Predjeli znatiželje

Dlakavi komad kože neke davno izumrle životinje (sve osim predmeta – dakle: davno izumrla a i životinja – uglavnom je upitno) povod je postmodernističkog putopisa U Patagoniji, koji je odmah nakon objavljivanja (1977.) svratio pozornost i na autora i na neobičan putopis. Naime, Patagonija je za Brucea Chatwina (1944.-1989.) mnogo više od određenog prostora na svjetskoj zemljopisnoj karti. Ona je ponajprije prostor u čovjeku koji ga navodi na odlazak. Patagoniju u sebi – čudesan prostor ruba pustinje, pejzaža neljubazna ali i izazovna, prostora za lutalice i znatiželjnike, ljude kojima zakon nije nužan za preživljavanje – s onom koju presijecaju meridijani i paralele južne polutke, autor knjige pokušao je spojiti pričom o daljnjem rođaku koji je davno probudio dječju maštu. Predmet iz bakine vitrine, koji je svjedočio o rodbinskoj vezi, nestao je u jednom od pospremanja kuće, ali ne i svijest o Patagoniji, svijest o krajnosti koju je moguće doživjeti i u stvarnom svijetu. Zbog svih tih činjenica, stvarnih i umišljenih, naslov U Patagoniji samo je naizgled jednostavan – je li Bruce Chatwin bio tako simplificistički raspoložen kako se na prvi pogled može učiniti? To je posljednje u što treba povjerovati.

Stvarni i umišljeni svjedoci

Tražeći jednu davno prekinutu vezu – pretpostavljenu i na razini glas(in)a koji se može samo ponekad čuti – a koja ga podjednako izaziva ili upućuje prema onom nestalom rođaku i cjelini kojoj je pripadao onaj, negdje u Britaniji izgubljen predmet, autor piše putopis svojih mladenačkih fantazija u prašini prostora čijim cestama malo tko prolazi. U Patagoniji ga može iznenaditi vjetar zbog kojeg i arhitektura ima svoje posebnosti ili neki iznenadni val, neki od onih kakvi su oduvijek prekidali puteve i sudbine onih koji su se jugom svijeta htjeli prikrasti novim, zanimljivijim, bogatijim prostorima. A kad nisu bili samo prolaznici, kad su se “zakačili” za prostore Patagonije, uvijek je bilo nešto osim prostora što je uzrokovalo taj ostanak. Potraga za zlatom, priče o onima koji su stjecali i trošili bogatstva, priče o čudacima čije su posebnosti itekako obilježile i srasle s prostorom nazvanim Patagonija isprepliću se u svim autorovim pokušajima da razriješi svijet u koji se doveo vlastitom sklonošću prema egzotičnom.

Patagonija je prostor nacionalnih otočića – prostora u koje je doselio prvi od nekih i pozvao sunarodnjake jer se oni koji su stizali sa svih strana svijeta ponajprije nisu ni razumjeli. Oni su govorili različite jezike, prakticirali različite vjere i običaje, preferirali različite vrijednosti... Ni neovisan duh kao što je onaj autora putopisa o Patagoniji nije mogao mimoići susrete s kolonijama ljudi koji su mu pripadali po nacionalnosti ili zemlji iz koje je dolazio (Englezi, Škoti, Velšani, Irci...), one koji su ga poput prometnika upućivali na daljnje stanice, među druge doseljenike, domorodce, među grupe i osamljenike od kojih je svatko krio samo djelić informacije, priče ili glasine koje su ga zanimale. U tom smislu taj slabo nastanjen, neljubazan i tmuran čudesni prostor najednom se počeo razuđivati u svoje priče, u prošlost u kojoj su se opisana povijest i njezini nenapisani, životni detalji razvlačili prema mrtvim ličnostima, prema drugim krajevima svijeta, prema očekivanjima onih nemira što su putnika na put naveli.

Susret s pričom o dolasku i boravku Butcha Cassidyja i Sundancea Kida na tim prostorima samo je jedna od mogućnosti koju stvarni i umišljeni svjedoci i “svjedoci” pričaju s različitom dozom uvjerljivosti, ali bila ona stvarna ili ne – nije važno, važno je da je nitko ne zaboravlja. I svi znaju lance onih koji su voljni ugraditi u priču svoju riječ, svoje razmišljanje ili samo viziju. Međutim, treba li što više osim slutnje da su takvim prostorom prolazili i junaci koji su bili dio mladalačke mašte svakog dječaka, mašte koja je prije upoznala simbole Butcha Cassidyja i Sundancea Kida nego same Patagonije. Rio Gallegos je dosadan gradić – zaključit će autor. Ali znati da su do njega možda stigli “dečki” koji su mnoge gradove kroz koje su prošli digli na noge dovoljno je za novu, drukčiju sliku.

Čudesni monarh, probisvijet i lutalica koji se proglasio vladarom prostora, a onda svrgnut u Parizu otvorio ured monarhije u progonstvu – samo je jedan od duhova koje je mogao ponuditi prostor Patagonije. Djetinjstvo svijeta gradili su samozvani monarsi i samozvani revolucionari, kažnjenici i bjegunci od zakona, siromasi i vizionari, ljudi spremni na iskorak, ali iskorak u priču. Tamo su ubijani Indijanci, ali ni Allende (rođen i izabran za poslanika u Punta Arenasu) nije prošao bolje. Nosio je Patagoniju u sebi. Svima je odoljela Patagonija – malo tko Patagoniji. Za nju se ubijalo, u njoj se zarastalo...

Prošlost i sadašnjost u spilji

Mornar Charley Milward, bratić autorove bake, odvodi ga na put dinosaura. U spilji u kojoj susreće davnu, pradavnu ili možda bitno mlađu prošlost osluškuje glas časnih sestara koje mole na nekoj od točaka po kojima prostori predstavljaju koordinate duhovne slike svijeta. Prošlost i sadašnjost u spilji koju je moguće posjetiti, koju je moguće zaobići, koju je moguće slutiti, u kojoj se moguće susreti s izmetom dinosaura... Sve ima svoju tamniju stranu ili barem manje poželjne simbole.  

Bruce Chatwin putovao je s cijelom svojom obrazovnom, intelektualnom i ljudskom popudbinom i znatiželjom vezujući osobnost s novim prostorom, uplićući svoj prolazak u tuđe priče, one starije i u tu trenutačnu, putujuću, koja će već sutra biti nečije sjećanje i o kojoj će svjedočanstvo tražiti duhovi Patagonije. Možda će se jednom uloge izmijeniti. Možda će jednom netko u budućnosti u Sheffieldu tražiti one koji su poznavali Brucea Chatwina, čovjeka s kojim se susreo u Patagoniji, pisca koji se vlastitim putovanjem uvukao u prostor da bi ga mogao napustiti “s nadom na povratak”... Na nekom drugom mjestu. Zašto ne?

Putopis U Patagoniji opremljen je Pogovorom autora Manfreda Pfistera (u prijevodu s njemačkog Borisa Perića). To je samo jedno od svjedočanstva o razlozima zbog kojih je autor napisao kultni putopis u vrijeme kad je sve već izgledalo dostupno i poznato. Kad su već mnogi vjerovali kako je dovoljno da kamere i dokumentaristi za njih obiđu putove. Prije nego se uistinu redefiniralo putnika i putovanje, prije nego se imalo snage prepoznati se po prostoru koji nas je primao i sebi oduzimao. Nagrađujući taj iskorak.