Trpimir Matasović  

Predsjednikovi snovi

kolumna

Nakon proteklih predsjedničkih izbora mnogo je novinskog papira potrošeno u komentiranje izborne kampanje i rezultata izbora. No, bez obzira što je novom-starom Predsjedniku Mesiću slast izborne pobjede donekle bila pomućena činjenicom da ju je ipak morao izboriti u drugom, a ne već u prvom krugu, svi su komentatori složni da Mesić u svoj drugi mandat ulazi jači nego ikad. Osim podrške većine birača izašlih na izbore, njegovoj poziciji svakako osobito pogoduje činjenica da mu je, u skladu s Ustavom, ovo i p?sljednji mandat, tako da tijekom sljedećih pet godina ne mora povlačiti kalkulantske poteze kojima bi svrha bila isključivo dobivanje bodova na nekim predstojećim izborima. (Doduše, pritom se zaboravlja da to, u krajnjoj liniji, nije bila odlika niti njegovog prvog mandata.) Stjepan Mesić tako je svečanom prisegom na Markovom trgu 18. veljače započeo i svoj drugi mandat, a njegov inauguracijski govor znakovito sumira glavne odrednice njegovog državničkog habitusa, u svoj njegovoj širini, raznolikosti, pa i? u krajnjoj liniji, prividnim proturječjima.

Intimiziranje s publikom

Mesićev je inauguracijski govor svakako zanimljivo detaljnije iščitati. U njemu se, naime, jedne uz druge nalaze općenite političke floskule i ozbiljne državničke poruke, konkretne se misli izmjenjuju s “poetskim” interpolacijama, a izravni govor s između redaka upakiranim, ali time ne i manje važnim porukama. Kombinacija se svih tih elemenata na prvi pogled može činiti heterogenom, pa možda čak i donekle nespretnom, no, riječ je, zapravo, o vrlo vješto osmiš-ljenom govoru, kojeg treba promatrati i u širem kontekstu sadašnjeg trenutka hrvatske političke scene i njene pozicije u međunarodnim odnosima, a nije nevažno osvrnuti se i na drastične razlike u govorničkom izričaju između Stjepana Mesića i njegovog prethodnika Franje Tuđmana.

Već na samom početku, nakon obvezatnog spominjanja “poštovanih visokih gostiju i uzvanika”, Mesić se okupljenima, ali i cijeloj naciji, obraća s “gospođe i gospodo”, izostavljajući tako Tuđmanovo nezaobilazno “Hrvatice i Hrvati”. Je?, Mesić se, za razliku od Tuđmana, smatra predsjednikom svih građana Hrvatske, pri čemu mu Hrvatice i Hrvati ni po čemu nisu ni manje ni više važni od ostalih građana. Pozdravljanje pak “dragih prijatelja” odraz je za Mesića tipično familijarnog tona, kojim se ovaj, kako se voli nazivati, “građanin predsjednik” intimizira sa svojom publikom, i time je, na određeni način “zavodi”. Bliskost s “običnim čovjekom” jedan je od najjasnije prepoznatljivih elemenata Mesićevog habitusa, čime je njegov imidž dijametr?lno suprotan od Tuđmanove autoritarnosti.

Docirajući ton

Prelazeći na sam govor, Mesić ističe da “preuzima najvišu dužnost u prilikama koje su daleko bolje od onih godine 2000., kada sam prvi put stupio na funkciju Predsjednika”. Pritom se očito, kako se i eksplicira u nastavku, prvenstveno misli na međunarodni položaj Hrvatske. Na unutarnjem planu, međutim, ipak ostaje dvojbeno jesu li prilike uistinu “daleko bolje” nego 2000. - u najboljem slučaju, one su jednako loše, ako ne i gore, što najbolje potvrđuje niz skandala i krajnje nedemokratskih postupaka koji p?sljednjih godina prate HDZ-ovu vlast. No, izrijekom spomenuti tako nešto u inauguracijskom govoru ne bi bilo politički korektno, a Mesić, kao vješt političar, odmah između redaka naznačuje da situacija i nije baš tako bajna: “No, to ne znači da su zadaci što stoje preda mnom laki ili jednostavni. Naprotiv!”

Vrativši se nekon ove općenite ocjene na obraćanje svojoj publici, Mesić jasno naznačuje redoslijed prioriteta - on se obraća “onima koji su ga izabrali”, potom “svim građanima Republike Hrvatske”, a zatim i “našim susjedima” i “cijeloj međunarodnoj zajednici”. Izdvajanje najprije “onih koji su mu na izborima dali svoj glas” možda i nije bilo najsretnije, posebice s obzirom na ponešto docirajući ton (“Onima koji su mi na izborima dali svoj glas, poručujem: opredijelili ste se za mene, jer ste prepoznali po?itiku koju sam zastupao, jer ste je razumjeli i prihvatili kao svoju.”). Bila je to i prigoda da se ukratko pobroje vlastite zasluge. Kad Mesić onima koji su ga izabrali poručuje: “Dijelite moje uvjerenje da Hrvatska mora biti demokratska, civilizirana i napredna država, država vladavine prava i tolerancije, država u kojoj nitko neće biti diskriminiran, a svi će biti ravnopravni i jednakopravni”, implicitno se može zaključiti i da oni koji nisu glasali za njega to uvjerenje ne dijele, što sigurno nije sasv?m točno. Uostalom, nije najsretnije niti obećati “da će i u narednih pet godina ustrajati na istim načelima i zauzimati se za iste ciljeve” samo onima koji su ga izabrali - jer, to bi ipak trebalo biti obećanje upućeno svima, a ne samo vlastitom biračkom tijelu.

