je to korpus koji ne treba prepustiti zaboravu i da treba osigurati da ostane dostupan budućim istraživačima i zainteresiranima. Od 2011. u projekt se uključila i udruga Kulturtreger koja je u sklopu svog kluba Booksa osigurala prostor za fizičku dokumentaciju i u kojoj je od tada smješten Centar za dokumentiranje nezavisne kulture. Pored ova dva programa, u posljednje četiri godine se bavimo i temom kritike. Naime, gore spomenuta transformacija medijskog prostora prouzročila je iščezavanje kritičke valorizacije kulturno-umjetničke produkcije. Dakako da kritika nije nestala, ali je nestala iz mainstream medija, barem u onom obliku u kojem smo je navikli tamo susretati. Nije više sustavna, ne prati redovito sva polja umjetničkog izričaja niti se više pridržava normi koje su joj nekad bile svojstvene. Danas je često teško razlučiti radi li se o kritici, osvrtu ili pak izvještaju, tako da se naš fokus na kritiku, program koji također provodimo u suradnji s Kulturtregerom, odvija u dva smjera. Jedan je osigurati sustavnu kritičku produkciju na samom portalu, koja će afirmirati valorizaciju umjetničke produkcije, s fokusom na izvedbene i vizualne umjetnosti te suvremenu klasičnu i eksperimentalnu glazbu. Drugi smjer je otvarati širu raspravu i tematizirati pitanje kritike i njezine forme danas, kako u izmijenjenim uvjetima umjetničke proizvodnje i novim paradigmama koje ovo polje uspostavlja i nudi, tako i u izmijenjenim formatima medija i novih platformi koje se nude. U sklopu ovih programa organiziramo različita javna događanja poput javnih intervjua, simpozija, seminara i konferencija, tijekom kojih imamo priliku susresti i publiku koja nas, nadamo se, čita.

PITANJA PUBLIKE I KVALITETE

Ako su on- i off-line segment Kulturpunkta i Kurziva vertikala, onda je horizontala Kulturpunktova svakodnevna usredotočenost na širok sadržajni spektar: od servisnih informacija do analitičkih tekstova, uredničkih osvrta, kritika i dr. Je li bitno da ovaj ambiciozni koncept ima legitimaciju i u vidu posjećenosti, ili je dovoljno već i to da uopće postoji kao takav?

Da, to je rasprava oko koje postoje brojni prijepori. Osobno ne mislim da je posjećenost ključni faktor. Dakako, mislim da je važno imati čitatelje, jer se u suprotnom nalazimo u situaciji da postajemo sami sebi svrhom. S druge strane, mediji koji imaju relativno usko profiliran fokus teško da mogu doprijeti do širokog kruga publike, niti im je to inicijalna namjera. Čini mi se da je u tom smislu važan doprinos široj slici, odnosno upotpunjavanje medijskog krajolika sadržajima i pristupima koje drugi mediji ne nude. Time se gradi i publika koja onda ima drugačiju vrstu potreba, i stvari se mjere nekim drugim metrima. Vjerujem da je posjećenost važna, ali ne i da smije i treba biti jedina moguća mjera. To bi nas dovelo u vrlo opasno stanje u kojem bismo imali medije koji povlađuju “tržišnim“ zahtjevima, a kakve su posljedice toga, možemo vidjeti na brojnim primjerima. S obzirom na to da mediji imaju dvostruku ulogu – onu informiranja, ali i cjeloživotnog obrazovanja – vjerujem da je iznimno važno osigurati prostore koji će tim svrhama doprinositi. Mi smo uvijek smatrali da je jedan čitatelj dovoljan – jer svačiji interesi zaslužuju da ih se njeguje. Mediji imaju utjecaj bez obzira na broj čitatelja, jer se ti utjecaji ostvaruju posredno. S druge strane, mislim da je važno da mi koji djelujemo u prostoru neprofitnih medija imamo svijest o tome da nismo, ne trebamo i ne smijemo biti kompetitivni, odnosno da je naš zadatak međusobno surađivati, snažiti jedni druge i stvarati što solidniju mrežu koja će doprinositi relevantnosti i kredibilitetu cijelog medijskog sektora.

Kojeg je profila i raspona Kulturpunktova ciljana publika? Preklapa li se ona nužno s profilom polaznikâ npr. Novinarske školice, odnosno s ciljanom skupinom praktičnog Kurzivovog rada?

