Goran Pavlov  

Pregršt dirljivih bisera

U prošlom sam broju Zareza pun lijepih riječi komentirao pravu opsadu ljubljanskog koncerta Pixiesa od naših sunarodnjaka, sve da bi, kad su ostvarenu prednost na stranom trebale potvrditi kvalitetnom partijom na domaćem terenu, Hrvatine kiksale u velikom stilu. Naime, koncertu Johna Calea, čovjeka koji skoro pa do kraja iscrpljuje pravo na trošenje riječi legenda, prisustvovalo je tek tristotinjak ljudi, od čega vjerojatno najviše polovica s kupljenom ulaznicom. Dobro, 180 kuna baš i nije cifra čiji se minus neće osjetiti u džepu prosječnoga građanina, ali baš me zanima hoće li isti razlozi uzrokovati i sličan posjet na najavljenom koncertu Santane, na primjer.

Ali, da budem iskren, nije da sam nešto drugo i očekivao. Unatoč plakatu koji ga je reklamirao pretpostavljenim “ex-Velvet-Underground” mamcem za publiku, John Cale je, i to ne samo na ovim prostorima, ipak prilično opskurna veličina, za koju čak ni zainteresiraniji slušatelji ne znaju kamo bi je smjestili s obzirom na sve more različitih stilova kroz koje je plivao u evo skoro četrdeset godina karijere, tvrdoglavo ustrajući na neovisnom pristupu popularnoj glazbi, a ne pomaže mu ni ime koje je lako pobrkati s Johnom Cageom ili J.J. Caleom. No, veličina Cale ipak jest.

(Tjedan dana kasnije, isti je prostor posjetilo nemjerljivo više ljudi zbog koncerta Davida Byrnea. Pixies krcati, Byrne popunjen, Cale prazan – kao da, kad je o neovisnoj, inovativnoj glazbi riječ, vrijeme za našu publiku teče suprotnim smjerom, tako da najbolje poznaje i najviše voli ono najbliže, a do Calea i njegovih ključnih albuma s početka sedamdesetih jednostavno još nije stigla. Za petnaestak godina, ako sam u pravu, Tvornica će biti puna.)

Hermetična pop ploča

Caleov koncert u Zagrebu održan je kao dio promotivne turneje albuma Hobo Sapiens, kojim se pred kraj prošle godine ovaj legendarni majstor vratio glazbi, i to na prilično siguran, pošten, zadivljujući, ali ne i fantastičan način, što se velik dio starije kritike svojski trudio pokazati. Poznat po neumornom istraživanju kako vlastitih autorskih potencijala, tako i mogućnosti izražavanja ideja različitim modernim tehnološkim pomagalima, Cale je na posljednjem albumu svoje avangardnim instinktima kreirane zamisli obukao u moderno elektronsko ruho, dobivši na kraju ploču kojoj je teško naći takmaca u popularnoj glazbi. Hobo Sapiens je, ako to nije paradoks sam po sebi, hermetična pop-ploča. Iako najvećim dijelom tihe, decentno zavodljive, njezine su pjesme istovremeno uznemirujuće i zahtjevne za slušanje, dotičući se neuobičajenih tema poput mjesta umjetnosti u društvu, aktualnog geopolitičkog stanja ili zakučastih ljubavnih odnosa. U svih dvanaest pjesama (odnosno trinaest – jedna je skrivena prije prve) John Cale zvuči snažno i uvjereno u izabrani put, na kojem nema ni najmanjeg mjesta za ikakve ustupke easy listening tendencijama, što je uza sve ostalo i doista hrabar potez, znamo li kakvih je samo pop divota za sobom ovaj stasiti Velšanin ostavio. Međutim, nije svaka od tih pjesama ono što je trebala biti – remek-djelo avant-šansone bez premca u karijeri svoga autora. Neke od njih tom su se idealu približile (Zen, Things, Over Her Head, Magritte – prve tri odsvirane su i na zagrebačkom koncertu), ali se u ostatku vrlo dobro da osjetiti neiskorišteni prostor.

Suzdržani kritičari

No, s obzirom na takvo korištenje moderne tehnologije, koje uhu postarijeg kritičara ne predstavlja nedokučiv oblik glazbenog stvaranja, te mu time služi i kao dokaz potrošnosti i suvišnosti dobrog dijela zaista nove glazbe, Hobo Sapiens se na brojnim godišnjim listama stranog tiska za 2003. popeo jako visoko, što je onda i većinu domaće kritike nagnalo na istovrsne ekshibicije prilikom kompiliranja vlastitih godišnjih best of popisa – na kojima, naravno, nije bilo mjesta za, slučajnim odabirom, Twilight Singers, Evana Dandoa, Bubbu Sparxxxa, pa čak ni Jay-Zja, My Morning Jacket ili The Thrills.

