Četiri integrala objavljena za vrijeme ovogodišnjega Interlibera objedinjuju više od trećine kultnoga serijala
Što povezuje najposvađanije ljubitelje jeftinih stripova koji se mogu naći na svakom boljem kiosku te najokorjelije čitatelje grafičkih novela i romana? Svi se oni slažu da je strip-serijal Thorgal, koji su osmislili belgijski pisac Jean Van Hamme (1939) i poljski crtač Grzegorz Rosinski (1941.), naprosto izvanredan u crtačkom i scenarističkom smislu1. Ljubitelji devete umjetnosti pretežno imaju samo riječi hvale za ovaj fantasy serijal koji od 1980. godine objavljuje izdavačka kuća Le Lombard (premijeru je doživio u časopisu Tintin 1977. godine). 29. knjiga je zadnja koju je napisao Van Hamme, a njegovo je mjesto potom preuzeo belgijski stripaš Yves Sente (1964.).
Kako i zašto Thorgal povezuje sve skupine čitatelja stripova, odakle mu ta sposobnost ujedinjavanja nepomirljivih skupina? Tajna se, naravno, krije u kvalitetnoj izvedbi samog sadržaja serijala, koji, ukratko, čini neuobičajen spoj nordijske mitologije i povijesti, avanturizma, fantastike, ali i znanstvene fantastike. U središtu zbivanja nalazi se Thorgal Aegirsson, potomak drevne civilizacije kojeg pronalaze Vikinzi u spasilačkoj kapsuli pomoću koje potonji pronalaze izlaz iz oluje. Dječak pak ime dobiva po Thoru (najstariji sin vrhovnog boga Odina), bogu neba, kiše i groma. Premda se i vanjštinom razlikuje od svojih spasitelja, Thorgal nastavlja živjeti među Vikinzima te izrasta u hrabrog i snažnog čovjeka koji ima sve osobine predvodnika, no on samo želi živjeti mirnim obiteljskim životom sa ženom Aariciom, plavokosom vikinškom princezom s kojom kasnije ima sina Jolana i kći Louve. Thorgalu, koji od predaka nije naslijedio natprirodne moći (naslijedio ih je njegov sin Jolan). želju za običnim životom bogovi neće uslišati, baš naprotiv, uvijek će se netko ili nešto ispriječiti u ostvarivanju obiteljske sreće.
Fantasy za sve generacije Očigledno je da se Van Hammeova sposobnost maštanja napajala na različitim književnim i povijesnim izvorima: mogu se primijetiti karakteristike islandskih saga koje je revno zapisivao pisac i povjesničar Snorri Sturlusson (1179.-1241.) i velških srednjovjekovnih mitova (mabinogi) u kojima ne manjka prikaza poganskih običaja i vjerovanja te nadrealnosti i (na)opakih oblika čarobnjaštva. Zbog stalne prisutnosti nadrealnih elemenata može se zaključiti da je serijal Thorgal zapravo ilustrirana varijanta magičnog realizma, odnosno reprezentativni primjer fantasyja, žanra koji je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća bio podosta popularan na polju književnosti, ali i na filmskom platnu. Filmovi kao što su Čarobnjaci (Ralph Bakshi, 1977.), Gospodar prstenova (Ralph Bakshi, 1978.), Vatra i led (Ralph Bakshi, 1983.), Gospodar zvijeri (Don Coscarelli, 1982.), Deathstakler (James Sbardellati, 1983.), Konan barbarin (John Milius, 1982.), Konan uništitelj (Richard Fleischer, 1984.) i Crvena Sonja (Richard Fleischer, 1985.) po tematici i scenografiji dijele određene sličnosti s Thorgalom, punokrvnim predstavnikom fantasyja kojem se po količini autorske originalnosti i načinu izvedbe na strip sceni ne nazire suparnik. Novim bi generacijama Thorgal trebao dobro sjesti, jer im fantasy kao žanr nije nimalo stran, štoviše, i previše im je blizak, budući da je sveprisutan u mnogim sferama umjetnosti (naročito u audiovizualnim ostvarenjima – dovoljno je spomenuti televizijski serijal Igra prijestolja, trilogiju Gospodar prstenova i ekranizacije Harryja Pottera).