Naša ciljana publika su primarno ljudi koji se bave kulturom, medijima i civilnim društvom – jer to su ujedno i područja koja pokrivamo. Publika koja nas redovito prati su ljudi prosječno između 25 i 45 godina, uglavnom višeg stupnja obrazovanja. Mislim da su to logični ishodi s obzirom na sadržaj koji nudimo. Razmišljamo puno kako tu publiku proširiti i kako doći do novih skupina kojima ćemo se obraćati, no to naravno ovisi o mnogo faktora – primarno o financijskom kapacitetu. Isto tako, valja se prisjetiti da smo krenuli kao portal koji je bio primarno usmjeren na suvremene kulturno-umjetničke prakse, i to one koje su se razvijale unutar polja nezavisne kulturne scene, a s vremenom smo se otvorili prema puno širem polju te uveli neka nova interesna područja. Tako ćemo, nadam se, daljnjim razvojem imati priliku još širiti svoj krug.

Mislite li da se prelako odustaje od nastojanja da se kvalitetnim kulturnim, umjetničkim i medijskim sadržajima dopre do široke publike?

Mislim da je “prelako“ sve samo ne spretna riječ u ovom kontekstu. Ako govorimo o specijaliziranim medijima, važno je imati na umu da su to mediji koji djeluju u uvjetima visoke prekarnosti – ljudi su potplaćeni i preopterećeni mnogobrojnim tipovima aktivnosti i obaveza koje pred njima stoje. Pritom valja naglasiti da je okolnost u kojoj su autori plaćeni iznimno sretna, jer mnogi mediji u ovom sektoru uopće nemaju financijske kapacitete plaćati ljude za njihov rad pa funkcioniraju po nekim gotovo plemenskim zakonima uzajamne podrške i solidarnosti. U takvim okolnostima naprosto nema dovoljno vremena za iznalaženje novih jezika i pristupa kojima će se medij obraćati širokom čitateljstvu. Drugi razlog koji vidim u toj diskurzivnoj prenapregnutosti, čini mi se da se nalazi u suprotstavljanju trivijalizaciji i simplifikaciji jezika koji nude mainstream mediji, te da se ovom strategijom pokušava uspostaviti određena vrsta balansa kako sve ne bi završilo na formi priloga raspravama na društvenim mrežama. No, da ne ispadne kako se ovdje pokušavam obraniti, složila bih se da je važno, i da će biti sve važnije, ulagati vrijeme i napore u iznalaženje nekih novih pristupa. Jer vjerujem da je moguće udovoljiti obama zahtjevima – zadržati nivo kompleksnosti u rastvaranju određene problematike, uz korištenje jezika koji će komunicirati sa širim slojevima društva i različitim tipovima publika. Ne mislim pritom da se moramo obraćati svima u svakom času, već da je važno raditi na propusnosti prema što šarolikijoj publici.

Zašto je u proizvodnji medijskih sadržaja u suvremenoj Hrvatskoj toliko jaka dugoročno – čak i u profitnom, a ne samo društvenom smislu – samoubilačka tendencija općeg podređivanja principu “brzo, zabavno i jednostavno”? 

Ne mislim da je ta tendencija svojstvena lokalnom medijskom krajoliku. Ona je proces koji traje već duže vremena. To je ujedno bila i tema kojom smo se bavili na prošlogodišnjoj konferenciji Mediji protiv demokracije – Komercijalizacija interneta i kriza medija, koju smo suorganizirali s Multimedijalnim institutom i Kulturtregerom. Proces pretvaranja medija i medijskih sadržaja u robu koja se proizvodi po istom principu kao i bilo koja druga roba široke potrošnje, započeo je još ‘80-ih godina, mada se krivnja za propast medija često pokušava svaliti na internet. Njegova pojava samo je katalizirala taj proces. Tako da, eto, ni po ovom pitanju nismo posebni ili jedinstveni, već se samo povodimo za trendovima koji se događaju i u drugim zemljama. Razlika je u veličinama tržišta, pa tako medijska scena u mnogoljudnijoj zemlji s bogatijim stanovništvom može imati raznolikiju medijsku scenu na kojoj će postojati i opstajati mediji visoke kvalitete, kao i tabloidi. U našem kontekstu je to nažalost problematično, zato što tržište naprosto ne omogućuva opstanak medijima visoke kvalitete s malim publikama. Druga stvar je ta da su mediji realno skup proizvod. Ako želite imati medij visoke kvalitete, trebali biste imati profesionalne novinare, reportere i kritičare specijalizirane za određena područja, koji neće nužno odrađivati svakodnevni novinarski posao. Takav pogon je izrazito skup, i teško da si ga ijedan današnji medij može priuštiti, osobito u situaciji u kojoj nema javnih medija kojima su sredstva za rad osigurana radi održavanja najviših profesijskih standarda. Od privatnih, odnosno komercijalnih medija, koji su često u stranom vlasništvu ili pak vlasnici dolaze iz branši koje nemaju komponentu “javnog dobra“, već su usmjerene na ostvarivanje profita, teško je očekivati da će svoj vrijednosni sustav uskladiti s onim “javnog dobra i interesa“. Mediji imaju status javnog dobra upravo zato da ne bi bili osuđeni na funkcioniranje po disparatnoj, tržišnoj logici. No, u zemlji koja je više od 20 godina ignorirala medije i izbjegavala baviti se medijskom politikom osim po nalozima iz Bruxellesa, teško da možemo očekivati išta bolje od onoga što gledamo danas.