Eterični lajtmotiv

No, od obraćanja biračkom tijelu odmah se prelazi na obraćanje svim građanima, pa tako Mesić ističe: “Demokratska Hrvatska, država svih svojih građana, ponavljam: ravnopravnih građana, bila je i ostaje moj prvi i najviši cilj!”, čime donekle ublažava nespretnost izdvajanja jedne skupine građana, pa makar i na relativno bezazlenoj razini kratkotrajnog obraćanja. Ipak, prije nego što se obrati “svim građanima Republike Hrvatske”, Mesić koristi priliku za prvu poetsku interpolaciju - on , naime, “sanja” Hrvat?ku “u kojoj će se dobro živjeti, u kojoj će se živjeti od rada i rezultata rada, u kojoj će se vrednovati znanje i kvalificiranost, a ne lukavstvo i prijevara”. Ti se “snovi” opetovano pojavljuju u inauguracijskom govoru i, bez obzira što predstavljaju iznenađujuće eteričan lajtmotiv, ipak su daleko ovozemaljskiji od svojevremenih Tuđmanovih inkantacija o “vjekovječnim težnjama hrvatskog naroda”, “stoljeću sedmom” i slično.

Nakon što je, dakle, izdvojio svoje birače, a potom se zaputio u poetsku digresiju, Mesić se odmah posipa pepelom: “Za mene su svi građani jednaki i nije uopće važno, što se dio vas na izborima opredijelio za druge kandidate.” (Doduše, ako nije važno, zašto to onda uopće spominje?) Kaže Mesić da “ne želi dijeliti, nego objedinjavati” - zaboravljajući da je upravo on dijelio još nekoliko rečenica ranije.

Jasna poruka Bushevoj politici

Na planu vanjskopolitičkih tema Mesić je, srećom, mnogo suvereniji, pri čemu mu one služe i kao dobar poticaj za neke domaće teme. On se tako, obraćajući se “susjednim državama”, ne ustručava priznati da je “bilo, a ima i danas prepreka” na putu “normaliziranja odnosa i razvoja dobrosusjedske surad-nje”, a svakako je značajna gesta i što priznaje da su neke od tih prepreka “kod nas”. Još je važniji poziv da “ne dozvolimo prošlosti da nam onemogućava put u budućnost”, te da “smognemo hrabrosti da istini pog?edamo u oči” - sve je to itekako upućeno i građanima Hrvatske, koji vuku za sobom ne samo, kako Mesić kaže, “hipoteke nedavnih ratova”, nego i hipoteke nekih mnogo starijih ratova i/ili podjela.

Prelazeći na obraćanje “međunarodnoj zajednici”, Mesić najprije još malo ističe vlastite zasluge na polju vanjske politike, i to “bez lažne skromnosti”. No, dok je to tek još jedan kratki trenutak bezazlenog ispada taštine, poruka koja slijedi vrlo je smjela: govoreći o borbi protiv terorizma, Mesić ističe da smo ?tražili, a tražit ćemo i dalje da se sve radi u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda i pod mandatom svjetske organizacije”, čime je između redaka odaslana vrlo jasna poruka agresivnoj politici američkog Predsjednika Busha. Doduše, ta je implicitna kritika odmah ublažena spominjanjem “usmjerenosti na ulazak u euroatlantske integracije”, što protivnike hrvatskog stupanja u NATO zacijelo nije previše oduševilo.

Predstavnik građana

Na kraju svoje poruke, Mesić ističe i nešto što je većina ostalih kandidata u predsjedničkoj kampanji (ali i birača!) smetnula s uma - da su njegove ovlasti određene Ustavom. A one su, kao što znamo, prilično ograničene (sjetimo li se kako je funkcionirao Tuđmanov de facto predsjednički sustav, i bolje je da je tako). Predsjednik tako ne može činiti mnogo više od zalaganja za rješavanje određenih pitanja, premda je, usprkos kritikama da je fikus, Mesić u prethodnom mandatu pokazao da i te ograničene ovlasti u presudnim trenucima itekako zna dobro iskoristiti. On stoga obećaje samo ono što može i ostvariti - da će “uvijek i svuda govoriti o svemu što zanima naše građane, o svemu što ih tišti, o svemu što ih smeta, ali - naravno - i o svemu što oni odobravaju”. A, s obzirom na to da je, kako i sam ističe, “jedini dužnosnik kojega građani izravno biraju”, Mesić svakako treba biti ono što i sam želi biti - “predstavnik građana” i njihov “oslonac u vl?sti”. Mogu li zaista predsjednik Mesić i građani zajedno “postići neizmjerno mnogo” ovisi podjednako i o Predsjedniku i o građanima. Mesićevo “počnimo još danas!” jest, doduše, standardna govornička floskula, ali u njegovu iskrenost ne treba sumnjati. No, boljitak ove države nije samo Mesićeva odgovornost. Koliko će on biti uspješan predsjednik i u drugom mandatu, uvelike je uvjetovano i angažmanom svih građana Hrvatske. Jer, civilno društvo ne znači da je dužnost građana samo izaći na izbore i izabrati sv?je predstavnike kojima će onda prepustiti odlučivanje o svojoj sud-bini - ono podrazumijeva konstantno reagiranje, propitivanje i, gdje je potrebno, kritiku svih predstavnika građana - pa tako i samog predsjednika Republike. Za razliku od Franje Tuđmana, Stjepan Mesić je toga itekako svjestan.