Kako je Thorgal s vremenom bivao sve popularniji među čitateljima te uspješno napredovao iz knjige u knjigu, tako se ujedno razvijao u crtačkom i scenarističkom pogledu. U serijalu nema opscenih scena i nepotrebnih vulgarnosti na jezičnom i vizualnom planu, stoga se može kazati da je primjeren i namijenjen svim generacijama – mogu ga čitati djeca od 7 i starci do 77 godina pa nadalje (englesko je izdanje, doduše, djelomično cenzurirano zbog golotinje). Gotovo svatko može za sebe pronaći komad čitateljskog kolača u tom epohalnom biseru francusko-belgijske škole koji je, osim u zemljama frankofonije, jednako popularan u Poljskoj, rodnoj zemlji Grzegorzija Rosińskog, ali i cijenjen na prostorima bivše Jugoslavije. Premda je prošlo više od 30 godina od početka serijala, sadržajno je jednako zanimljiv čitateljstvu te nije zastario. Dodatna draž serijala krije se u činjenici da se jasno prikazuje starenje likova, što je poprilično rijetka pojava u popularnim stripovima (povijesni serijal Princ Valiant Harolda R. Fostera i atipični vestern Ken Parker talijanskog tandema Milazzo&Berardi krasi ista osobina realističnosti2).
Iskupljenje bez mane Prvi integral Thorgala najavljivan je za ovogodišnji Mafest, do čega nije došlo, stoga se izdavačka kuća Libellus primjereno iskupila čitateljima zbog kašnjenja tako što je za vrijeme ovogodišnjeg Interlibera odjednom izdala četiri integrala, odnosno više od trećine serijala (35. knjiga Thorgala trebala bi se pojaviti krajem 2015. godine). Svaki integral sadrži u sebi tri knjige, što je radna politika svojstvena Libellusu – na taj način (3 u 1) izdaju i Bonellijeve serijale čija se prosječna epizoda sastoji od standardnih 96 stranica (Dylan Dog, Nathan Never, Magični vjetar, Skriveno lice, Šangajski đavo, Demian, Nick Raider). Opet, za 2015. godinu već su najavljena spin-off izdanja (Kriss od Valnora, Louve i Thorgalova mladost), a za očekivati je i da će sljedeći integrali također ubrzo ugledati svjetlo dana. Čitateljstvo ne mora zabrinjavati pitanje hoće li se ostatak serijala objaviti jer je upravo kontinuitet odlika izdavačke kuće Libellus: poznati su po tome da uvijek završe započete serijale, tako da nema potrebe za stvaranjem neizvjesnosti. Thorgal, taj predugo očekivan serijal koji je znatiželjnicima djelomično bio dostupan u Superu, Stripoteci i u piratskim izdanjima, napokon je postao dostupan starim, ali i nekim sasvim novim čitateljima koji su tek zakoračili u široko polje devete umjetnosti. Obožavateljsko se čekanje isplatilo i u konačnici rezultiralo tvrdoukoričenim izdanjem za čiji je vrhunski dizajn zaslužna nezamjenjiva Melina Mikulić, dok prijevod potpisuje Andrej Cvitaš. Libellusovo izdanje trebalo bi zadovoljiti očekivanja svih stripaša; Thorgal u konačnici čini zaslužena razina kvalitete i teško da će se naći argumentiran prigovor tom izdanju. Besprijekorna tehnička izvedba baš je ono što tako ambiciozan i kvalitetan serijal s punim pravom zaslužuje.
Za kraj, svakako valja spomenuti da postoji još jedna važna dodirna točka između najposvađanijih ljubitelja jeftinih stripova i najokorjelijih čitatelja grafičkih novela i romana. Naime, povezuje ih mišljenje kako Thorgal izgleda znatno bolje u boji, negoli u crno-bijeloj verziji3. U toj su konstataciji, baš kao i u prvoj, obje grupacije čitatelja posvema u pravu, boja uistinu doprinosi dodatnom dozom kvalitete ovoj epskoj priči koju nijedan ozbiljniji stripoljubac nipošto ne bi smio propustiti.