IZAZOVI PREKARIJATA

Vratimo se “mikroekonomskoj” razini. Njegovoj konceptualnoj programnosti unatoč, Kulturpunkt ipak definirate kao projekt, što je manje-više prekarna kategorija. U kojoj mjeri kvalitetan uredničko-operativni koncept i dobri novinari mogu nadomjestiti nedostatak novca?

S novcem i bez njega sve uvijek ovisi o ljudima. Kad imate novac, onda je sigurno lakše, bez njega dakako teže, ali rekla bih da je angažman i predanost teško nadomjestiti novcem, osobito u situacijama neimaštine. Ciklusi naprosto tako funkcioniraju i padovi se izmjenjuju s usponima. Tu je s jedne strane prednost neprofitnog sektora, jer smo navikli raditi u trajnim oskudicama i s uvijek malo premalo para, pa se oslanjamo na vlastite resurse i kapacitete. S druge strane, to može postati i manom, zato što je u tom smislu “prekarna“ pozicija vrlo manipulativna i igra na kartu predanosti i samoodricanja, samožrtvovanja i samoizrabljivanja. U trenutku kad je portal koncipiran, 2005., u čemu su sudjelovale tadašnje članice uredničkog tima – Dea Vidović, Janja Sesar i Nives Fabečić – promišljale su ga upravo na način da u minimalnim financijskim gabaritima udovolje što većem broju potreba na koje je medij želio odgovoriti – vidljivost i informaciju s jedne strane, te refleksiju i kontekstualizaciju s druge strane. Mislim da se tim načelima vodimo i danas, kada imamo značajno veće kapacitete. No, to ne znači da se za godinu dana nećemo vratiti na početne pozicije. U tom pogledu je sreća da se držimo tih načela, jer se možemo ponovno prilagoditi skučenim, ali zaokruženim i smislenim okvirima. 

Radi li se ili ne o “kvaki 22”? Mnogi će vjerojatno reći, u redu, manjak resursa se može nadomjestiti organizacijsko-uredničkom konzistentnošću i kvalitetnim autorima, ali kako to postići u uvjetima stalne financijske neizvjesnosti?

Ono što je loše po pitanju stalne financijske neizvjesnosti, jest to što ne možete promišljati stvari na malo duže staze, prokušavati nove modele jer ni postojeći nisu dovoljno uhranjeni, kao ni motivirati ljude da se zadržavaju i vezuju. Mi inzistiramo na tome da autori moraju biti plaćeni za svoj rad i do sada smo se toga uspijevali držati. Uvijek smo planirali kvantitetu prema budžetskim mogućnostima jer smatramo da je nedopustiva devalvacija kojoj je pisana riječ izložena. S autorima-vanjskim suradnicima je problem što su oni u još prekarnijoj poziciji i primorani su raditi na deset mjesta. Pritom je vrijednost pisane riječi danas iznimno mala i u potpunosti je u toj računici zanemarena količina vremena koju je netko uložio u sebe da bi uopće bio sposoban isporučiti neki analitički, kritički, sintetski ili problemski tekst. Da ne govorimo o tome da u toj računici nigdje nije uračunata ni cijena uloženog izlaganja javnosti, a o potencijalnim troškovima do kojih bi mogao dovesti sudski proces da i ne govorimo. Sve to mi se čini izrazito važnim u kontekstu krize u kojoj se nalaze mediji i za koju se ne čini da će prestati. A kriza medija je uvijek i kriza društva.

