Činjenica je da novostečena afirmacija televizijskih serija manifestira znakoviti pomak “na terenu” i u “strukturi osjećaja” općega kulturnoga senzibiliteta
Zahvaljujući kvalitativnom usponu televizijskih serija, kao da je poput loše epizode zaboravljen period u kojem smo suvremeno društvo i aktualno kulturno stanje nastojali “odgledati” isključivo kroz zgrožavajuće masmedijske fenomene kao što su Big Brother i ostale varijacije u “horor” žanru reality emisija. Ili pak kroz ispovjednu pornografiju emocija u emisijama tipa Oprah Winfrey Show, Jerry Springer Show, Trenutak istine..., kao i kroz obilje raznih drugih bizarnih kreacija hipermedijalizirane striptiz kulture (kako to imenuje Brian McNair), smatravši ih indikativnim izrazima duha vremena i nerijetko dekadentnim, no esencijalnim manifestacijama postmodernog mentaliteta. S pravom ostajući pri stavu da su glavnina medijske ponude i “čudovišna” priroda nuđenih formata u svojoj “kulturnoj” dominantnosti izdašan pa i vjerodostojan prostor iščitavanja kulturno-društvenog stanja, dinamičan poligon simboličnoga za kulturalno razumijevanje “strukture osjećaja” i reflektiranje vladajuće paradigme, fokus interesa u već uhodanoj praksi analitičkog definiranja slike svijeta kroz medijske reprezentacije preusmjerio se odnedavno prema toj novoistaknutoj, štoviše senzacionalnoj pojavi iz svakodnevne medijske hiperprodukcije.
Riječ je o televizijskim serijama “nove generacije”. Nazovimo ih tako s obzirom na njihov evidentan evolucijski pomak i radikalan kvalitativni skok u smislu reafirmacije podcjenjivane tvorevine kroz strelovitu emancipaciju od notornog imidža lagane televizijske zabave za praznoglavo ubijanje vremena. Nekom konzervativnijem može se činiti već pretjeranim sve popularnije nagnuće akademske elite prema proučavanju tzv. trivijalnih proizvoda suvremene kulture, uključujući i spomenuti žanr televizijskih serija, okajavajući onaj moment od kojega je ljubopitljiva širina (pop)kultur(al)nih studija obuhvatila i medijski trash te ga upisala u repertoar znanstvenih tema, a postmoderna filozofija dekonstrukcijskoga dokidanja ideologiziranih hijerarhija i granica dovela do toga da Seks i grad potisne Bitak i vrijeme, no činjenica jest da se u produkcijskom valu serijskih noviteta već neko vrijeme zbiva nešto kulturno-društveno relevantno te da novostečena afirmacija televizijskih serija manifestira znakoviti pomak “na terenu” i u “strukturi osjećaja” općega kulturnoga senzibiliteta. Moglo bi se zajadati i o tome da su iscrpljenost iščitavanja kanona s jedne strane, a s druge strane pritisak komunikativnijeg odnosa humanističke znanosti s publikom kroz strategije popularizacije doveli do komercijaliziranog i estradiziranog parenja, recimo, Lacana i Batmana ili Platona i Matrixa i to do te mjere da su se i televizijske serije kao još jedan puki kulturno-industrijski trend uspjele u duhu lakotrošive i jeftino kombinirane pomodnosti ponuditi zavedenome znanstvenome umu kao potencijalno revolucionarni kulturno-povijesni događaj.