Glazbena kritika najvećim je dijelom zagrebački Caleov nastup popratila ili prilično suzdržano (bilo je čak i napisa kako je bilo dosadno, kako su nedostajale pjesme Velveta, te sličnih nebuloza) ili s obiljem pogrešnih podataka. U konačnom zbroju to i nije toliko zlo, ali je prilično znakovito što se tiče stupnja do kojeg nam kritičari poznaju opus ovako bujne ikone, kao i činjenice da im se nekad jednostavno ne da pročitati kako se točno određena pjesma zove, ili na kojem se albumu u originalu nalazi. Bilo bi zanimljivo vidjeti i usporedbu s poznavanjem karijere Caleova prvotnog suborca Loua Reeda, kojeg bi zasigurno dočekale ovacije pravovjernog rock buntovništva.

Prepuštanje bez ostatka

Ostavimo, međutim, te negativne zanimljivosti po strani, pogotovo stoga što je ovaj koncert bio toliko prelijep, toliko snažan i toliko emotivan da bi se o tome uopće smjelo raspravljati. U pratnji tek dvojice muzičara (jednog na akustičnoj gitari, drugog na pedal steelu i banjou), a sam navigirajući između klavirski ugođenog sintesajzera i akustare, Cale je uživo skoro identičan onome s nenadmašnog živog albuma Fragments Of A Rainy Season, uz veliko preklapanje odsviranog repertoara. Takav unplugged pristup tri izvanserijska poznavatelja svojih instrumenata najbolje je ruho duboko osobnim, dirljivim biserima kakvih je iza Calea pregršt. Ostavština The Velvet Underground je apsolutno izostavljena, s novog albuma su odsvirane samo tri pjesme, tako da je ovaj koncert, u ovom obliku, zaista mogao biti izveden bilo kad, što mu i daje onaj nestvaran okus besmrtnosti.

Počevši s nezaboravnom Ship Of Fools, Cale se svakoj odabranoj pjesmi prepuštao bez ostatka, silinom tornada se obrušavajući na emotivni centar klasika poput Fear (Is A Man’s Best Friend), Chinese Envoy, Thoughtless Kind ili Do Not Go Gentle Into That Good Night, uglazbljene pjesme velikog velškog pjesnika Dylana Thomasa, čiji je razarajući refren Rage, rage against the dying of the light na omotu predivnog C’Mon Kids albuma citirao još i hrabri kapetan Martin Carr iz The Boo Radleys. Eto još jednog dokaza kako veliki (glazbeni) umovi slično misle!

Zaboravite Cohena i Dylana!

Ako Calea nikad niste slušali izvan matične grupe, jedino pravo polazište je Paris 1919, jedan od, po meni, daleko najboljih albuma ikad snimljenih. Zaboravite Cohena, Dylana, pa čak i Younga ili Jacksona Brownea. Loua Reeda i Bowieja neću ni spominjati. Zaboravite Billyja Bragga. Zaboravite sve singer-songwritere na svijetu i sve njihove ploče osim Springsteenovih Nebraska i Tunnel Of Love i I See A Darkness Willa Oldhama. Ovom prilikom Cale ne svira ni Child’s Christmas In Wales ni Hanky Panky Nohow (Nothing frightens me more tham religion at my door…), ali zato briljira u odličnim izvedbama The Endless Plain Of Fortune i naslovne pjesme. Predivna Andalucia vjerojatno bi označila i vrhunac koncerta da nije rijetko uvjerljive verzije Buffalo Ballet, kao i druge najbolje pjesme koja se zove The Ballad Of Cable Hogue (prva je, naravno, od Calexico).

Svojim pjesmama Cale je pridodao i dvije klasične obrade, koje je već davno učinio svojim djelima. Elvisova Heartbreak Hotel je još jednom nemilosrdno razmontirana tako da se čini kako je opsjedaju svi duhovi Memphisa i New Orleansa zajedno, a Cohenova Hallelujah koncert je zaključila na jedini mogući način: teško je pronaći pjesmu koja može dostojno ići nakon nje.

Da ponešto ublažim strogi ton s početka teksta, treba reći i da su prisutni većinu pjesama popratili ako baš ne i zborskim pjevanjem, a onda svakako privatnim pjevušenjima sebi u bradu – ove se pjesme i ne mogu drukčije pjevati. Uz nekoliko poznatih lica, najdraže mi je bilo vidjeti ganutog Jurja Šiftara, doajena hrvatske glazbene kritike i čovjeka bez kojeg ja ne bih nazočio ovom koncertu. Upravo me je njegov tekst o Caleu iz Heroine Nove, tamo negdje sredinom 1994., baš kao i njegovi tekstovi o nekim drugim bendovima, svojom razboritom, srcem argumentiranom uvjerljivošću napalio na ovog unikatnog umjetnika. Samo što me to gospodinu Šiftaru ipak bilo sram uživo reći.