Koliko je u svemu tome važna uloga urednika/ce, odnosno moraju li oni silom prilika sve više ujedno biti i ‘project manageri’? Je li to dobro ili loše?

Ne znam kako funkcioniraju stvari u komercijalnom sektoru jer tamo nikad nisam radila, ali u neprofitnom je tako oduvijek. Mislim da je to i dobro i loše. Loše u onom smislu u kojem se ne možeš posvetiti samo jednoj stvar, dobro u onom smislu u kojem imaš pregled nad onim što je projektom zamišljeno i financijama poduprto i onim što se provodi. To posao čini i malo shizofrenim jer za početak valja operirati paralelno u dva različita jezika – jedan je onaj administrativno-aplikacijski, drugi je literarno-novinarski, ali ono što mi se osobno čini lijepim u toj shizoidnosti, jest stalni poticaj za rad na sebi.

POVEZIVATI FORME I PLATFORME

Preostala dva pitanja polaze od motiva prednosti i mana portala za kulturu i društvo u odnosu na tiskovinu posvećenu ovim temama, no pokušat ću ih formulirati nešto (auto)provokativnije. Dakle, kao prvo: mislite li da drži vodu teza kako ponajprije tiskani medij može omogućiti iskaz koji nije “prvoloptaški”, nego promišljen, odmjeren, Autorski?

Apsolutno ne. To mi se čini krivom tezom primarno iz razloga što razgovaramo o tehnološkim platformama kao sadržajnim aspektima. Sadržaj je prvoloptaški bez obzira na medij u kojem se objavljuje, jednako kao što je promišljen i odmjeren bez obzira na to je li u tisku ili u eteru. Autorski je u svakom slučaju – promišljen ili ne. Tisak ima jednu kvalitetu, u našem društvu, a ta je da ima potencijal doći do one publike koja nije tehnološki pismena. Za mnoge tiskane medije ovo nažalost ostaje na razini potencijala. Mislim da bi bilo divno kada bi mediji poput Kulturpunkta, ali i drugih neprofitnih platformi poput Foruma.tm, Lupige, Bookse, Voxfeminae, Biltena i sl. imali mogućnost ponekad nešto otisnuti, ne zato da bi riječ objavljena u našim medijima bila vjerodostojnija, već stoga što bi imala potencijal doći do maloprije spomenute publike. Mislim da ti mediji donose bitno relevantniji, obuhvatniji i u javnom interesu važniji sadržaj od većine komercijalnih medija. I to rade s pogledom i vrijednosnim sustavom koji se u komercijalnim medijima pojavljuje sporadično i akcidentalno.

Drugo, je li pokraj svih funkcionalnosti i ekonomičnosti elektroničkog formata, jedini preostali smisao postojanja nečeg tako “nerentabilnog” i ”skupog” kao što je tiskani medij za kulturu, u tome da drži simboličku “crtu obrane” kulture, ali i “tradicionalnog” novinarstva, kao društveno potrebnih kategorija?

Ta simbolička obrana ovisi o kapacitetu koji medij ima. Ima li dovoljno snage očuvati zaista tradicionalne vrijednosti novinarstva, boriti se na praktičnoj i provedbenoj razini s onim protiv čega se vrijednosno i ideološki bori? Uostalom, moram priznati da imam problem s tradicionalnim vrijednostima u smislu da one postoje kao neki baloni na koje se svi pozivamo, a malo tko zna o čemu uopće razgovaramo i na koji su način one prevedene u današnji kontekst. Rekla bih da pred nama stoji vrijeme suradnje i solidarnosti. Da ćemo se mi, specijalizirani, mali i neprofitni mediji s margine vidljivosti i utjecaja, morati početi baviti sobom i jedni drugima i iznalaziti prostore suradnje, razmjene, snaženja i solidarnosti, kako bismo mogli doprinijeti društvu u kojem živimo i sačuvati prostor koji smo, kakav je da je, uspjeli zauzeti. Mislim da će ta crta obrane biti puno validnija i društveno korisnija. U toj će perspektivi onda imati smisla raspravljati o rentabilnosti, skupoći, tisku i internetu. Simboličke vrijednosti ipak u nekom času treba barem pokušati materijalizirati.