Sablasti “amerikanizacije” I ma koliko se takva razmišljanja i dvojbe činili prevladanima, to je zapravo bitka koju Jean-Pierre Esquenazi vodi na stranicama knjige Televizijske serije, te su istim motivom vođena mnoga njegova dokazivanja za koja bismo mogli reći da su već odavno suvišna. Nevjerojatno, ali pišući tu knjigu 2010. godine, Esquenazi si eksplicitno pripisuje pionirsku ulogu u pokušaju uvjeravanja francuske intelektualne elite protiv niza još uvijek tvrdokorno prevladavajućih stereotipa o vulgarnosti masovne kulture, eskapističkom karakteru televizijske ponude i o bezvrijednosti televizijskih serija (čak i iz perspektive širokogrudnih francuskih filmofila). Tome je s jedne strane razlog u notornom otporu francuskog kulturnog i nacionalnog ega pred amerikanizacijom, ali i u neutemeljeno podrazumijevanom doživljaju američke kulture kao “inferiorne” i plitke, dok je s druge strane razlog – navodi Esquenazi – što je “francuska produkcija i dalje pod utjecajem intelektualne elite koja još uvijek smatra da treba da upravlja ukusom publike”. Esquenazi nema ništa protiv odgajanja publike i skrbi nad njihovim ukusom, dapače, jedino što ga kopka uvid da se u američkoj televizijskoj kulturi zbivaju zanimljiviji i kvalitetniji pomaci nego u francuskoj politici strogo kontroliranog prosvjetiteljskoga pristupa kreiranju masovne i popularne kulture, ocjenjujući da je uzrok tome u rigidnom konzervatizmu spomenutih elita, za razliku od više-manje spontane i svakoj inicijativi otvorene američke kulture. Esquenazi mora čak braniti kategorije kao što je popularnost, navodeći: “Često se smatra da je razlog velike popularnosti određenih serija kod publike to što su lake za gledanje, a zanemaruje se njihova inventivnost”. O kakvoj je klimi riječ dovoljno slikovito govori i znakovita mjestimična argumentacija za kojom Esquenazi poseže kao očiglednim izrazom podilaženja onima kojima je njegova knjiga primarno adresirana, pa će u mnogobrojnim američkim serijama podcrtavati utjecaj Godarda, francuskog crnog vala i poetike noir filmova, dok će naratološku razvedenost sve kompleksnijih američkih serija tumačiti Deleuzovom teorijom rizoma.
Zanemarimo li tu specifičnu uvjetovanost Esquenazijeve knjige slijedom potrebe za prevladavanjem predrasuda u Francuskoj, njegovo je djelo više-manje pregledna zbirka raznovrsnih studijskih pristupa i mogućih aspekata plodonosnoga čitanja cijeloga spektra kreativnih i inovativnih elemenata u serijama kao trenutno žarišnom mjestu revolucionarnoga kvalitativnoga pomaka u podcjenjivanom segmentu kulture. Drugim riječima, intrigantni fenomen nagle propulzivnosti novih američkih serija i nevjerojatan vrijednosni uspon toga formata Esquenazi pokušava protumačiti s raznih pozicija, tražeći odgovor u povijesnom razvoju američkih serija, načinu funkcioniranja američke kulturne industrije i konstelaciji slučajnih, sretnih okolnosti koje su omogućile inovacijsku eksploziju u produkciji televizijskih serija, potom ulazeći u strukturu i narativnu organizaciju serijskih hitova, analizirajući stilsku i poetičku razliku i evoluciju kroz dijakronijski presjek tog uspona. Kada se mnogobrojni mogući čimbenici koje Esquenazi posvuda po stranicama navodi kao sudbonosne “okidače” kvalitativnog razvoja današnjih serija izdvoje i skupe u popis natukničkih bilješki, ispostavlja se da je teško ovaj fenomen svesti na jedan jedini ključni uzrok. Riječ je o čitavoj lepezi spletenih faktora koji su se u određenom trenutku “poklopili” ili međusobno uvjetovali ili pak kumulativno nizali i nadograđivali kao dio jednoga – danas nam se tako čini – logičnoga razvojnoga procesa.
TV-hit po TV-hit Ishodišne točke te povijesti, dakako, sežu u “davnine”, još u strukturu i rješenja pripovjednih “maratona” koje su prakticirali popularni romani u nastavcima iz 19. stoljeća. Ključni kulturni okvir i presudni preduvjet Esquenazi nalazi u ukorijenjenosti američkog stvaralaštva u klasično organiziran narativ kao formi i uvijek poštivanoj konvenciji za artikuliranje svih iskustava i tema u američkoj pripovjednoj tradiciji, od intimnih do onih društveno značajnih pitanja koja su se iz prostora javne rasprave narativizirala i simbolički rješavala u pojednostavljenim, ali koherentnim svjetovima (i iluzijama) američke industrije fikcije (doduše i Lynchov je Twin Peaks imao bitnu ulogu u revolucioniranju konzervativno poimane televizijske naracije). Esquenazi ne isključuje ni ulogu feminizma, homoseksualnog lobija i antirasističkih autora kao grupacija koje su postupnim intervencijama u mainstream uspijevale liberalizirati javnost za s vremenom sve prihvatljiviju prezentaciju tabuiziranih tema i društveno nelagodnih pitanja, što se detektira praćenjem niza serija u kojima se, primjerice, lik crnca ili homoseksualca, TV-hit po TV-hit, p(r)omiče iz sporednog simpatičnog lika u glavnoga protagonista, a potom i u općeprihvaćenu zvijezdu. To je utrlo put svijesti da televizijske serije mogu biti i te kako djelotvoran medij pripremanja terena u javnome mnijenju za određene projektne ciljeve i kampanje, za promoviranje isprva “javno neizgovorivih” kulturnih i društvenih pitanja. No to je od devedesetih preraslo u prekoračivanje gotovo svakog obzira i (auto)cenzure, protiv uzdi političke korektnosti i represivne ili barem cinične mitologije američkog sna. Dakako, istom popularnom i efektnom mogućnošću služi se i “mračna strana sile”, pa je serija 24 sata odavno pročitana kao propagandno aboliranje nedemokratskih oblika borbe protiv terorizma, dok će Christian Salmon u knjizi Storytelling upozoriti na razornu epidemiju “narativnoga imperijalizma” u američkom društvu, širenoga upravo iz holivudskog i ostalih centara industrije narativizirane fikcionalizacije kao oblika instrumentaliziranoga opsjenjivanja uvjerljivo uređenom pričom. Za Salmona nema razlike između mistifikacijskih naracija predsjedničkih kandidata i spinova preplaćenih menadžera, u odnosu na scenarističke tehnike osnaživanja celuloidne fikcije narativnom koherencijom.
Izgubljena nevinost publike Kako god, na tom povijesno-razvojnom putu televizijskih serija Esquenazi i za ona ostvarenja koja smo deklarativno pripisivali šundu naknadno utvrđuje važnu etapnu ulogu, analizirajući kako mnoge današnje cijenjene serije zapravo samo inteligentno i kreativno nadograđuju sheme sapunica i melodrama. Naravno, tu je i važan trenutak pojave kablovske televizije te povijesni iskorak HBO-a prema odvažnijem poimanju definicije televizijske serije. No, kada Esquenazi ulazi u narativnu strukturu, stil i poetičku oblikovanost serija, otkriva se iz mozaika njegovih zaključaka da su i autori i publika dospjeli do onog stupnja postmoderniteta na kojem su im vizualna i medijska kultura prerasle dojučerašnje forme i prakse, čineći ih kompetentnijima za složenost višestrukih narativa, strategije dekonstrukcije, parodiranja klišeja i konvencija, ekonomizaciju prezentacije ili dinamizaciju naracije eliptičnom fragmentacijom. Slično na današnjem su stupnju kulture odavno prozrene sheme i iluzije u tvorbi dojučerašnjih fikcija i njenih poruka, pa se kreativno traga za novim oblicima uvjerljive simulacije i vjerodostojnijih iskaza prema publici koju više ne krase naivnost i nevinost. Ukratko, svi su postali inteligentniji, uključujući i tehnologiju, tako da se nužno javila potreba za sadržajima koji ne podcjenjuju nagledanu publiku. Time, trijumfalno zaključuje Esquenazi, pada u vodu cijela ona lavina negativističkih komentara o zatupljivosti i stagnirajućoj prosječnosti ziheraških industrija masovne kulture.
Esquenaziju se može prigovoriti da je neke od mogućih utjecaja i previdio, kao utjecaj poetike video spota ili krizu sve maloumnijeg holivudskoga filma, a povrh toga, upitan je i njegov pokušaj tipologije ili sistematizacije televizijskih serija u svrhu razumljivije preglednosti tog kreativnoga obilja. No on ionako otvoreno priznaje da svaka serija koju je spomenuo zahtijeva monografsku obradu. Stoga, kao što se u gustom medijskom pejzažu snalazimo pomoću TV-programa, dobro se je i u fascinantnom fenomenu novih televizijskih serija pokušati za početak, snaći uz Esquenazijevu pomoć.